Zgrada nekadašnjega društvenog doma Tvornice duhana u Rijeci, poznatija kao riječki Teatrino, zaštićeno je kulturno dobro, uređeno 1930. godine. Nalazi se na prostoru na kojem je sredinom 18. stoljeća osnovana rafinerija šećera, potom je na istoj lokaciji djelovala tvornica duhana pa tvornica brodskih strojeva, dok je danas tu riječki ArtKvart. Ponajprije zbog društvene i kulturne funkcije koju je zgrada društvenoga doma imala, istaknute su njezine povijesne i ambijentalne vrijednosti, a mogu im se pripisati i one arhitektonske, iako skromnijeg izraza (izdvajaju se ritmizirano oblikovanje južnog i zapadnog pročelja te štukodekoracije velike dvorane). Nažalost, Teatrino je danas u iznimno lošem i zapuštenom stanju.

Prema ugovoru s Gradom Rijekom, Hrvatski restauratorski zavod je 2025. godine izradio konzervatorski elaborat i pripremio smjernice za obnovu zgrade riječkog Teatrina (voditeljica: Krasanka Majer Jurišić, Služba za nepokretnu baštinu HRZ-a).

Za potrebe izrade povijesnog pregleda, prikupljeni su podaci iz relevantne literature i postojeće konzervatorske dokumentacije. Dopunjeni su analizom arhivske građe pohranjene u Državnom arhivu u Rijeci, u fondovima: Tehnički uredi grada Rijeke (HR-DARI-57), Pokrajinski tehnički uredi Rijeka (HR-DARI-55), Zbirka fragmenata raznih tvornica (HR-DARI-800), Skupština Općine Rijeka – Građevinske dozvole (HR-DARI-751) te Riječka prefektura 1924. – 1945. I. svezak (HR-DARI-8). Manja količina arhivske građe koja se odnosi na Tvornicu duhana u Rijeci pronađena je i u Centru za povijesna istraživanja Rovinj. Arhivskim istraživanjima utvrđena je i dosad nepoznata slikovna i grafička dokumentacija, važna za definiranje pojedinih elemenata povijesnog oblikovanja zgrade.

U sklopu programa izrađena je analiza postojećega stanja i očuvanosti zgrade, provedeno je fotodokumentiranje i dodatno dokumentiranje karakterističnih struktura, uz laboratorijska ispitivanja materijala i izradu pripadajuće dokumentacije. Rezultati određivanja stratigrafije naliča i žbuka, kao i građevinskih struktura i promjena, prethodno su interpretirani u Izvještaju o provedenim konzervatorsko-restauratorskim istraživanjima, Hrvatski restauratorski zavod, Rijeka, 2011. (voditelj istraživačkih radova: Toni Šaina). Temeljem analitičkog prikaza rezultata provedenih konzervatorsko-restauratorskih istraživanja, donesena je valorizacija i prijedlog prezentacije sa smjernicama, prema kojemu se u osnovi predlaže zadržavanje zatečenog stanja, uz intervencije koje bi iznova većim dijelom uspostavile oblikovanje iz vremena od tridesetih do pedesetih godina 20. stoljeća. (KMJ)

19. 9.

Stihar (196a) i orar (196b) iz Eparhije dalmatinske u Šibeniku – uzorkovani svileni rezani baršun ruske provenijencije

U bogatoj zbirci tekstilnih predmeta Eparhije dalmatinske u Šibeniku određen broj odeždi i liturgijskog pribora ističe se nastankom u ruskim manastirima, manufakturama ili tvornicama. Takvi su i stihar (196a) i orar (196b), datirani u prvu polovicu 19. stoljeća (dimenzija 146 × 157 i 288 × 10 cm).

U bogatoj zbirci tekstilnih predmeta Eparhije dalmatinske u Šibeniku određen broj odeždi i liturgijskog pribora ističe se nastankom u ruskim manastirima, manufakturama ili tvornicama. Takvi su i stihar (196a) i orar (196b), datirani u prvu polovicu 19. stoljeća (dimenzija 146 × 157 i 288 × 10 cm). Oba predmeta dio su đakonske liturgijske odjeće. Stihar (grč. stikhárion) je temeljni dio svećeničke odjeće koju nose svi članovi crkvene hijerarhije. To je tunika T-kroja, dugačka do stopala, sa zvonolikim proširenjem prema dnu i otvorenih bočnih strana koje se kopčaju pucetima. Orar (lat. orarium) je dugačka, široka traka koju đakon nosi na lijevom ramenu, preko stihara.

Temeljna tkanina obaju predmeta je uzorkovani, svileni, rezani, ljubičasti baršun s podlogom u rebrastom, lamiranom, bež taftu. Motivi u baršunu su jednakokračni križevi u pravilnom rasteru, s upisanim stiliziranim cvjetovima u središtu i krakovima, a podloga između križeva ukrašena je osmerokrakim zvjezdicama i četverolatičnim cvjetićima. Straga je ispod oplećja apliciran križ vezen posrebrenim i pozlaćenim nitima, bujonom i titrankama preko podloge od kartona, a sedam manjih križeva vezenih istom tehnikom aplicirano je po površini orara. Predmeti su dodatno ukrašeni dvjema vrstama pozlaćenih traka: na rubovima je traka geometrijskog uzorka širine 1,1 cm, a na oplećju, dnu rukava i u donjem dijelu stihara sa stiliziranim lišćem vinove loze na valovitim grančicama širine 6 cm. Stihar se na bočnim izrezima spaja pamučnim uzicama i posrebrenim filigranskim pucetima. Predmeti su podstavljeni žutim pamučnim satenom. Na dnu podstave s prednje strane zatečen je natpis crnim tušem ćiriličnim pismom "Лобова. N 80. ii" (Lobova. N 80.ii). Na oraru nisu zatečeni elementi kopčanja na stihar.

Oba predmeta bila su prašna, s mnogo mrlja od voska i znoja, drugih mrlja nepoznatoga porijekla te s nekoliko ostataka insekata. Metalne niti temeljne tkanine i traka bile su patinirane naslagama različitih metalnih oksida. Temeljna tkanina imala je nekoliko manjih mehaničkih oštećenja, a najveća i nepovratna oštećenja činili su ogoljeni dijelovi na kojima niti osnove vlaska potpuno nedostaju. Uska pozlaćena traka bila je oštećena na područjima pazuha i na donjem rubu. Široka pozlaćena traka zatečena je s više oštećenja (puknuća ili nedostatci niti osnove, potke i lamela, naročito uz vratni izrez i pri dnu rukava). Podstavna tkanina obaju predmeta bila je kompaktna, ali s brojnim otvorima i pukotinama na rubovima. Vezeni križevi bili su u prilično lošem stanju, mjestimično odvojeni od temeljne tkanine, s otvorima u podložnom papiru, područjima bez metalnih niti, titranki i drugih metalnih elemenata, s metalnim nitima odvojenima od podloge, puknućima niti veza i konaca šivanja. Omčice za kopčanje na bočnim izrezima stihara bile su u dobrom stanju, ali su od nekadašnjih 14 filigranskih puceta preostala samo dva. Prethodne intervencije na stiharu odnose se na prišivanje podstave na temeljnu tkaninu neprimjerenim koncima i bodovima na unutarnjim rubovima rukava, prišivanje odvojenih dijelova temeljne tkanine te nestručno saniranje lošeg stanja omčica i puceta.

Na predmetima su 2024. godine izvedeni cjeloviti konzervatorsko-restauratorski radovi (voditeljica: Sandra Lucić Vujičić, Odjel za tekstil, papir i kožu, Služba za pokretnu baštinu) koji su počeli konzervatorsko-restauratorskim istraživanjima, odnosno fotografskim dokumentiranjem stanja predmeta, izradom grafičke dokumentacije te kemijskim, tehničkim i povijesnoumjetničkim analizama. Analizirani su svi slojevi stihara i orara. Zatim su uklonjeni svi neprimjereni materijali iz prethodnih  intervencija te su odvojene podstavne tkanine. Svi dijelovi predmeta očišćeni su suhim postupkom, vosak kemijskim postupkom, a podstavne tkanine i mokrim postupkom, u kupelji neionskog deterdženta, nakon čega su izravnate i osušene pod staklenim utezima na sobnoj temperaturi. Sva zatečena oštećenja na predmetima sanirana su podlaganjem i šivanjem svilenim i pamučnim koncima, a najsloženije je bilo konzerviranje stanja vezenih križeva i široke pozlaćene trake. Izveden je minimalni retuš papirnatih podloga veza, čime je ublažena bjelina papira te ujednačena s lokalnim tonom. Nadomješteni su nedostajući konstruktivni i funkcionalni dijelovi predmeta te su nabavljena, izvornima vrlo slična, manja puceta za bočne izreze stihara te jedno veće puce za kopčanje orara na stihar. Dijelovi predmeta spojeni su u cjelinu, a predmeti pohranjeni u kutiju od beskiselinske ljepenke te vraćeni vlasniku u ožujku 2025. godine.

Baršuni s tkanim uzorkom križa izrađivani su u ruskim tvornicama naročito od 1798. godine, nakon crkvenih reformi cara Pavla I. Ruske tkanine s kraja 18. stoljeća te iz 19. stoljeća s utkanim motivom križa najdojmljiviji su primjer tzv. ruskog crkvenog tkanja, a nalikuju na odeždu svećenika prikazanu na najranijim ikonama bizantske tradicije.

Rusku provenijenciju tkanine stihara (196a) i orara (196b) potvrđuje tkani natpis АКОВА pronađen na dnu stražnjeg kraka orara. Pretpostavlja se da je riječ o završnom dijelu prezimena vlasnika tvornice u kojoj je izrađena temeljna tkanina. Spomenuto se referira na trgovačku povelju izdanu u vrijeme cara Alekseja I. Mihajloviča (1629. – 1676.) o obveznom udaranju pečata na ruske proizvode i s tim povezanom prikupljanju carina. U vladinu dekretu o poboljšanju rada i proširenju tvornica sukna, svile i drugih proizvoda iz 1744. godine, preporučeno je da se u svrhu razlikovanja od tkanina drugih provenijencija, ruske tkanine obilježe ruskim slovima s imenom vlasnika tvornice i mjestom proizvodnje, a nepoštovanje uredbe kažnjavalo se novčanom kaznom. Carica Katarina II. Velika (1729. – 1796.) izdala je 1753. i 1778. godine dekrete o obavezi postavljanja pečata vlasnika tvornice.

Pri opisu tkanina sličnih baršunu stihara i orara, ruske institucije upotrebljavaju naziv "zlatni baršun" (золотой бархат) jer je površina tkanine prekrivena pozlaćenim lamelama. Vrlo blisku dekorativnu tipologiju nalazimo na fragmentu baršuna (ГИМ 114129/193) Državnoga povijesnog muzeja u Moskvi te vozduhu (ЦТ-1030) i pokrovcu (ЦТ-1028) Kirilo-belozerskog povijesno-arhitektonskog i umjetničkog muzeja u Kirilovu, a Eparhija dalmatinska posjeduje darke za putir (89a i 89b) izrađene od tkanine slične tipologije. (SLV, MBM)