Crkva sv. Velikomučenika Georgija u Vojakovcu podignuta je 1769. godine kao jednobrodna građevina sa zaobljenim svetištem, zvonikom nad glavnim ulazom te zidanim trijemom ispred bočnog, južnog ulaza. Ikonostas je djelo plodnog ikonopisca Jovana Četirevića Grabovana i njegove osječke radionice, dovršeno u travnju 1783. godine. Manjih je dimenzija i s gotovo upola manje ikona u odnosu na druge ikonostase koje je Grabovanova radionica napravila u tom razdoblju na području Kalničkoga prigorja i Bjelovara.
Arhitektura vojakovačkog ikonostasa bogato je ukrašena marmorizacijom, stupovima s rezbarenim i pozlaćenim bazama i kapitelima te viticama s motivima stiliziranih rozeta i akantusova lišća. Ikone su uokvirene pozlaćenim ukrasnim letvicama, ukrašenima motivima lišća i voluta. Prema kanonskoj shemi, ikone su postavljene na ikonostas prema tematskim cjelinama, u redovima odvojenim profiliranim vijencima. Prolaz u svetište iza ikonostasa otvoren je sjevernim i južnim đakonskim vratima te carskim dverima u sredini.
Konzervatorsko-restauratorski i građevinski radovi potaknuti stanjem crkve i inventara provedeni su 2008. i 2009. godine. Pročelje i krovište su sanirani te je izveden novi sustav odvodnje oborinskih voda i drenaže temelja crkve (radove je izvela tvrtka S.K.I.M.T. d.o.o. iz Križevaca / nadzor: M. Kašik, dipl. ing. gr.). Tada je u sklopu programa hitnih intervencija Hrvatskog restauratorskog zavoda provedena dezinsekcija cjelokupnog inventara, kao i radovi primarne zaštite i konsolidacije ikonostasa (voditelj: Edo Anušić, viši konzervator-restaurator, pročelnik Službe za pokretnu baštinu). Konzervatorsko-restauratorskim radovima i materijalima, koji su tada primijenjeni in situ, privremeno je zaustavljeno propadanje drvenog nosioca i osipanje oslika.
Tijekom iznimno jakog nevremena 2020. godine oštećene su cijevi oluka pa se oborinske vode slijevaju s krova, podlijevajući i vlažeći zidove i temelje crkve. Otada su u crkvi ponovno prisutni nepovoljni mikroklimatski uvjeti koji su uzrokovali nestabilnost, propadanje i gubitke fragmenata boje i pozlate. Drvo od kojega su izrađeni konstruktivni elementi ikonostasa (nosive grede na poleđini, pregradne daske, kao i svi rezbareni ukrasi s prednje strane, uključujući ikone) izrazito je porozno i krhko, teško oštećeno crvotočinom i oslabljenih spojeva. Polikromija je nestabilna, na mnogim mjestima se odiže i otpada, a cijeli je ikonostas prekriven neprozirnim slojem prljavštine, čađi i prašine te višestrukim potamnjelim lakovima i preslicima. Zbog svoje složene i fragilne strukture te stanja očuvanosti, velikim dijelom uvjetovanog stanjem crkve, ikonostas je očekivano postao jedan od prioriteta u programima Službe za pokretnu baštinu HRZ-a, Odjela za štafelajno slikarstvo i Odjela za polikromiranu skulpturu.
Pokretanje programa konzervatorsko-restauratorskih radova na ikonostasu iz Vojakovca poduprli su Konzervatorski odjel u Bjelovaru Ministarstva kulture i medija i Mitropolija zagrebačko-ljubljanska. Radovi osigurani sredstvima Ministarstva počeli su 2022. godine detaljnim istraživanjem utjecaja mikroklimatskih uvjeta u crkvi te stanja i povijesnih intervencija na ikonama "Sv. Luka" i "Rođenje Bogorodice". Istraživanja koja se izvode na Odjelu za štafelajno slikarstvo u Zagrebu (voditelj: Pavao Lerotić, viši konzervator-restaurator, Odjel za štafelajno slikarstvo 2, Služba za pokretnu baštinu) dala su precizan uvid u materijale i uzroke propadanja ikonostasa, omogućujući izradu smjernica za cjelovite konzervatorsko-restauratorske radove.
Detaljno je ispitano stanje u interijeru crkve, pri čemu su praćeni mikroklimatski uvjeti: svjetlost, temperatura i relativna vlažnost zraka, koji su bitni čimbenici degradacije izvornih materijala. Tijekom mjerenja koje je trajalo nešto manje od godinu dana, ustanovljeno je da je prosječna relativna vlažnost zraka unutar crkve visoka, oko 80 %, s oscilacijama između 55 i 95 %.
Analiza izvornih materijala navedenih ikona pokazala je da je tutkalno-kredna preparacija oslabljena te vrlo slabo ili gotovo uopće ne prianja uz drveni nosilac na koji je nanesena. Nedostatno prianjanje preparacije na površinu daske razlog je osjetljivosti ikona, osobito u uvjetima povišene vlažnosti zraka, jer dolazi do odvajanja slojeva, odizanja i otpadanja fragmenata oslika.
Fotoalbum
Ustanovljeno je još jedno važno obilježje ikona vezano uz način izrade i pripremu drvenog nosioca (table). Za razliku od ikona istoga autora u Velikom Pogancu i u Pavlovcu, sve ikone vojakovačkog ikonostasa imaju izvorno ugrađen konstruktivni element koji u nestabilnim mikroklimatskim uvjetima (s povišenim vrijednostima vlage u zraku), može biti štetan za stabilnost oslika. Radi se o poprečnim, horizontalnim letvicama konusnog presjeka, koje su utisnute u posebno izdubljene utore na poleđini ikona. Njihova je zadaća bila učvrstiti dasku i istodobno spriječiti njezino savijanje, s namjerom da omoguće djelomične promjene dimenzija prema promjenama relativne vlažnosti zraka u prostoru. To je poleđinsko ojačanje u najvećoj mjeri ispunilo svrhu jer su gotovo sve ikone na ikonostasu ostale do danas razmjerno ravne.
Poprečne letvice ugrađene na takav način na stražnju stranu drvenog nosioca imaju, međutim, i veće nedostatke s obzirom na higroskopsku ravnotežu drva. Iza letvice se nakupljaju nečistoće koje blokiraju klizanje i ne dopuštaju "rad" daske uvjetovan promjenama relativne vlažnosti zraka. Osim toga, poprečne letvice slijepljene su bojom i impregnacijom kojom je naknadno premazivana poleđina ikonostasa. Budući da je zbog toga širenje, odnosno skupljanje daske pri promjenama relativne vlažnosti onemogućeno, na sredini gotovo svih ikona nastale su duboke okomite pukotine koje su se postupno širile do potpunog odvajanja i razmicanja odlomljenih dijelova.
Također, poprečno poleđinsko ojačanje koje treba spriječiti savijanje daske, s hidrofobnim slikanim slojem uljane boje na oslabljenoj hidrofilnoj krednoj preparaciji stvorilo je idealne uvjete za dinamičnu neravnotežu nosioca i oslika. U razdobljima niske vlažnosti zraka, stezanjem daske u samo jednoj osi, smanjuje se površina na kojoj se nalazi oslik te nastaje bočni, horizontalni pritisak na fragmente boje koji se odižu i otpadaju. U pravilu su odignuća i gubici boje znatno blaži na slikama na drvenom nosiocu koje imaju slična poleđinska ojačanja, ali se nalaze u kontroliranim mikroklimatskim uvjetima, a gotovo ih uopće nema na slikama koje nemaju ojačanja i kojima je nositelj sastavljen od dasaka radijalnog reza. Štetni učinci rigidne poleđinske konstrukcije i oslabljene preparacije u uvjetima s promjenjivim vrijednostima relativne vlažnosti zraka, prisutni su na svim ikonama vojakovačkog ikonostasa. Konzervatorsko-restauratorski postupci stoga će biti usmjereni prije svega na aktivnosti vezane uz sanaciju nosioca, konsolidaciju preparacije i slikanog sloja te osiguranje primjerenih mikroklimatskih uvjeta s ciljem postizanja dugoročne stabilnosti ikona.
Druga cjelina konzervatorsko-restauratorskih istraživanja bila je usmjerena na detaljno mapiranje oštećenja i utvrđivanje obilježja slikanog sloja te na probe čišćenja, likovne integracije i retuša. Tragovi višekratnih nastojanja da se poprave i prikriju posljedice otpadanja fragmenata oslika potvrđuju dugotrajnu izloženost ikonostasa oscilacijama i ekstremnim vrijednostima relativne vlažnosti u prostoru crkve. Vidljivi su preslici i uljni premazi kojima su prekrivena starija oštećenja te gubici boje i preparacije. RTG snimke ikona, kao i snimke tehnikama UV reflektografije i IC fluorescencije, te probe topivosti, potvrdile su da se ispod vidljivog preslika nalaze velika oštećenja, osobito na središnjem dijelu ikone "Rođenje Bogorodice". O popravcima svjedoče i natpisi na poleđini ikonostasa, među kojima je ime slikara-restauratora Josipa Muravića, porijeklom iz Slavonskog Broda, školovanog potkraj 19. stoljeća u Obrtnoj školi u Zagrebu. Muravićevi radovi na obnovi ikonostasa 1899. godine u Vojakovcu potvrđeni su i bilješkom u umjetnikovu dnevniku.
Dok je na većini ikona, osim na nekoliko teško oštećenih (poput "Rođenja Bogorodice"), preslik uglavnom ograničen na oštećene zone, arhitektura ikonostasa je više puta u cijelosti preobojena te sada prevladava potamnjeli, crno-smeđi ton polikromije i oker imitacije zlata. Na arhitekturi ikonostasa stoga je potrebno provesti dodatna istraživanja kojima će se detaljnije ustanoviti stvarno stanje očuvanosti originalne polikromije i pozlate te preispitati nužnost potpunog uklanjanja svih preslika i naknadnih intervencija. Budući konzervatorsko-restauratorski radovi na osliku ikona, kao i usuglašen, završni izgled ikona i cijeloga ikonostasa bit će određeni zajedničkim procjenama konzervatora-restauratora i konzervatora povjesničara umjetnosti, koje se ponajviše odnose na metode i očekivane rezultate čišćenja te prezentacije završnog, slikanog sloja.
Ipak, preduvjet za izvođenje programa restauratorskih radova na ikonostasu, u koji će biti uključeno više odjela i stručnjaka različitih profila i usmjerenja te uloženi znatni materijalni resursi, jest osiguranje stabilnijih mikroklimatskih uvjeta u crkvi. (PL)