Vijest da je preminuo restaurator Josip Turk (1. 1. 1947. - 11. 1. 2023.), nekadašnji djelatnik Hrvatskog restauratorskog zavoda, došla je potiho i zatekla sve nas koji smo s njime surađivali i dobro ga poznavali kao vrsnog stručnjaka i dobrog čovjeka. Otišao je u mirovinu 2012. godine s mjesta voditelja Odjela za polikromiranu skulpturu u Zagrebu, smještenog u velikom Radauševu ateljeu na Zmajevcu. Kroz prostor "Žajina / Radauševa ateljea" tijekom godina je prošao velik broj mladih ljudi koji su se pod njegovim vodstvom specijalizirali za restauriranje polikromirane skulpture. Danas sve te suradnike koje je educirao u Zagrebu i Ludbregu, te od druge polovice osamdesetih godina 20. stoljeća i na ljetnim radionicama u Vodnjanu i Juršićima, nije moguće pouzdano utvrditi, jer neki rade samostalno, neki u drugim institucijama, pojedini su se prestali baviti restauriranjem, a neki su se zadržali u Zavodu ili Zavodskim vanjskim radionicama.
Josip Turk (Žaja ili Žajo, kako su ga svi zvali) počeo je raditi 1969. godine u Restauratorskom zavodu Hrvatske, nedugo nakon završetka Škole za primijenjenu umjetnost u Zagrebu, kao vanjski suradnik na projektima. Sudjelovao je u radovima na Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, na crkvi sv. Marije i katedrali sv. Stošije u Zadru, u radovima na pripremi velike izložbe "Umjetnost na tlu Jugoslavije od prethistorije do danas" (Pariz, 1971.) te na demontaži velikoga oltara u Jasenovcu. Tu sve intenzivniju suradnju prekida 1971. godine njegov odlazak na služenje vojnog roka, a nakon povratka se zapošljava u tadašnjoj tvrtki "Dekor". U ljeto 1976. godine vraća se konzerviranju i restauriranju i zapošljava se u Zavodu za restauriranje umjetnina. Počinje raditi na restauriranju polikromirane drvene skulpture, ali i kao voditelj velikih zahvata, poput restauracije oslikanih tabulata u Lijevim Štefankima i Lovrečanu. U tom pionirskom vremenu razvoja restauratorske djelatnosti u Hrvatskoj nije postojao ni srednjoškolski ni visokoškolski sustav obrazovanja restauratora, pa je Škola primijenjenih umjetnosti solidnom edukacijom zanatskih vještina bila svojevrsni temelj za njegovu kasniju stručnu dogradnju razvojem vlastitih interesa, razmjenom znanja, edukacijom uz rad i u radu te stalnom samoedukacijom. Angažiranost i entuzijazam bili su temelj stalnog Žajina stručnog napredovanja i kvalitetnog rada. Taj entuzijazam na kojem se razvijala restauratorska struka osamdesetih godina unatoč lošim radnim uvjetima, nedostatku radnog prostora i opreme te zapostavljanju konzervatorsko-restauratorske struke, kao i svojevrsni inat, dijelio je sa svojim kolegama, podjednako zaslužnima za uspjehe i razvoj Zavoda.
Fotoalbum
U Domovinskom ratu Žaja je bio jedan od voditelja ekipe za evakuaciju umjetnina koja je iz ratom zahvaćenih područja na sigurno pohranila nekoliko tisuća predmeta. Kad nije sudjelovao u evakuacijama, organizirao je suradnike na preventivnoj zaštiti ili pripremao čuvaonice za pohranu evakuiranih umjetnina. Tada organizira i novu radionicu na "Sjemeništu" na Šalati, i to tako da dio vremena radi na Zmajevcu, a dio na "Sjemeništu", kako bi se povećao broj suradnika i radionica za sanaciju ratnih šteta.
Nakon spajanja svih restauratorskih ustanova u Hrvatski restauratorski zavod 1997. godine, kontinuirano vodi neke odsjeke za restauriranje polikromne skulpture, u kojima se stalno angažira sve više novih suradnika na sve većim i složenijim zahvatima. Godine 2003. Josip Turk postaje konzervator-restaurator savjetnik i voditelj Odjela za polikromiranu skulpturu u Hrvatskom restauratorskom zavodu. Nemoguće je ukratko nabrojiti stotine važnih radova koje je vodio ili u kojima je u manjoj ili većoj mjeri sudjelovao u svojoj četrdesetogodišnjoj restauratorskoj karijeri. Ipak, među njima valja istaknuti one najzahtjevnije: na tabulatima (mali i veliki) Biskupske palače u Dubrovniku te na onima u crkvi sv. Petra i Pavla u Trvižu, crkvi sv. Roka u Umagu te u kapeli sv. Martina u Starom Brodu.
Iako posljednjih desetak godina nije bio aktivan u struci, oni koji danas traže podatke o umjetninama u restauratorskoj dokumentaciji, ili oni koji će pisati povijest restauratorstva u Hrvatskoj, neminovno će se susretati s imenom Josipa Turka i podacima o brojnim radovima koje je obavio ili vodio. Zato mu istinska hvala, jer bi bez njega bilo znatno manje spašenih umjetnina, bilo bi manje restauratora koje je uveo u restauratorski posao kad školovanja nije bilo, a u praksi pokazao finese zanata kad se školovanje uspostavilo. Sve vrijeme u kojem smo zajedno radili svima nam je predanošću, skromnošću i samozatajnošću bio uzor. I zato mu još jedanput hvala.