Brošure i deplijani

Unutar zidina grada Korčule, sazdanog od kamena vađenog u obližnjim petralima, a stvaranog stoljećima graditeljskim znanjem i kamenoklesarskom vještinom brojnih majstora, smjestila se katedrala sv. Marka na kojoj „…je radilo nekoliko klesarskih generacija i svaka je ostavila znakove svojega vremena. Prve generacije dale su joj u početku XV. stoljeća, kad još bijahu žive romaničke tradicije, romaničku čvrstoću i stabilnost u konstrukciji, druga generacija sredinom XV. stoljeća okitila ju je kamenim dekorom koji je pri podanku zgrade čvrst i matematički proračunan, a pri vrhu kićen i slobodan. Treća generacija s Andrijićem na čelu, koncem XV. st. unijela je u katedralu čistoću novog stila – renesanse, a petoj je generaciji tek preostalo da pri popravcima unese u katedralu bujnost baroknih oblika, ali tek u detaljima.“ (C. Fisković) Crkva sv. Marka 1300. godine postaje sjedište novoutemeljene Korčulansko-stonske biskupije, no o njezinu izgledu prije 1406. malo znamo. Nova crkvena građevina građena je desetljećima i posvećena tek 1556. godine. Za to su se vrijeme među majstorima istaknuli Bonino da Milano, Jacopo Correr i Marko Andrijić, 1485. godine imenovan protomagistrom svih javnih gradnji u Korčuli.

Uz druge radove u katedrali, M. Andrijić se 1486. godine obvezao da će sagraditi ciborij za 115 dukata. Taj apuljsko-dalmatinski tip ciborija (potpuno oblikovan od vrničkog kamena) sastoji se od četiri vitka stupa koji nose višekatni oktogonalni krov koji se sužava prema vrhu te prelazi u prošupljeni tambur pokriven kalotom. Izuzev inovativnosti u konstruktivnom rješenju kombinacije dvaju proporcijskih sustava, Andrijićev je rad prepoznatljiv i prema kamenom dekoru: od prvih stupova s entazisom u našoj renesansnoj umjetnosti do kapitela s dupinima koji je postao zaštitni znak Andrijićeve bottege.

Potkraj 18. stoljeća, u vrijeme korčulanskog biskupa Josipa Kosirića, izveden je niz radova na katedrali kojima je promijenjen njezin prvotni izgled. Radovima je bio obuhvaćen i ciborij; zadnji, četvrti kat je uklonjen i umjesto njega postavljene su četiri kamene ploče isklesane u obliku trostranog lista, spojene u vrhu na koji je postavljen originalni akroterij. Tom intervencijom degradiran je majstorski Andrijićev rad. Izvorna je pak kruna neko vrijeme služila kao škropionica u kapeli sv. Roka, dok nije odložena u lapidarij Opatske riznice.

Djelatnici Restauratorskog odjela Split Hrvatskog restauratorskog zavoda proveli su 2014. godine laboratorijske analize i probe čišćenja te je napravljena snimka postojećeg stanja ciborija. Godine 2015. počelo je uklanjanje nečistoća i cementnih sljubnica. Tek je nakon toga postalo moguće sagledati stanje konstrukcije. Nakon očevida statičara, uz suglasnost nadležnih konzervatora, dogovoreno je da se ukloni gornji, nestabilni dio ciborija te preveze u radionicu Zavoda u Splitu. Interdisciplinarni tim stručnjaka detaljno je sagledao sve podatke koji su upućivali na slijed i posljedice povijesnih intervencija te razloge narušene stabilnosti konstrukcije. Nakon detaljnog čišćenja spojeva i profilacija elemenata, tijekom njihovih probnih spajanja i analizom tragova klesarskih alata uočeno je da je ciborij bio znatno preklesan još tijekom montaže u XV. stoljeću. Usporedno je analizirana arhivska građa te se počelo s izradom rekonstrukcije izvornih proporcija ciborija. Sva su saznanja usmjeravala na nužnu obnovu oštećenih kamenih elemenata i rekonstrukciju izvornog izgleda ciborija. Stoga je izrađeno osam novih elemenata nedostajućeg krovišta i kupole. Pri obradi i montaži elemenata rabljeni su tradicionalni alati, tehnike i metode, pri čemu su upotrijebljeni svi očuvani elementi uz poštovanje uzanci struke. Nadalje, pri montaži in situ minimalno su korigirane visine svake razine, da bi se u konačnici postigla njegova izvorna geometrija.

Ovaj put “znak svojega vremena” ostavila je generacija restauratora, oživljavajući izvorni majstorov projekt vraćanjem uklonjene krune i evocirajući vještinu starih majstora, rekonstruiranjem davno izgubljenih elemenata izrađenih i montiranih kao i stoljećima prije, klesanjem kamena ritmičkim udarcima marteline, tajente i lita, smještajući ciborij ponovo na mjesto koje i zaslužuje – u sam vrh ranorenesansnih ostvarenja u Dalmaciji.