Srednjovjekovna crkva sv. Julijana nalazi se u središnjem dijelu stare gradske jezgre Šibenika, u gusto izgrađenom urbanom tkivu predjela Dobrić.
Relativno je mala, dvoetažna građevina, izduženog pravokutnog tlocrta, s kvadratnom apsidom (11,5 x 6,2 m). U donji dio ulazi se s istoka, a u gornji vanjskim stubama sa sjevera, uz zapadnu stranu apside. Nad istočnim i južnim pročeljem nalazile su se preslice. Crkva je zidana vapnenačkim kamenom i sedrom, a kao vezivo i završni sloj obrade ziđa korištena je vapnena žbuka.
Crkva je zanimljiva po tome što ima dvije etaže, ali i po činjenici da su se njome kroz stoljeća koristili pripadnici različitih vjeroispovijesti. Nažalost, od sredine 20. stoljeća u vrlo je lošem stanju, gotovo razrušena i bez krova.
Prepoznati tragovi uređenja i povijesna i arhitektonska vrijednost crkve sv. Julijana osnova su za cjeloviti program obnove koji od 2019. godine provodi Hrvatski restauratorski zavod sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, u suradnji sa Šibenskom biskupijom, Eparhijom dalmatinskom, Konzervatorskim odjelom Šibenik i Gradom Šibenikom (voditeljica: Ana Škevin Mikulandra, Odjel za graditeljsko naslijeđe, Služba za nepokretnu baštinu).
Prvi pisani spomeni šibenske crkve sv. Julijana datiraju u treću četvrtinu 14. stoljeća, kad se ona navodi kao ecclesia sancti Iuliani i kad je imala oltar sv. Mihovila. U 15. stoljeću dograđena je gornja etaža u kojoj je smještena crkva sv. Nikole. Dana 17. ožujka 1569. godine, prema odluci mletačkoga Senata, crkva sv. Julijana dana je na korištenje pravoslavnim Grcima. Od toga je vremena službeno dopušteno i pokapanje u crkvi. U apsidu donje crkve Grci su postavili oltar s ikonom Bogorodice, posvećen na blagdan Velike Gospe. Katolički oltar sv. Mihovila i sv. Julijana premješten je na bočni zid te je i dalje održavan, a na njemu se misa služila čak do 1807. godine. Od 1778. godine crkva je u sve lošijem stanju, a od početka 19. stoljeća, tj. vremena francuske uprave u Šibeniku, unutrašnjost se koristila kao skladište. Za sada nisu pronađeni podaci što se s crkvom događalo do 25. srpnja 1875. godine, kad se nadarbenik Ivan Belamarić odrekao prava na katolički dio crkve u korist pravoslavne šibenske crkvene općine. Tada je nestao i oltar sv. Mihovila, a slika Gospe možda je premještena u nišu s vanjske strane svetišta. Gornju su crkvu pravoslavni Srbi prepustili Starokatoličkoj crkvi 1931. godine i ondje se predvodilo bogoslužje sve do Drugoga svjetskog rata, dok je donji prostor korišten kao tiskara. U prosincu 1943. godine cijela je crkva znatno stradala u savezničkom bombardiranju Šibenika.
Fotoalbum
Rezultati svih provedenih istraživanja okupljeni su u konzervatorsko-restauratorskom elaboratu. Crkva sv. Julijana u Šibeniku vrijedan je primjer arhitektonskog nasljeđa naše kulturne baštine, ne samo prema svojoj tipologiji i oblikovanju, nego i prema povijesnim okolnostima i zbivanjima koji su utjecali na promjene njezine funkcije kroz stoljeća. Osim po svojem titularu, crkva sv. Julijana izdvaja se i po tome što su u jednoj građevini bile dvije crkve, jedna iznad druge. Faze njezina građevnog razvoja i uređenja, utvrđene konzervatorsko-restauratorskim istraživanjima, pokazale su niz promjena čije vrednovanje, ali i današnje ruševno stanje, uvjetuju modalitet prezentiranja. Kao osnova budućega izgleda predloženo je arhitektonsko rješenje iz sredine 15. stoljeća, odnosno 16. stoljeća, te uspostavljanje onih elemenata za koje je moguće odrediti oblikovanje. Tijekom 2020. godine izrađena je projektna dokumentacija za cjelovitu obnovu crkve sv. Julijana, a u 2022. godini počeli su konzervatorsko-restauratorski radovi na portalu crkve. (AŠM)