Arheološki lokalitet Kastion s ostacima crkve sv. Kancijana nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Istre, sjeverozapadno od mjesta Krasica, na području grada Buje. Crkva manjih dimenzija sagrađena je na prostranom šumovitom brežuljku, a do nje se dolazi uskim šumskim puteljkom počevši od Hotela San Canzian.
O crkvi sv. Kancijana nije mnogo pisano u povijesnim izvorima, stoga je razdoblje njezina djelovanja prilično nepoznato. Prvi spomen San Cansiana susrećemo kao toponim u šumskom registru Giammaria Spuazze 1541./1542. godine. Kronološki, slijedila je vizitacija veronskog biskupa Agostina Valiera iz 1580. godine, koji je prilikom posjeta Bujama obišao sve crkve na tom području, uključujući i crkvu sv. Kancijana. Osim toga, navodi i prihod Bratovštine sv. Kancijana.
Tommasini u osmoj knjizi svojega djela De Commentari storici geografici della Provincia dell'Istria iz1641. godine, također nabraja manje seoske crkve koje su pod upravom vlastitih bratovština; na tom je popisu i crkva sv. Kancijana.
Kao i šumski registar iz 1541./1542., po čijem je uzoru i nastao, u topografskom pogledu zanimljiv je i katastik šuma Istarske pokrajine (Catastico generale dei boschi della provincia dell'Istria) Vincenza Morosinija iz 1775./1776. godine. U njemu se toponim Sn. Cancian spominje u dva navrata, a u jednome od tih spominjanja izrijekom je navedena i crkva sv. Kancijana – Chiesa di Sn. Cancian.
Svi kasniji izvori odnose se isključivo na kartografske i katastarske prikaze, a riječ je o zemljovidima Vallea Giovannija iz 1784., Franza Johanna Josepha von Reillya iz 1791., Giovannija Antonija Capellarisa iz 1797. te o franciskanskom katastru iz 1875. godine.
Prva probna arheološka istraživanja provedena su 2011. godine radi prikupljanja podataka o trenutačnom stanju nalazišta, u svrhu izrade daljnjih planova za istraživačke i konzervatorske radove (voditelj: Josip Višnjić, Odjel za kopnenu arheologiju, sjedište Juršići). Unatoč istraženosti prilično male površine, dobiveni su gabariti crkve, kao i podaci o očuvanosti njezinih arhitektonskih ostataka. Probnim arheološkim sondama istražen je začelni dio sakralnog objekta, dok su ostale, manje arheološke sonde istražene da bi se definirala dužina objekta te karakter okolnog prostora.
Fotoalbum
Istraživanja provedena 2022. i 2023. godine bila su usredotočena na definiranje ostataka crkve sv. Kancijana (voditeljica: Mateja Baričević, Odjel za kopnenu arheologiju, sjedište Juršići). Uklanjanjem ostatka urušenja na području interijera, ali i eksterijera, crkva je potpuno otkrivena, kao i sva njezina arhitektonska obilježja. Definirano je kameno popločenje na području gotovo cijelog broda, osim jugozapadnog kuta. U tom se kutu nalazi negativ pretpostavljene kamene klupice koja nije očuvana, a nalazi se i uz sjeverni zid crkve, na njegovu spoju sa sjevernim ramenom apside. Osim popločenja, u zapadnom dijelu definiran je i prag, odnosno ulaz po sredini zapadnog zida. U eksterijeru se uza zapadni zid crkve došlo do zdravice, ali i do pločastog kamenja koje možda predstavlja ostatke vanjskog popločenja. Osim navedenih slojeva i arhitektonskih ostataka, potvrđeno je i postojanje groblja oko crkve. O njegovu karakteru i načinu ukapanja ne može se mnogo reći, s obzirom na to da se naišlo tek na nekoliko ljudskih kosti položenih na matičnu stijenu, bez grobne arhitekture, nedaleko od južnog zida crkve.
Arheološkim istraživanjima potvrđeno je da je crkva sv. Kancijana jednobrodna građevina manjih dimenzija s izbočenom polukružnom apsidom kao glavnim obilježjem romaničkog stilskog izražaja. Ono što crkvu, prema stilskim karakteristikama, datira u razdoblje gradnje između 11. i 14. stoljeća je i način zidanja od pravilnih klesanaca različite veličine, slaganih u pravilne slojnice. Specifičnosti kojima se taj sakralni objekt ruralnog dijela ističe odnose se na dvojakost u izradi podnice (kombiniranje vapnenačkih ploča na području broda i opeke na području apside), kao i na kamene klupice uz sjeverni zid, gdje su još uvijek fizički prisutne u prostoru, dok negativ u jugozapadnom kutu crkve upućuje na njihovo potencijalno postojanje. Na prijelazu broda u apsidu definirani su i ostaci baze kvadratnog oltara koji je nerijetko, osobito u manjim crkvama, jedino tijelo u prostoru. Unatoč svemu navedenom, i dalje nedostaju stilski i morfološki elementi prema kojima bi se crkva sv. Kancijana preciznije datirala. I njome se, kao i većinom sakralnih objekata ruralnoga dijela Istre, njeguje graditeljska tradicija, što se očituje u dugotrajnoj primjeni arhitektonskih rješenja koja se ne oslanjaju na vanjske uzore, nego na funkcionalnost i potrebe lokalnog stanovništva. Upravo iz toga proizlaze specifičnosti svakoga objekta takvoga tipa, koji pridonose njihovu šarmu i svojevrsnoj originalnosti. (MB)
