Tlocrt jednobrodne, pravilno orijentirane crkve sv. Nikole na jablanskome groblju ima oblik latinskoga križa s pridodanom sakristijom uz južnu istaku. Zidovi pačetvorinastog svetišta zaključeni su križno-rebrastim svodom. Vapnom obilno premazana ukrižena rebra oblog presjeka teku jedino bridovima svodnih polja. Na valjkastom ključnom kamenu je unutar istaknutog okvira isklesan cvijet s osam latica. S obzirom na to da širina svijetlog otvora blago zašiljenog slavoluka odgovara poprečnom rasponu unutrašnjosti svetišta, prednje se pete rebara umjesto o kutove jarma upiru tek o bočne zidove. Posljedično je prednji kvadrant svoda oblikovan poput isječka šiljaste bačve. Razina poda u približno četvorinastom dijelu crkve s najvećim poprečnim rasponom i visinom, koji je također u funkciji prezbiterija, za jednu je stubu niža od razine poda u svetištu. Iz toga središnjeg dijela vrata vode u sakristiju, a nekoliko stuba vodi na podnu plohu niže zasnovane izdužene lađe. Zapadni zabat najvišega dijela crkve nosi obli luk koji se upire o obrate ziđa na spoju prezbiterija i lađe. Prednji dio prezbiterija zaključen je ravnim ožbukanim stropom od armiranobetonskih gredica, a lađa krovnim kosinama oslonjenima o nekoliko pari masivnih betonskih rogova. Osim termalnog prozora nad ravno zaključenim ulazom, prostor je osvijetljen jedino pravokutnim, u trokut zaključenim prozorom izvedenim izvan simetrale sjevernog zida u prednjem dijelu prezbiterija. Sakristija je pak osvijetljena izvedbom uskog razmaka između dva ravna nadvratnika njezina vanjskog ulaza. Zidne plohe u unutrašnjosti su – neprimjereno za sakralni prostor – prekrivene hrapavim slojem cementnog mlijeka, a podovi obloženi keramičkim pločicama. Jedino je sakristija ostala popođena opekama. Recentniji zahvati izvedeni su prije tridesetak godina u sklopu posljednje obnove.
Vrhom bočnih zidova s pročelne strane teku masivne, očito betonske istake koje dodatno ukrućuju navedene novije konstrukcije. Glavno pročelje zaključeno je masivnom preslicom za dva zvona nad nespretno izvedenim majušnim okruglim otvorom. Na pročelja je nanesen debeo sloj žbuke.
Crkva istoga titulara u Jablancu spominje se u ispravi iz 1179. godine. Stoga se predmnijeva da se sadašnja crkva nalazi na njezinoj lokaciji, jer je starija crkva – sudeći prema natpisu na ulaznom nadvratniku – u stanovitoj mjeri obnovljena zaključno s 1701. godinom. Otežavajuća okolnost za spoznaju o genezi današnje crkve je potpuna raseljenost podgorskoga područja početkom druge četvrtine 16. stoljeća, uzrokovana panikom zbog osmanskih provala. Takvo stanje trajalo je do kraja 17. stoljeća i naseljavanja novoga, bunjevačkog stanovništva. Posljedično, osim navedene listine i natpisa, nema drugih poznatih povijesnih izvora koji bi pridonijeli razjašnjenju njezine dublje prošlosti.
Prema odobrenom planu radova (voditelj: D. Čikara, Odjel za konzervatorsku dokumentaciju nepokretne baštine), tijekom proljeća naručena je izrada arhitektonske dokumentacije zatečenog stanja temeljem precizne visokotehnološke izmjere (3D scan) od tvrtke Skimi64 d.o.o. iz Trnovca. Nakon izrade nacrta i fotografskog dokumentiranja građevine, pristupilo se invazivnim konzervatorsko-restauratorskim istraživanjima (djelomično raslojavanje naliča i obijanje žbuke na pročeljima i u unutrašnjosti te djelomično uklanjanje recentnih podnih obloga) da bi se vizualno ustanovili i datirali stariji slojevi.
Fotoalbum
Glede zidanih struktura, istraživanjima se ustanovilo da je lađa zidana na romanički način, manjim priklesanim blokovima od svjetlosivog kamena, slaganima u pravilne redove. Njihovi nepravilni rubovi međusobno su povezani u ravnini lica sljubnicama od svjetlosmeđe vapnene žbuke. Na bočnim pročeljima lađe nisu pronađeni zazidani prozori. Od arhitektonskih elemenata jedino je pronađen, nad zatečenim segmentnim opečnim nadvojem, prvotni segmentni kameni nadvoj visoke i uske ulazne niše. Predstoji ustanoviti uklapa li se fino klesani okvir termalnog prozora svojim dimenzijama u hipotetsku prvotnu funkciju okvira slijepe romaničke lunete nad ulazom.
Najširi dio crkve i svetište zidani su pravilnim redovima klesanaca koji su bojom i teksturom naoko istovjetni kamenu kojim je zidana lađa, ali su pomnije oblikovani (što se odnosi na izvučene uglove). Povezani su žbukom nešto svjetlijeg tonaliteta od tonaliteta žbuke u zidovima lađe. Ta struktura obratima prelazi u ravninu zidova lađe, a mogla bi se pripisati obnovi s početka 18. stoljeća (kad je proširen istočni dio davno napuštene crkve).
Međutim, sondiranjem je ustanovljeno da je svih osam uglova crkve – ne računajući sakristiju, za koju se neupitno potvrdilo da je naknadno prigrađena uz ožbukanu crkvu – djelomično ili potpuno nelogično izvedeno lošijim materijalom. Radi se o lokalnom crvenom konglomeratu od kojega se sastoji i uslojena litica uz čiji je rub podignuta sama crkva. Dijelovi pročelja drukčije građe dijagonalno se sužavaju prema navedenoj visinskoj granici kao predmnijevana posljedica uklanjanja uglova i time uvjetovane/omogućene daljnje razgradnje. Imajući u vidu napuštanje naselja i utvrde u prvih nekoliko desetljeća novoga vijeka, ta se pojava nedvojbeno tumači kao antropogena dilapidacija crkve tijekom osmanske ugroze. Treba istaknuti da je promjena prisutna jedino u visini koja odgovara dosegu s tla. Razlog može biti namjerno onesposobljavanje zdanja na strateškoj lokaciji u slučaju neprijateljskog zauzimanja naselja nakon povlačenja vojne posade 1537. godine, ali i puko pribavljanje kvalitetnih uglovnjaka kao solidnog okvira za bilo kakvu zidanu strukturu.
Stoga jedino navedene popravke, uz rekonstrukciju bridova obaju slavoluka opekama i preinaku ulazne niše, treba smatrati kasnobaroknim zahvatima kojima je crkva ponovliena, a gradnju pravilnijim blokovima odrediti kao dosad nepoznatu, u jednom trenutku prekinutu gradnju šire, više i kraće gotičke crkve uz stanovito pomicanje s prvotnog položaja – moguće radi dobivanja prostranije površine pred ulazom. Zamisao o podizanju potpuno nove crkve temelji se na pronalasku jedine, naknadno povišene i potom zazidane prozorske niše u južnom zidu najšireg dijela. Naime, njezin smještaj izvan simetrale zida kosi se s hipotetskim konceptom transepta.
Pripadajući prozorski otvor izveden je blokovima u sklopu istovremeno podignute strukture zida. Djeluje kao da je bio naknadno sužen, izgledno radi prenamjene u obrambeni otvor tijekom razdoblja povećane opasnosti. U obnovi je tek povišen te naposljetku kao nepotreban, nakon podizanja sakristije, zazidan građom koja se djelomično sastoji od tavela istovjetnih onima kojima je popođena cijela crkva. Potrebna količina dnevne svjetlosti u crkvi nadoknađena je probijanjem vernakularnog prozora s trokutastim zaključkom na način 19. stoljeća. Manja zazidana prozorska niša istovjetnog oblikovanja, također s pripadajućim uskim uspravnim otvorom, pronađena je izvan simetrale južnog zida u svetištu. U sklopu provedbe terenskoga dijela ovogodišnjega programa, još predstoji uklanjanje ispuna iz tih dviju niša, čime se predmnijevani slijed navedenih zahvata može potvrditi.
S obzirom na jasno razlučene dvije srednjovjekovne faze gradnje crkve, grubo određene kao romanička i gotička, smatralo se opravdanim naručiti radiokarbonsku analizu vezivnih vapnenih žbuka radi pobližeg datiranja. Bijelu vezivnu žbuku korištenu u kasnijim, kronološki dovoljno jasno određenim te ujedno manje vrijednim novovjekovnim zahvatima ograničenog opsega nije se našlo za shodno podvrgnuti istome postupku. Pretpostavlja se da se povijesni izvori o tom lokalitetu mogu pronaći u predviđenim istraživanjima pismohranā Rapske i Ninske biskupije, čije su se ingerencije izgledno (tijekom srednjovjekovnoga razdoblja) naizmjence protezale na navedeno područje.
Nakon obavljenih analiza i istraživanja te fotografskog dokumentiranja sondi, izradit će se elaborat s nacrtima nalaza, fazama gradnje i prijedlogom prezentacije. Dovršetak je predviđen za kraj 2025. godine. U sklopu elaborata sadržano vrednovanje bit će podlogom za postupak odlučivanja o trajnoj zaštiti toga, u okvirima srednjovjekovnog Podgorja rijetkog preostalog, a time nesumnjivo vrijednog sakralnog zdanja. U 2026. godini angažman Hrvatskog restauratorskog zavoda nastavit će se odobrenim programom arheoloških istraživanja u svrhu pronalaska potencijalnih ostataka uklonjenog istočnog kraja romaničke crkve te, za potrebe datiranja struktura uvijek korisnih, okolnih ukopa s prilozima. (DČ)
