Crkva Gospe od Šunja na Lopudu župna je crkva smještena na brdašcu koje se izdiže ponad jedinoga naselja na tom središnjem otoku elafitskog arhipelaga. Iako kontinuitet svetog mjesta na lokalitetu seže dublje u povijest, još u 12. stoljeće, današnja crkva sagrađena je 1480. godine kao široka jednobrodna građevina s pravokutnim svetištem. Posvećena je osam godina poslije, a dogradnjama dviju bočnih kapela, 1527. i 1632. godine, dobiva tlocrtnu formu latinskog križa. Kasnijom dogradnjom sakristije u sjeveroistočnom dijelu poprima današnji oblik. Crkva je bogato opremljena vrijednim inventarom s povijesnoumjetničkog te povijesnog i društveno-kulturološkog aspekta.
Tijekom protekla dva desetljeća izvedeni su opsežni i sveobuhvatni zaštitni radovi na arhitekturi i inventaru crkve, od kojih je nekoliko provedeno u sklopu programā Hrvatskog restauratorskog zavoda financiranih sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske: zidni oslici u svetištu (voditeljica radova: Fani Župan), raspelo s trijumfalnog luka (voditelji radova: Nađa Lučić, Antonio Blašković), velika oltarna slika na drvu "Bogorodica s Djetetom i svecima" (voditeljica radova: Neda Kuzek), ikona "Bogorodica s Djetetom" (voditeljice radova: Katarina Alamat Kusijanović, Jelena Maras) i oltarni retabl Uznesenja Blažene Djevice Marije (voditeljica radova: Nađa Lučić). Upravo su povratom i montažom glavnog oltara u lipnju 2025. godine završile dugogodišnje konzervatorsko-restauratorske aktivnosti, a na blagdan Velike Gospe, svetkovine Uznesenja Marijina, obnovljenu crkvu posvetio je dubrovački biskup Roko Glasnović.
Oltar Uznesenja Marijina je drveni polikromirani retabl tipa edikule većih dimenzija (539 × 398 cm). Arhitektonski sklop čini bogat okvir središnjoj kompoziciji čiji su dijelovi skulpturalna skupina od dvanaest apostola, Bogorodica koja lebdi na zrakama sunca i anđeli svirači koji je prate u uznesenju na nebo. Pozadina tom dinamičnom prizoru je oslikani panel s prikazom lopudske uvale i dubrovačkoga galijuna koji uplovljava u zaljev podno zidina franjevačkog samostana. Na poljima gradbenih elemenata konstrukcije (predeli, bočnim pilastrima i trokutastom zabatu) nižu se scene iz života Krista i Bogorodice te prikazi svetaca štovanih u lokalnom kontekstu. Nažalost, do danas nisu pronađeni arhivski izvori o nabavi te fascinantne i zasigurno skupe akvizicije, nastale najvjerojatnije u nekoj od prominentnijih altarističkih radionica u venecijanskim lagunama aktivnima sredinom i u drugoj polovici 16. stoljeća. U recentnijim znanstvenim člancima kao gornja vremenska granica za datiranje uzima se godina posvećenja 1572., a prema stilskim i oblikovnim formama dovodi ga se u vezu s radionicom i krugom graditelja okupljenih oko (ili stasalih pod utjecajem) slavnoga majstora Paola Campse. Tehnološke danosti oltarnog retabla dodatno potkrepljuju iznesene teze za atribuiranje porijekla. Nacrt oltara izveden je u mjerama bliskima venecijanskoj stopi. Za izradu konstruktivnih dijelova upotrijebljeno je drvo ariša, tadašnji važan ekonomski resurs Venecije, eksploatirano iz šuma na istočnim Dolomitima. Tragovi načina obrade i alata na daskama upućuju na to da je drvna sirovina svježa strojno piljena i potom splavarena do Venecije gdje se prodavala. Uočen je i niz tehnoloških podudarnosti s retablom iz Mutvorana koji potpisuje sam Campsa.
Fotoalbum
O alarmantnom stanju umjetnine pisalo se i upozoravalo desetljećima prije, poduzimane su veće intervencije na skulpturama i poneka terenska aktivnost na ostatku arhitekture, ali provedba cjelovitih zaštitnih radova počela je tek nakon nužnosti demontaže retabla zbog građevinske, odnosno statičke sanacije svetišta. Zatečeno stanje gradbenih materijala i slojeva uistinu je bilo loše. U sloju polikromije bila su prisutna brojna odignuća, drveni nosilac je mjestimično bio oslabljen djelovanjem crvotočine, zbog čega je došlo do pucanja, a mjestimično i potpunoga gubitka rezbarene plastike. Osim toga, nastale su kompresijske pukotine u strukturi na nekim dijelovima konstrukcije, a zbog niza crvotočnih kanala, sloj polikromije se urušavao. Na površini su bili nataloženi slojevi prljavštine
Koncept konzervatorsko-restauratorskih radova definiran je na temelju rezultata istraživanja zatečenog stanja gradbenih materijala, tehnoloških mogućnosti, ali i ograničenja u zadaći da se izvede optimalna intervencija posve sigurna za izvornik, uzimajući u obzir poziciju oltarnog retabla kao glavnog i najvažnijeg elementa u sakralnom prostoru, valorizirajući povijesne intervencije i nastavljajući se na koncept radova i završnu prezentaciju polikromije na drvenom kasetiranom svodu koji je, sugerirajući nebo, neodvojiv dio oltarnog retabla.
Cjeloviti konzervatorsko-restauratorski radovi izvedeni su na Restauratorskom odjelu u Dubrovniku s mnogobrojnim timom suradnika u realizaciji programa. Umjetnina je preuzeta 2002. godine kao već demontirana te je transportirana u radionicu. Laboratorijskim istraživanjima uzoraka i sondiranjem gradbenih slojeva utvrđena je najmanje jedna sveobuhvatna intervencija i nekoliko mjestimičnih. Iako se u arhivskim dokumentima spominju manje i veće intervencije tijekom minulih vremena, prva još 1792. godine (povijesno-umjetnička i arhivska istraživanja provela je Martina Wolff Zubović), nijednu od zabilježenih nije moguće sa sigurnošću dovesti u vezu sa sveobuhvatnom intervencijom u kojoj je izvedena repolikromacija retabla
U recentnoj intervenciji primarno je bilo materijalno ojačati drveni nosilac na mjestima na kojima je zbog djelovanja crvotočine došlo do znatnog slabljenja mehaničkih svojstava materijala, osigurati stabilnu podlogu za podljepljivanje odignuća polikromije zapunjavanjem crvotočnih kanala i izraditi sustav potporne konstrukcije kojim bi se rasteretili određeni nosivi dijelovi sklopa, a težina i napetosti raspršile na veću površinu te se time omogućila i jednostavnija montaža. Odlučeno je da se prezentira posljednji sloj polikromije koji je rezultat neke od prijašnjih intervencija, nastale svakako prije tridesetih godina prošloga stoljeća, od kada datiraju prve sačuvane fotografije oltara, uz rekonstruiranje nedostajućih dijelova drvenog nosioca i nedostajuće polikromije kako bi se ostvarila oblikovna i vizualna cjelovitost djela. (NL)
