Jednobrodna trotravejna gotička crkva sv. Petra i Pavla u Šarengradu s poligonalnom apsidom, podignuta u prvim desetljećima 15. stoljeća, veže se uz ime mačvanskoga bana Ivana Morovića te s franjevačkim samostanskim sklopom pripada skupini najvažnijih sačuvanih srednjovjekovnih spomenika Slavonije i Srijema. Poput većine srednjovjekovnih slavonskih i srijemskih crkava, i šarengradska je stradala za vladavine Osmanlija. Obnovljena je nakon uspostave austrijske vlasti potkraj 17. i tijekom 18. stoljeća, kad su dozidani oštećeni zidovi crkve. Iznad broda podignut je novi barokni svod, sagrađen je kor za orgulje, preoblikovano je glavno pročelje te su nabavljeni novi oltari. Podaci iz literature spominju da crkva početkom 18. stoljeća uz glavni oltar ima i dva bočna, od kojih je lijevi posvećen Svim svetima, a desni Blaženoj Djevici Mariji. Nastali su otprilike u isto vrijeme kad i glavni oltar, koji je 1965. godine uklonjen iz crkve. Spominje se da su bili drveni i da imaju oltarne pale, a oltar sv. Antuna Padovanskog, koji je prvotno bio posvećen svim svetima, oko 1750. godine mijenja titulara. Oltarne pale uklonjene su s oltara 1895. godine, kad na njihovo mjesto dolaze kipovi sv. Antuna Padovanskog i Blažene Djevice Marije.
Drveni polikromirani oltari sv. Antuna Padovanskog i Blažene Djevice Marije smješteni su uz sjeveroistočni i jugoistočni kut trijumfalnog luka; načinom smještaja i izradom tvore simetričnu cjelinu. Izvorni zidani stipesi oltara s menzama nisu sačuvani. U sklopu konzervatorsko-restauratorskih radova zamijenjeni su drvenima. Predele su im jednostavnog pravokutnog oblika, s gornje i donje strane zaključene profilacijama te bočno orubljene konzolama, ispod kojih se nastavljaju kubusni postamenti bočnoga dijela oplate menzi s jednostavnim gornjim i donjim profilima. Na konzole, ispred plošnih krila koja rube retable, smješteni su tordirani stupovi s jednostavnim okruglim bazama i korintskim kapitelima koji podupiru trabeaciju. Na središnjem dijelu obaju retabla nalaze se duboke niše s ostakljenim vratnicama u koje su smješteni kipovi svetaca kojima su oltari posvećeni. Niše su iznutra ukrašene zvijezdama zlatne boje na plavoj podlozi, a ukrasni okviri su im obojeni zlatnom bojom i ukrašeni jednostavnom rezbarijom. Okviri vratnica ukrašeni su furnirom, a u dnu je natpis: "Ove kipove položijo i oltar ponovijo Ivan i Kata Kuručević. 1895." Ravne plohe retabla oko niša uokvirene su pozlaćenim i posrebrenim dekoracijama fitomorfnih motiva lišća, cvijeća, girlandi, žireva i hrastova lišća. Na dekoracijama su naknadno dodani dijelovi rezbarije, no iako se ti elementi razlikuju načinom izrade, kompozicije u cjelini djeluju skladno. Dekoracije nisu potpuno jednake na oba oltara. Ispod niša nalaze se dvije veće pozlaćene rezbarene aplikacije u obliku grančica s lišćem. Središnji dio obaju retabla uokviren je ukrasnom letvicom srebrne boje. Iznad središnjeg dijela retabla teče lučno zakrivljen profilirani vijenac, istaknut u osi stupova koji su u gornjem dijelu upotpunjeni arhitravom i plošnim frizom s pozlaćenim aplikacijama.
Iznad vijenca izdiže se niska atika čiji su rubovi istaknuti plitkim ukrasnim volutama s obratima koji se s donje strane upiru o pravokutna postolja nad rubovima trabeacije. Na krajevima ukrasnih voluta nalazi se po jedan rezbareni cvijet. Središnje plohe atike ukrašene su rezbarijom u obliku velike školjke uz koju se sa svake strane nalazi rezbarija s motivom rokaja. Na profilirane postamente na vrhu atika smještene su gloriole s motivom oblaka iz kojih se šire rezbarene zrake. U središtu gloriole na oltaru Blažene Djevice Marije nalazi se Marijin monogram, dok se u središtu gloriole na oltaru sv. Antuna Padovanskog nalazi ploča s deset Božjih zapovijedi.
Oltari su zatečeni rastavljeni u dijelove i smješteni u neodržavani hodnik u prizemlju samostana, prekriveni prašinom i površinskom prljavštinom. Drveni nosilac na oba oltara bio je oslabljen djelovanjem insekata drvotočaca, oltarima su nedostali dijelovi konstrukcije i ukrasne rezbarije te su u cijelosti bili prebojeni uljanim bojama i premazani lakom koji je potamnio. Skulpture sv. Antuna Padovanskog i Blažene Djevice Marije zatečene su u crkvi, na mjestima na kojima su izvorno stajali oltari i bile su dobro očuvane, izuzev manjih mehaničkih oštećenja i gubitaka rezbarije.
Tijekom 2019. godine obavljena su konzervatorsko-restauratorska istraživanja kojima je utvrđeno da su oltari tijekom dugog vremena doživjeli dvije veće intervencije koje su znatno utjecale na njihov izgled. Sondama na polikromiranim površinama utvrđeno je da se na oba oltara nalaze dva, a ponegdje i tri povijesna sloja. Na temelju provedenih konzervatorsko-restauratorskih istraživanja izrađen je prijedlog konzervatorsko-restauratorskih radova kojim je predloženo da se prezentira povijesni sloj iz 1895. godine, jer tada napravljene preinake na oltarima onemogućavaju rekonstrukciju njihova prijašnjeg izgleda.
Fotoalbum
Konzervatorsko-restauratorski radovi trajali su od 2020. do 2023. godine, a počeli su nakon provedene dezinsekcije. Najprije su obavljeni radovi na skulpturama Blažene Djevice Marije i sv. Antuna Padovanskog. Površinska prljavština na skulpturama uklonjena je 7 %-tnom otopinom limunske kiseline u destiliranoj vodi, a površina je neutralizirana ugljikovodičnim otapalom (Shellsol T). Izrađeni su nedostajući dijelovi rezbarije: završetak draperije i prsti na skulpturi s prikazom Blažene Djevice Marije te završetak krunice na skulpturi s prikazom sv. Antuna Padovanskog. Oštećenja u sloju nosioca zapunjena su mješavinom piljevine i PVA ljepila, a u sloju podloge nadomještena su novom tutkalno-krednom podlogom te retuširana smolnim restauratorskim bojama. Pozlata je rekonstruirana na mjestima oštećenja i položen je zaštitni lak. Na metalnom cvijetu, atributu sv. Antuna Padovanskog, mehaničkim i kemijskim putem uklonjena je korozija, retuširana su oštećenja u sloju obojenja te je položen zaštitni lak. Nakon završetka radova skulpture su vraćene u crkvu i nastavljeni su radovi na arhitekturi oltara.
Poleđina dijelova oltarne arhitekture mehanički je očišćena, a na mjestima prekrivenima životinjskim izmetom površina je dočišćena 96 %-tnim etilnim alkoholom. Drveni nosilac učvršćen je natapanjem poleđine otopinom akrilne smole (Paraloid B-72) u mješavini acetona i alkohola u jednakim omjerima te njegovim ubrizgavanjem s prednje strane.
Odignuti dijelovi polikromije učvršćeni su podljepljivanjem akrilnom smolom (Plextol B500) uz zagrijavanje površine toplinskim glačalom. Slojevi nevezane prljavštine, tragova žbuke i drugih površinskih onečišćenja uklonjeni su mehanički. Sloj diskoloriranog laka i sloj preslika na rezbarenim ukrasima uklonjeni su kemijski, uz mehaničko dočišćavanje. Spojevi konstruktivnih elemenata oltarne arhitekture su ojačani te su izrađeni nedostajući dijelovi drvenog nosioca. Nakon uklanjanja zadnjeg preslika s pozlaćenih i posrebrenih površina, na polikromiranim površinama zapunjena su oštećenja u sloju nosioca mješavinom piljevine i PVA ljepila. Oštećenja u sloju podloge zapunjena su tutkalno-krednom podlogom te je ona položena na novoizrađene dijelove nosioca. Nova podloga je mehanički obrađena da bi se teksturom integrirala s okolnim izvornikom. Retuš i rekonstrukcija marmorizacije izrađeni su kombiniranom tehnikom gvaša i boja u smolnom mediju. Površina je tijekom retuša lakirana 5 %-tnom otopinom te je položen sloj završnog laka. Na rezbarenim ukrasima rekonstruirani su pozlata i posrebrenje. (AP/AS)
Izrađene su nove drvene menze, na kojima je rekonstruirana marmorizacija, po uzoru na marmorizaciju zatečenu na oltarima. Nakon završetka radova izrađena je nova nosiva konstrukcija s pomoću koje su oltari montirani na svoje izvorne pozicije u crkvi.