U 2023. godini u program Hrvatskog restauratorskog zavoda uvrštena je izrada konzervatorske studije za Stari grad Varaždin (voditelj: dr. sc. Petar Puhmajer, Služba za nepokretnu baštinu), danas u funkciji središnjega objekta Gradskog muzeja Varaždin.
S obzirom na to da je od posljednje cjelovite obnove prošlo više od trideset godina, dijelovi građevinskoga sklopa dotrajali su ili su oštećeni, a zbog predstojeće energetske obnove, kao i planiranja novoga muzejskog postava, potrebna su poboljšanja u tehničkom pogledu, što se odnosi na građevinu, ali i na unutrarnje prostore muzeja. Stoga je bilo nužno u cijelosti sagledati stanje Staroga grada kako bi se novi zahvati mogli izvoditi s očuvanjem njegovih povijesnih struktura u najvećoj mogućoj mjeri. Konzervatorska studija obuhvatila je izradu opsežne povijesne studije s kronologijom izgradnje i obnova Staroga grada od srednjeg vijeka do danas, analizu faza građevinskog razvoja, analizu zatečenog stanja građevinsko-oblikovnih struktura te prijedlog smjernica obnove i poboljšanja pojedinih dijelova.
Varaždinska tvrđava prvi put se spominje još u 12. stoljeću, kad je bila sjedište varaždinskih župana. Pretpostavlja se da iz toga ranog vremena potječu tek temelji današnje četverokutne kule koja će poslije biti znatno obnovljena. Potkraj 14. stoljeća dolazi u vlasništvo grofova Celjskih koji tvrđavu dograđuju i preoblikuju u gotičkom stilu te ograđuju drvenim palisadama. Zbog osmanske opasnosti u 16. stoljeću, Hrvatska postaje granična regija Habsburškoga Carstva, a Varaždin (nazvan "Vrata Štajerske") postaje važna strateška točka u nizu obrambenih utvrda na tlu Hrvatske. Počevši od 1544. godine, u vrijeme kad je vlasnik bio Ivan Ungnad, veliku obnovu i modernizaciju tvrđave vodi glavni inženjer i nadzornik Vojne krajine Domenico dell'Aglio, koji djeluje u Grazu. Dell'Aglio gradi nova krila te široke kružne kule, a sklop okružuje zemljanim bastionima i vodenim opkopom, čime stara srednjovjekovna tvrđava postaje tipični renesansni Wasserburg.
Fotoalbum
U 17. stoljeću tvrđava prelazi u ruke magnatske obitelj Erdödy, koja će ga posjedovati više od dva stoljeća. Erdödyjevi su u više navrata poduzimali manje preinake unutrašnjosti sklopa, već prema svojim potrebama. S dolaskom baroknoga 18. stoljeća, tvrđava potpuno gubi obrambenu funkciju, a njezini se prostori prenamjenjuju za stanovanje i gospodarstvo. Oko 1774. prema nalogu grofova Erdödy adaptaciju izvodi tada najistaknutiji varaždinski graditelj, Jakov Erber.
Stari grad parcijalno se obnavlja i tijekom 19. stoljeća, a veći zahvat uslijedio je između dvaju svjetskih ratova, kad je u njega 1925. useljen Gradski muzej Varaždin.
Osamdesetih godina 20. stoljeća (1981.–1989.) građevinski kompleks Staroga grada cjelovito se obnavlja u sklopu djelatnosti tadašnjega Restauratorskog zavoda Hrvatske, pod vodstvom arhitekta Zvonimira Matice, uz velik broj suradnika. Zbog opsega i složenosti zahvata, obnova je podijeljena u šest faza, prema godinama, kojima su obuhvaćena istraživanja te projektiranje i izvedba radova na pojedinim krilima i kulama. Prva faza (1983./1984.) obuhvatila je zapadno i južno krilo, druga faza (1984.) cehovsku kulu, treća faza sjeverno krilo (1985.), četvrta faza sjevernu galeriju, kapelu i istočnu kulu (1986.), peta faza gotičku kulu i most (1987./1988.) i šesta faza ulaznu kulu i južnu galeriju (1988./1989). Projektiranje svake faze bilo je istodobno izvođenju građevinskih radova prethodne faze. Izvedena je konstruktivna sanacija cijeloga sklopa s učvršćenjem zidnih masa, izvedbom novih međukatnih konstrukcija, novim krovištem i pokrovom, a prezentirani su i restaurirani, ili pak nanovo izvedeni, brojni oblikovni elementi, poput kamenih prozora, portala, erkera, puškarnica, ograda ili povijesnih podnih obloga. Iznova su oslikana i pročelja prema nalazima. Današnji izgled Staroga grada u najvećoj mjeri potječe iz te velike obnove, koja je prema konzervatorsko-istraživačkom pristupu bila jedna od najranijih uopće na području kontinentalne Hrvatske. (PP)