Na raskošno ukrašenom i pozlaćenom tabernakulu iz crkve Sv. Duha u Splitu provedeni su konzervatorsko-restauratorski postupci zbog lošeg stanja umjetnine uzrokovanog degradacijom drva, nestabilnošću konstruktivnih elemenata i sloja pozlate. Radovi su obuhvatili uklanjanje nakupina tvrdokorne nečistoće i naknadno nanesenih preslika, učvršćivanje olabavljenih i nadomještanje nedostajućih dijelova i pozlate.
U crkvi Sv. Duha u Splitu čuva se drveni pozlaćeni tabernakul, djelo nepoznatog baroknog umjetnika. Taj monumentalni tabernakul visok je 137 cm i izvorno je bio pozlaćen vodenom pozlatom. Ima oblik antičkog hrama s kupolom. Donji šesterokutni dio s polukružnim nišama uokviren je trijemom kaneliranih korintskih stupova postavljenih na obratima. Plohe su ukrašene viticama uz dodatak punciranja. Osnovna konstrukcija izvedena je od mekog drva s apliciranim profilima i reljefima. Plohe su bogato ukrašene volutama, biljnim, antropomorfnim i geometrijskim motivima. Vratnice na prednjem dijelu nedostaju: najvjerojatnije su bile oslikane kao i bočne stranice. Unutarnja niša, teca tabernakula, obložena je višebojnim damastom stilskih odlika 17. stoljeća koji je čvrsto zalijepljen za drvo te se nije dao skinuti bez oštećivanja. Na osnovnom je tijelu tabernakula postavljen šesterokutni tambur ukrašen kartušama i bočnim volutama, a na njemu je plitka kupola ukrašena vrpčastim reljefnim ukrasima.
U doba nadbiskupa Urbana Krizomalija u drugoj polovici 20. stoljeća tabernakul je donesen u crkvu Sv. Duha kao jedan od eksponata budućeg muzeja sakralne umjetnosti splitske nadbiskupije. No muzej nikada nije osnovan, a tabernakul, čije porijeklo nije poznato, godinama je ostao pohranjen na pjevalištu crkve. Prema starim splitskim vizitacijama, raskošni se tabernakul spominje u staroj crkvi Sv. Klare u središtu grada koju su klarise napustile u XIX. stoljeću.
Fotoalbum
Drvo tabernakula lokalno je bilo oštećeno djelovanjem crvotočine, najviše na poleđini. Degradacija drva uočavala se i oko čavala kojima su naknadno bili fiksirani nestabilni elementi konstrukcije. Korozija željeznih čavala tonirala je okolno drvo i pospješila razgradnju celuloze u njegovu sastavu.
Pojedini su elementi tabernakula bili nestabilni, a neki su nedostajali. Na podlogu od bijele tutkalno-kredne preparacije bio je nanesen crvenkasto-smeđi bolus. Na njega su bili položeni listići zlata. Pozlata s preparacijom na nekim se mjestima odvajala od drva te je bilo nužno njezino podljepljivanje. Na površini tabernakula bio je prisutan preslik koji se sastojao od dva sloja. Prvi, bijele boje, nanesen je izravno na pozlatu, i to u debelom sloju, a imao je dvojaku funkciju. Kao kit je zapunio nepravilnosti u površini, istovremeno stvarajući podlogu za preslik tehničkim zlatom, tzv. purpurinom. Čitava je površina tabernakula bila prekrivena tvrdokornom površinskom nečistoćom.
Stratigrafska analiza uzoraka slikanog sloja i sondiranje pokazali su visok stupanj očuvanosti izvorne pozlate. Te pretpostavke potvrđene su uklanjanjem preslika kombiniranim kemijskim i mehaničkim čišćenjem.
Svi nestabilni dijelovi konstrukcije nanovo su fiksirani. Velik broj izvornih profila bio je izgubljen, naročito u donjoj zoni postolja tabernakula. Novi su profili izrađeni kombinirano, strojno i ručno. Korišteno je drvo ariša od kojeg je izrađen čitav tabernakul. Izgubljeni dijelovi ornamenata rekonstruirani su dvokomponentnim epoksidnim kitom.
Zadnja faza zahvata obuhvatila je rekonstrukciju tutkalno-kredne preparacije, nanošenje bolusa i pozlaćivanje. Pozlata je rekonstruirana kombinirano: zlatnim listićima ili zlatom u prahu. Novo naneseno zlato tonirano je pigmentima vezanima damar lakom. Time se njegov ton uklopio u ton izvornog, starog zlata. Za optimalnu zasićenost, sjajnost i ujednačenost površine, završno lakiranje je izvedeno nanošenjem nekoliko slojeva damar laka i laka na bazi sintetičkih smola.