Na izoliranoj hridi ispod stijena Mala Kraska, odnosno južnih obronaka Učke, nad Čepićkim poljem nadvili su se ostaci nekoć moćne i važne feudalne utvrde Kožljak. O njezinoj obrambenoj snazi i moći njezinih vlasnika danas svjedoče tek oskudni ostaci građevinskih struktura, uglavnom tek temelji nekadašnjih obrambenih zidina i kula te stambenih odaja. Nešto su bolje očuvani dijelovi bedemima ograđenog podgrađa utvrde, u kojima se prepoznaju ostaci još jednog neizbježnog elementa feudalnih utvrda – sakralnog objekta te nekoliko stambenih zgrada.
Hrvatski restauratorski zavod od 2019. godine provodi zaštitna arheološka istraživanja u sklopu projekta sanacije i obnove utvrde (voditelj projekta: dr. sc. Josip Višnjić, Odjel za kopnenu arheologiju Juršići, Služba za arheološku baštinu). Unatoč činjenici da su istraživanja zasad bila manjeg opsega i primarno zaštitnog karaktera, otkriveni su brojni nalazi koji razjašnjavaju način funkcioniranja utvrde, njezin arhitektonski razvoj te rasvjetljavaju promjene u materijalnoj kulturi koju su prakticirali stanovnici tijekom njezina korištenja.
U historiografiji je općeprihvaćeno mišljenje da je castrum Josilach, koji se spominje između ostalih posjeda koje su Ulrich II. iz obitelji Weimar – Orlamünde i njegova supruga Adelaide darovali akvilejskoj crkvi 1102. godine, zapravo Kožljak. Indikativno je da se on još u prvom spominjanju naziva castrum. Moguće je da je spomenut još 1064. godine, kad je car Henrik IV. prvom istarskom markgrofu Ulrichu I. u znak zahvale za vjernu službu u borbi protiv Mađara donirao dvadeset vladarskih posjeda u Istri, među kojima je spomenut i Winstrin. To bi mogao biti iskrivljen oblik njemačkoga naziva za Kožljak – Wachenstein. Nakon toga, do 1234. godine nema nikakvih vijesti o utvrdi te funkcioniranje utvrde u 12. stoljeću ostaje potpuna nepoznanica na ovom stupnju istraženosti.
Fotoalbum
No dolaskom grofova Goričkih u Istru, u kožljačkoj se utvrdi počinju spominjati njihovi ministerijali iz obiteljiDe Goflaco. Njihovi predstavnici se u utvrdi navode sve do četrdesetih godina 14. stoljeća. Nakon njih na mjestu vlasnika utvrde nalazimo predstavnike obitelji Devinskih, Gotničkih, Moyse, Nikolich i Barbo. Utvrda je napuštena tijekom 17. stoljeća.
Istraživanja su dosad bila koncentrirana na feudalčevu rezidenciju, odnosno na branič-kulu, pristupno stubište i ulaznu prostoriju na samom vrhu stubišta. Branič-kula pozicionirana je na sjeveroistočnom dijelu feudalčeve rezidencije, a njezina pozicija pretpostavljena je temeljem starijih prikaza utvrde. Kula je imala tlocrtne dimenzije 6,3 x 6,6 m i debljinu zidova 1,7 m. Osobito je važna neprekinuta stratigrafska sekvenca, sa slojevima koji dosežu do tri metra dubine, popraćena iznimno brojnim pokretnim arheološkim nalazima, a pokriva razdoblje od minimalno 12. do početka 17. stoljeća.
Južnije od kule, na udaljenosti od 19 m, istraženi su građevinski ostatci ulazne prostorije i pristupnog stubišta koje je vodilo do nje. Stubište se spuštalo sve do južnog perimetralnog zida feudalčeve rezidencije, odakle se nastavljalo prema podgrađu. Račvalo se u dva kraka; kod istočnog kraka gazišta su bila postavljena radijalno. Stubište se pružalo u dužini od 14,6 m, pri čemu se svladavala visinska razlika od 3,5 m, nakon čega se pristupalo u ulaznu prostoriju, čije tlocrtne dimenzije iznose 4,3 x 2 m. Uz njezinu istočnu stranu, odnosno uz zapadno lice perimetralnog zida, priklesavanjem stijene i zidanjem formirana je klupa, svojevrsna sedilija. Na njezinu južnom zidu formiran je ulaz sa zidanim dovratcima.
U dugom vremenu korištenja, utvrda je imala nekoliko razvojnih faza. Već u najranijoj opremljena je osnovnim elementima feudalnih rezidencija – palasom, branič-kulom i crkvom. U kasnijim pregradnjama utvrda se postupno širila dobivajući podgrađe u kojemu su bili smješteni gospodarski i stambeni objekti. (JV)
