Hrvatski je restauratorski zavod početkom rujna 2012. godine započeo s dokumentacijom, istraživanjima i probnim konzervatorsko-restauratorskim radovima na kamenoj plastici u unutrašnjosti prezbiterija i glavne apside katedrale sv. Jakova u Šibeniku, jednom od najznačajnijih graditeljskih ostvarenja 15. i 16. stoljeća na tlu Hrvatske. Svoje je svjetsko priznanje šibenska katedrala dobila 2000. godine, upisom na UNESCO-vu listu svjetske kulturne baštine. Prema planu radova, u idućih sedam godina obnova će obuhvatiti cjelokupno unutrašnje kameno oplošje i kameni inventar katedrale. U njoj sudjeluju konzervatori-restauratori specijalizirani za kamenu plastiku, konzervatori (geolozi, kemičari, arhitekti, povjesničari umjetnosti) iz Restauratorskog odjela Split, Prirodoslovnog laboratorija, Odjela za graditeljsko naslijeđe i Informacijsko-dokumentacijskog odjela Hrvatskog restauratorskog zavoda te vanjski suradnici.
Krajem 2012. godine su provedena istraživanja s ciljem određivanja sastava onečišćenja na kamenu, prisutnosti štetnih vodotopljivih soli u kamenu, ispitivanja fizikalnih svojstava kamena te istraživanja sastava polikromije na kamenoj plastici u unutrašnjosti prezbiterija i glavne apside katedrale sv. Jakova u Šibeniku. Ova istraživanja nastavljaju se na ona koje je krajem 1970-tih proveo tadašnji Laboratorij za konzervatorska istraživanja pri Restauratorskom zavodu Hrvatske, ustanovi čijom je fuzijom sa Zavodom za restauriranje umjetnina 1996. godine osnovan Hrvatski restauratorski zavod.
Na samom kamenu određenom kao organogeni vapnenac najprije je mjereno svojstvo vodoupojnosti. Postupak se vrši tzv. Karstenovim cilindrima. Kako je apsorpcija vode materijala vezana uz strukturu pora materijala, ovim mjerenjem dobivaju se podaci o stanju materijala. Ta se metoda najčešće koristi prije i poslije tretmana učvršćenja i zaštite kamena, kako bi se procijenila učinkovitost tretmana. Mjerenja su pokazala minimalnu vodoupojnost kamena od svega 0,11 ml/min.
Potom su uzeti uzorci za određivanje prisutnosti štetnih vodotopljivih soli u kamenu i fugama. Provedena je kemijska analiza aniona i kationa u vodenim otopinama uzoraka. Osim iona, određivane su i mineralne faze soli metodom rendgenske difrakcije. Iz dobivenih rezultata zaključeno je da su uzorcima kamena prisutni sulfati u štetnoj količini koji su rendgenskom difrakcijom određeni kao gips (kalcijev sulfat) te thenardit (natrijev sulfat). U fugama osim sulfata prisutni su kloridi te nitrati u štetnim količinama. Usporedno s ovim analizama izvršeno je i termografsko snimanje u suradnji s Fakultetom elektronike, strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Splitu, kako bi se odredila područja s većom količinom vlage. Na temelju ovih ispitivanja moći će se odlučiti o načinu te mjestima gdje je potrebno uklanjanje odnosno neutralizacija soli prisutnih u kamenu. U fugama su određene štetne koncentracije svih soli pa je stoga preporučeno njihovo uklanjanje i zamjena novima.
Fotoalbum
Osim mjerenja udjela soli određivan je i sastav te debljina crnih i bijelih kora na kamenu, koje su se najviše formirale na isturenim dijelovima kamene plastike: kapitelima, reljefima i profilacijama. Metodom rendgenske difrakcije sastav crnih kora određen je kao gips i čađa. Analizom poprečnih presjeka optičkom mikroskopijom ustanovljeno je da su takve kore debljine u prosjeku oko 30 µm. Bijele kore sastoje se od rekristaliziranog kalcita a debljine su i nekoliko centimetara. Prisutnost ovih kora, te njihova debljina izravan su dokaz o stoljetnom prodoru vode u unutrašnjost katedrale, njenom abrazivnom djelovanju na kamen te naposljetku ponovnoj kristalizaciji otopljenog kalcita na mjestu isparavanja vode.
Sastav pigmenata i pozlate koji se nalaze na posvetnim križevima centralne apside i zoni južnog pregradnog zida prezbiterija određivan je metodom rendgenske fluorescentne spektroskopije uz polarizacijsku mikroskopiju. Tim ispitivanjima bijeli je pigment određen kao olovna bijela. Kao žuti i crveni pigment korišteni su žuti i crveni željezni oksid te cinober, dok je kao plavi pigment korišten azurit. Sastav pozlate određen je kao legura zlata i bakra.
Na dvadeset i tri područja napravljene su probe čišćenja kamena i polikromije i pozlate na njemu, te su izvedeni probni rekonstruktivni radovi i zahvati fugiranja sljubnica. Na temelju provedenih istraživanja i probnih radova donesene su smjernice za cjelokupnu obnovu unutrašnjeg oplošja katedrale i kamenog namještaja te je izrađen elaborat konzervatorsko-restauratorskog zahvata centralne apside i prezbiterija.
Početkom 2013. godine započela je prva faza konzervatorsko-restauratorskih radova koja je obuhvatila unutrašnje oplošje glavne apside s polukupolom te bočne (sjeverni i južni) pregradne zidove svetišta. Do sada je izvedeno uklanjanje cementih sljubnica i nanosa, djelomično lasersko čišćenje kamena i pozlate te kemijsko čišćenje polikromije. Vrši se zamijena nepovratno oštećenih kamenih blokova na sjevernom pregradnom zidu te rekonstrukcija reljefa s motivom Biskupskog sjedišta prema povijesnim izvornicima. Do kraja 2014. godine planira se izvršiti potpuna obnova unutrašnjosti centralne apside i svetišta, uključujući i glavni Oltar Majke od Suza. Osim radova u unutrašnjosti, usporedno se provode pripreme za sanaciju vanjskog dijela polukupole centralne apside kako bi se spriječio prodor vlage i kišnice, koja je jedan od glavnih uzroka propadanja kamena.
Konzervatorsko-restauratorski radovi odvijaju se pod nadzorom Konzervatorskog odjela u Šibeniku te Vijeća za kulturna dobra, uz financijsku podršku Ministarstva kulture i Šibenske biskupije.