Salona je jedno od najvažnijih i najpoznatijih antičkih nalazišta na tlu Hrvatske. Iako je bila naseljena još od prapovijesti, najpoznatija je kao kasnija rimska kolonija te moćni grad u doba Dioklecijana i u kasnoj antici, kad postaje jedno od važnih središta ranoga kršćanstva na Mediteranu. Jezgra antičkoga grada (Urbs Vetus) bila je opasana zidinama, a nalazila se zapadno od rijeke Salon. Još u doba Augusta postaje kolonija i postupno se širi prema istoku (Urbs Orientalis) i zapadu (Urbs Occidentalis) te se 170. godine opasava zidinama zbog opasnosti od provale Kvada i Markomana. Uz brojne građevine karakteristične za svaki rimski grad, poput foruma s hramovima, teatra i termi, pronađeno je i nekoliko nekropola. Zapadna od njih poznata je pod nazivom Hortus Metrodori (zbog natpisa na nadgrobnom spomeniku koji glasi in horto Metrodori), a korištena je od 1. do 4. stoljeća. Nekropola se nalazila uz cestu koja je vodila prema Traguriju, a protezala se od zapadnih vrata staroga grada. Imala je ogradni zid, tzv. murazzo (koji je nekropolu štitio od pogleda s ceste) i ograđene grobišne parcele. Zapadna nekropola istraživana je u nekoliko navrata od početka 19. stoljeća. Hrvatski restauratorski zavod od 2022. godine provodi istraživanja u suradnji s Arheološkim muzejom u Splitu i Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti na jednom njezinu dijelu (k. č. 5648/1 i 5648/2), koji je prezentiran kao muzej na otvorenom još sredinom 19. stoljeća.
Tijekom 2022. i 2023. godine snimljeno je zatečeno stanje nalazišta, koje je potom očišćeno od otpada i raslinja, a arheološka su se istraživanja zasad provodila u zapadnom dijelu navedenih parcela. Ustanovljeno je da je nekropola korištena dulje vrijeme, što je rezultiralo djelomičnom devastacijom i dislokacijom starijih ukopa. Do sada su zabilježena 42 groba.
Fotoalbum
Razdoblje 1. i početka 2. stoljeća obilježeno je incineracijom, odnosno paljevinskim načinom ukapanja. Spaljeni ostaci pokojnika mogli su biti položeni u kamenu urnu ili sasuti izravno u jamu. Kamene urne mogle su sadržavati još jednu, staklenu urnu, u kojoj su bili ostaci pokojnika i prilozi. Najčešće su male staklene posude (unguentarium), ponekad u većem broju priložene u grob. U urnama se mogu naći i keramičke svjetiljke, nakit i dijelovi nošnje.
U 2. stoljeću prevladava kosturni način ukopa, koji do 4. stoljeća ostaje jedini način ukopa u istraženom dijelu nekropole. Pokojnici su najčešće polagani ispruženi na leđa u običnu raku, koja je ponekad bila omeđena kamenjem ili pokrivena tegulama. Nešto su rjeđi ukopi u amforama. Zidane grobnice i sarkofazi koji se koriste od 2. stoljeća, u ranijim su razdobljima opljačkani/ispražnjeni pa u njima nije bilo ostataka pokojnika. Kao prilozi, najčešće su pronađene staklene posude i keramičke svjetiljke, a u grobovima se može naći i nakit te dijelovi odjeće. (LČ)