Brončane pokretne skulpture mitskih ratnika više su od četiri stotine godina izbijale sate na dubrovačkome gradskom zvoniku, podignutom 1444/1445. Pretpostavlja se da su nastale oko 1478. godine, devetnaest godina prije izrade brončanih Mora koji i danas tuku ure na kuli Torre dell'Orologio u Veneciji. Oblikovna kvaliteta kipova čine Zelence prvorazrednim spomenikom kulture. Zub vremena, djelovanje klimatskih uvjeta (vlage i soli u zraku, temperaturne oscilacije) te nestručni višekratni popravci iziskivali su hitan restauratorski zahvat na kipovima.
Povijest Zelenaca
Mehaničke lutke izrađene od drva ili metala – Jaccuemarti (Jakovi s batom), koje su, uz zvona, od kraja 14. stoljeća dodavane gradskim urama na zvonicima crkava, vijećnica, loža, vrata ili samostojećim tornjevima, svojim su pomicanjem zvonile ili su samo uljepšavale te naprave. Obično su predstavljale dvojicu vojnika, dvanaest apostola ili četiri jahača apokalipse, a njihov izgled pratio je modu i stil svojega doba. Susrećemo ih na javnim urama u nekim europskim gradovima (Dijon, Bern, Oxford, Moulins, Prag, Venecija).
Figure s dubrovačkoga zvonika, u gradu popularno prozvane Maro i Baro, a šire poznate kao Zelenci, zbog brončane patine koju su s vremenom poprimili, svrstavaju se u prvorazredna djela renesansnog kiparstva i u nas su jedini kipovi izvedeni u bronci iz toga doba te ujedno i najjužniji primjeri figura u funkciji Jacquemarta u Europi.
U sklopu obnove zvonika 1477/1478. godine, majstor Giovanni Francesco iz Bergama izradio je novi satni mehanizam sa 16 zupčanika i kazalom mjesečevih mijena, a Michele di Giovanni iz Fiesola, već dvadesetak godina zaposlen kao ljevač topova i zvona u Dubrovniku, 1478. izlio je novo zvono. S obzirom na to da je Malo vijeće Dubrovačke Republike odlukom iz 1477. godine o izradi dvaju muških brončanih kipova koji udaraju u zvono, koji bi zamijenili postojeće drvene skulpture s batovima i obložene limom iz 1444/1445. godine, pretpostavka je da je posao povjeren istom majstoru koji je izradio i zvono.
Dvije skulpture visine 191 cm zrcalno su postavljene, kako bi u skladnom odnosu udarale o brončano zvono u tornju. Lijevi kip je u raskoraku desnom nogom i podiže desnicu s batom, dok desni ima obrnuti postav tijela za udarac o zvono. Pravilno proporcionirane skulpture, čiji se udovi posve podređuju radnji već od stopala, nose rimsku vojnu odoru koja vjerno prati anatomiju i položaj tijela. Likovno atraktivno oblikovana odjeća ima razrađen reljefni dekor, oprostorena je i moguće je sa svih strana sagledavati ikonografiju motiva kojima je ukrašena. Osim kacige na glavi i prsnog oklopa s prikazima dvaju Tritona i Meduze kao središnjeg motiva, tu su naramenice i kratka suknjica s preklopljenim redovima metalnih pteriga s licem Gorgone koje se ponavlja te dokoljenične knemide ukrašene lavljim glavama. Nalikuju na mitske heroje, snažne vojnike koji su trebali simbolički braniti Grad i Republiku. Realizam u prikazu ljudskog lika govori nam da je riječ o vrlo kvalitetnom kiparstvu 15. stoljeća na ovom području.
Nakon niza jačih potresa u 19. st., onaj koji je 1905. godine pogodio Dubrovnik toliko je oštetio gornji dio zvonika da je prijetilo njegovo urušavanje. Zelenci su tada premješteni u palaču Sponza (u tadašnji gradski Domorodni muzej), a zvonik je godinu poslije skraćen gotovo za polovicu i uklonjen mu je gornji dio s kupolom. Zbog trošnosti, 1920-ih Zelenci su bili podvrgnuti restauratorskom zahvatu.
Nakon popravka zvonika 1928/1929. na lanternu je vraćeno izvorno zvono Ivana Rabljanina, naručen je novi satni mehanizam, izrađene su replike brojčanika, a u Državnoj umjetničkoj akademiji u Zagrebu izrađene su i replike Zelenaca i postavljene su na zvonik uz izvorno zvono. Izvorni su Zelenci djelomično popravljeni i postavljeni u atrij palače Sponze – Divone.
Istraživanja i restauratorski radovi na kipovima
Zbog nepovoljnih klimatskih uvjeta (vlage i soli u zraku, temperaturnih oscilacija) te nestručnih višekratnih popravaka, posebno neodgovarajućega načina sanacije iz 1920-ih, zaključeno je da je nužna neodgodiva, stručna i sveobuhvatna sanacija Zelenaca.
Fotoalbum 1/3
Hrvatski restauratorski zavod počeo je s konzervatorsko-restauratorskim istraživanjima na Zelencima 2001. godine, uzimanjem uzorka za kemijske analize i radiografskim snimanjem. Godine 2003. uslijedili su višegodišnji cjeloviti konzervatorsko-restauratorski zahvati na lijevome kipu. Analiza uzoraka pokazala je lošu kakvoću bronce, prisutnost raznih vrsta nečistoća te spojeva poput klorida, oksida i sulfata, koji su produkt djelovanja atmosferilija na površinu kipova, dok je rendgenska difrakcija pokazala proizvode korozije, među kojima su bili najzastupljeniji upravo oni najproblematičniji: atakamiti i paratakamiti, koji uzrokuju polagano i dugotrajno napredovanje korozije, poznato kao „bolest bronce“.
Kipovi su u Radionicu za metal Hrvatskog restauratorskog zavoda dopremljeni rastavljeni. Površina im je bila prekrivena slojevima nečistoća, klorida i oksida, zona nogu bila je destabilizirana napuknućima i pukotinama, lomovi povezani žicom, a kipovi su bili ispunjeni nepoželjnom ispunom s visokim udjelom sumpora.
Ustanovljeno je da su oba kipa izrađena na identičan način, i to tako da su odvojeno izliveni gornji i donji dijelovi tijela, a potom s unutarnje strane u području abdomena spojeni mehanizmom za torziju koja omogućava udaranje batova o zvono.
Fotoalbum 2/3
U prvoj fazi konzervatorsko-restauratorskih radova lijevi kip je bio podvrgnut samo nužnim postupcima čišćenja, kao što su uklanjanje taloga i oksida s vanjske površine, dok su oštećenja sanirana i konzervirana. Još u tijeku konzervatorsko-restauratorskih radova na lijevom kipu, 2004. godine, dubrovački su Zelenci bili predstavljeni na izložbi Hrvatska renesansa u francuskom Nacionalnom muzeju renesanse u dvorcu Écouen pokraj Pariza, kao jedina cjelina Jakova s batom iz toga razdoblja na području Sredozemlja. Iste su godine bili izloženi i u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu, a potom je lijevi kip ponovno vraćen na nastavak zahvata u restauratorsku radionicu HRZ-a. Desni kip zaprimljen je u radionicu 2007. godine te je sljedećih godina proveden isti konzervatorsko-restauratorski tretman kao i na lijevom Zelencu kako bi se postigao što ujednačeniji izgled skulpturalnog para.
Uslijedilo je čišćenje vanjštine i unutrašnjosti gornjih i donjih polovica kipova te unutarnjeg čeličnog mehanizma za torziju i drugih elemenata cjeline – držača batova i postolja. Uklanjanje nečistoća i produkata korozije obavljano je mehanički, restauratorskim četkama, skalpelima, ali i otapalima, pri čemu se u najvećoj mogućoj mjeri vodilo računa o očuvanju izvorne stabilne patine.
Iznimno je zahtjevno bilo vađenje kompozitne ispune koja je stavljena u noge kipova tijekom restauratorskog zahvata 1920-ih, a služila je, prema uvjerenju tadašnjih restauratora, postizanju stabilnosti te konsolidaciji kipova. Analizom je utvrđeno da je ispuna bila sastavljena od kamenja, pijeska, betona, šljunka i cigle, povezanih izvorno tekućim sumporom, koji je kroz napuknuća izbio na vanjsku površinu kipova.
Fotoalbum 3/3
Nakon čišćenja uslijedio je šestomjesečni postupak desalinizacije (odsoljavanja) radi usporavanja i zaustavljanja procesa korozije, tijekom kojega su redovito uzimani uzorci za analizu u Prirodoslovnom laboratoriju HRZ-a, dok nije utvrđeno da u vodi više nema kemijskih promjena niti klorida. Ponovno je slijedilo mehaničko čišćenje, a prema potrebi i tretman inhibitorima korozije bakra i bakrenih legura. Unutarnji čelični mehanizam za torziju, držači batova te postolja kipova također su očišćeni i popravljeni.
Nakon što su brončane stijenke kipova dovedene u stabilno stanje s obzirom na korozivne procese, izvedena je konsolidacija pukotina, osobito na stopalima i potkoljenicama, reverzibilnom aralditnom smolom (arametal) koja je dodatno ojačana mjedenim pojasnicama i brončanim vijcima. Zatim su mjesta napuknuća i pukotina retuširana, a kolorit obaju kipova je međusobno usklađen. Naposljetku, na cijelu površinu nanesen je mikrokristalični vosak kao zaštitni konzervatorski sloj nužan za izlaganje umjetnina u zatvorenom prostoru.
Zahtjevnost programa konzervatorsko-restauratorskih radova očituje se u cjelovitome pristupu obnove para brončanih renesansnih kipova, koji su stoljećima bili u intenzivnoj upotrebi, izloženi svim klimatskim uvjetima i jakome djelovanju morskoga zraka bogatoga kloridima. Budući da je riječ o paru kipova, konzervatorsko-restauratorski zahvati morali su biti jedinstveni za oba kipa i konačni je izgled kipova morao biti usklađen. Stoga su radovi, koliko je to najviše bilo moguće, bili izvođeni paralelno, uz nužno izvođenje probnih zahvata, najprije na jednome kipu kako bi se prevenirao eventualni povrat oksida ili bilo kakve druge nepredviđene kemijske reakcije, što bi moglo ugroziti oba kipa.
Višegodišnji trud u restauriranju skulptura Zelenaca predstavljen je izložbom Restaurirana baština: dubrovački Zelenci - restaurirani renesansni kipovi s gradskog zvonika, postavljenoj u srpnju 2009. godine u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu.
Od svibnja 2010. godine izvorni Zelenci trajno su izloženi u sklopu stalnog postava Kulturno-povijesnog muzeja u Kneževu dvoru u Dubrovniku.