Sveti Krševan u Zadru najstarija je benediktinska opatija u Hrvatskoj. Prvi se put spominje u oporuci priora Andrije iz 918. godine. Tijekom 10. stoljeća samostan je propao, pa se godinom osnutka smatra 986. godina, kad je zadarski prior Majo dopustio da se uz crkvu sv. Krševana podigne novi samostan. Obnovljenu je crkvu, oblikovanu kao trobrodnu baziliku, 1175. godine posvetio prvi zadarski nadbiskup Lampridije. U unutrašnjosti kamenoga korpusa crkve, izuzetno važnog primjera romaničke umjetnosti u Dalmaciji, ističe se glavni oltar koji je između 1672. i 1701. godine u baroknom slogu izradio mletački altarist Girolamo Garzotti sa sinovima. Mramorni kipovi zadarskih svetaca zaštitnika dovršeni su 1728. godine i djelo su mletačkoga kipara Alvisea Tagliapietra. Uz sjeverni i južni zid crkve nalaze se još četiri barokna mramorna oltara.
Prve konzervatorsko-restauratorske radove proveo je još početkom 20. stoljeća Ćiril Metod Iveković. Radovi su nastavljeni sedamdesetih godina te ponovo na samom početku 21. stoljeća. Hrvatski restauratorski zavod uključio se u radove na tom nepokretnom kulturnom dobru radovima na freskama u apsidama te izradom konzervatorsko-restauratorskog elaborata obnove interijera. Radovi su počeli 2017. godine te su do danas provedena konzervatorsko-restauratorska istraživanja i izrada dokumentacije, a izvedeno je čišćenje i konsolidacija kamene plastike u unutrašnjosti te na portalu glavnog ulaza crkve (voditelj Tomislav Svirac, Odjel za kamenu plastiku Službe za nepokretnu baštinu). U 2020. godini na dekorativnim i skulpturalnim elementima te na natpisu u luneti portala izvedeni su radovi rekonstrukcije nedostajućih formi, kiparskog i slikarskog retuša te zaštita kemijskim sredstvima, kojima je dovršeno prezentiranje.
Fotoalbum
Radovima izvedenim 2021. godine (voditelj Marin Barišić, Odsjek za kamenu plastiku, Odjel za nepokretnu baštinu, sjedište Split, Služba za nepokretnu baštinu) obuhvaćene su sjeverna i južna arkada do visine profiliranog vijenca ispod prozora glavne lađe. Uklonjeni su metalni elementi i očišćene sljubnice koje su ponovo fugirane smjesom morta otpornog na sol. Rekonstrukcije nedostajućih dijelova, izvedene u umjetnom kamenu na armaturi od karbonskih šipki i vlakana, nakon sušenja su obrađene tradicionalnim klesarskim alatima i tonski usklađene s okolnom površinom. Na taj način zatvorene su forme nastale postavljanjem nekadašnjih zatega i nadoknađene nedostajuće forme arhitektonskih elemenata koje su ometale čitanje arkada crkve kao cjeline.
Izvedeni radovi dio su višegodišnje planske obnove vanjštine i unutrašnjosti crkve te će se sustavno nastaviti i sljedećih godina.