Ranosrednjovjekovna crkva sv. Eufemije s gotičko-renesansnom kapelom sv. Arnira pripadala je kompleksu ženskog benediktinskog samostana koji je bio smješten uz sjeverni zid Dioklecijanove palače, između Zlatnih vrata i vrata od Pisture. Samostan posvećen sv. Benediktu, izgrađen je u drugoj polovici 11. stoljeća uz ranije podignutu crkvu istoimenog titulara. Prema sačuvanim pisanim izvorima bio je to najstariji ženski samostan u Splitu.
Početkom 19. stoljeća nakon francuskoga zauzimanja Dalmacije, samostan je prenamijenjen u vojnu bolnicu. Zadržat će tu funkciju i nakon austrijskoga preuzimanja sve do potkraj Drugoga svjetskog rata.
Promjena uporabe prostora izazvala je njegove ozbiljne preinake. Uz namjerne preinake, prostor je oštećen u požaru koji je 1878. godine zahvatio crkvu i samostan, a velikim dijelom razrušen u anglo-američkom bombardiranju Splita 1944. godine. Oštećeni sklop samostana uz sjeverni zid Dioklecijanove palače porušen je 1946. godine. Ostali su sačuvani i kasnije prezentirani barokni zvonik s dijelom ogradnoga zida, kapela sv. Arnira i temelji crkve sv. Eufemije.
Crkva sv. Eufemije, prvotno sv. Benedikta, a tijekom 17. stoljeća i sv. Arnira (Rainerius), sagrađena je početkom 11. stoljeća, a gotičko-renesansna kapela sv. Arnira dograđena joj je u 15. stoljeću. Kapela splitskoga nadbiskupa Arnira dograđena je uza zapadni dio južnog zida crkve s kojom je bila povezana prostranim lučnim otvorom. Kapelu i svečev sarkofag, koji je bio u njoj smješten, izradio je Juraj Dalmatinac između 1444., kad je bio pozvan iz Šibenika, i 1448. godine, kad je potpuno isplaćen za svoj rad. Pravokutnog je tlocrta, presvođena križnim svodom koji je sastavljen od nepravilnih ploča s istaknutim kamenim rebrima poligonalnog presjeka. Rebra se oslanjanju na vitke stupove s bogatim lisnatim kapitelima, a u tjemenu svoda završavaju rozetom, unutar koje je, u visokom reljefu, isklesano lice mladića bujne kovrčave kose. Njegova usta pridržavaju željezni prsten za koji je bio ovješen lanac za svijećnjak. Uz južni zid, izdignut na dvije stube, smješten je oltar koji čini oltarna menza postavljena na četiri stupića s kapitelima i sarkofag s prikazom kamenovanja sveca. U vrijeme austrijske uprave oltar je uklonjen, njegova ploča u dijelovima ugrađena je u pločnik, a sarkofag i stupovi 1835. godine prodani su župnoj crkvi u Kaštel Lukšiću, što je u to vrijeme bila uobičajena praksa za desakralizirane objekte.
Početkom 18. stoljeća mletački slikar Bartolo Bossi četiri polja svoda oslikao je likovima sv. Grgura pape, sv. Benedikta, sv. Skolastike i sv. Arnira, što prema Karamanu potvrđuje danas slabo čitljiv natpis na sjevernom svodnom polju uz sjeveroistočnu petu (OPERA FATA DA ME BARTOLO BOSSI PITTOR VENEZIANO DA ANNI 19. F. FATA I. AN 1700.).
Fotoalbum
Kapela sv. Arnira bila je najbolje očuvan dio crkve nakon Drugoga svjetskog rata. Sačuvala se u punoj visini sa svodom te je, u istraživanju i uređenju prostora uz sjeverni zid Palače 1946. i 1947. godine, kad su porušeni ostaci samostanskih zgrada, obnovljena. Učvršćen joj je krov, ojačani zidovi, otvoren zazidani luk kojim je bila povezana s crkvom, a pločnik snižen na izvornu razinu. Ponovno je uspostavljen oltar s oltarnom menzom koja je pronađena u pločniku i izvornim stupićima nađenima u Kaštel Lukšiću. Gipsana kopija sarkofaga izrađena je i smještena u prostor, na mjesto originala, 1974. godine, a prostrani lučni otvor zaštićen je staklenom stijenkom 1989. godine.
Pregledom postojećega stanja građevine uočena su oštećenja koja upućuju na statičku nestabilnost objekta te je nužno izvesti građevinsku sanaciju zidova i svoda. Vidljive su pukotine profilacije, greda, luka i svoda te manja mehanička oštećenja izvornih kamenih profilacija. Kameni elementi prekriveni su slojevima nečistoća, tamnom skramom različite debljine i čvrstoće te tragovima djelovanja soli koje su dokazane i laboratorijskim ispitivanjima. Zidne slike naslikane na svodu prekrivene su tamnom skramom i jedva se naziru, mjestimično potpuno isprane boje te nečitljiva likovnog prikaza, a ponegdje sasvim nedostaju, zajedno s tankim slojem žbukane podloge.
Istraživačkim radovima koji se izvode ove godine ustanovit će se uzroci i vrste oštećenja zidnih slika i kamene plastike u kapeli, definirati smjernice i odrediti potrebni postupci i materijali konzervatorsko-restauratorskog rada (voditeljica radova: dr. sc. Antonija Gluhan, viši konzervator-restaurator).
Provodi se snimanje stanja i izrada grafičke dokumentacije uz pisanu i fotografsku dokumentaciju, uzorkovanje materijala i laboratorijsko ispitivanje soli u kamenoj građi i žbuci, ispitivanje pigmenata i veziva slikanog sloja te sastava i sadržaja žbuke. Također se provodi istraživanje materijala i metoda konzervatorsko-restauratorskog rada temeljeno na probama čišćenja i učvršćenja slikanoga sloja, konsolidacije žbuke i popunjavanja lakuna.
Prema prikupljenim informacijama odredit će se potrebni konzervatorsko-restauratorski radovi i njihov tijek. (AG)
