Poliptih sv. Lucije iz zbirke Krčke biskupije ubraja se među najznačajnija djela mletačkog slikarstva zrelog 14. stoljeća na istočnoj jadranskoj obali te se pripisuje Paolu Venezianu, jednom od najvažnijih mletačkih slikara toga vremena.
Izveden temperom na drvu, u središnjem polju prikazuje sv. Luciju, ranokršćansku mučenicu iz 4. stoljeća, kao okrunjenu djevicu s palmom u desnoj i svjetiljkom u lijevoj ruci. U poljima s njene lijeve i desne strane prikazani su prizori iz njenog života, dok su u gornjem redu poliptiha prikazani raspeti Krist s Bogorodicom i sv. Ivanom te arkanđeo Gabrijel i Bogorodica Navještenja. Lijevo i desno od raspeća prikazana su četiri sveca: sv. Andrija, sv. Ivan Krstitelj, sv. Kvirin i sv. Gaudencije. Ikonografski sadržaj, kao i povijesni podaci, svjedoče da je poliptih izrađen za svetište svete Lucije u Jurandvoru kraj Baške na Krku, koje je obnovljeno upravo tijekom 14. stoljeća. Osim što tematski pripada spomenutoj crkvi, značajno je i da svi sveci prikazani uz svetu Luciju pripadaju lokalnom kršćanskom panteonu. Sveti Ivan Krstitelj pokrovitelj je župe Baška, dok je sveti Andrija titular ranokršćanske bazilike otkrivene u blizini. U istome kontekstu nalazi se i sveti Gaudencije, kao najznamenitiji krčki biskup te sveti Kvirin kao njezin prvi zaštitnik.
Na poliptihu su tijekom 2018. godine provedeni radovi primarnog konzerviranja nestabilnog slikanog sloja. Zatim je premješten u čuvaonicu umjetnina Hrvatskog restauratorskog zavoda, a nakon postupne aklimatizacije 2019. godine su počeli cjeloviti konzervatorsko-restauratorski radovi na Odjelu za štafelajno slikarstvo u Zagrebu (voditeljica: Nelka Bakliža, konzervator-restaurator savjetnik, Odjel za štafelajno slikarstvo 2, Služba za pokretnu baštinu). Najprije su ponovo učvršćeni svi trusni slojevi podloge i boje za nosilac te su napravljena nedestruktivna istraživanja (snimke tehnikama ultraljubičaste fluorescencije i infracrvene reflektografije te rendgenogram) kojima su prepoznata područja znatnih gubitaka izvornog slikanog sloja prekrivena retušem izvedenim 1966.–1967. u tadašnjem Zavodu za restauriranje umjetnina. S obzirom na pretpostavku da je u jednom od ranijih restauriranja na poliptihu izveden transfer slika na novi nosilac, uzeti su uzorci drva nosioca i parketaže kako bi se datirali analizom radioaktivnog ugljika (14C). Rezultati analize provedene na Institutu Ruđer Bošković pokazali su najveću vjerojatnost da su drva nosioca i parketaže bila posječena krajem 19. ili početkom 20. stoljeća, što se poklapa s poznatim podacima o restauriranju poliptiha u Beču 1913. godine te nešto kasnije tijekom prve polovice 20. stoljeća, nakon njegovog dopremanja u Italiju. Stoga je moguće s priličnom sigurnošću potvrditi da je u jednom od tih radova izveden transfer slika na novi drveni nosilac.
Fotoalbum
Daljnja restauratorska istraživanja pokazala su da je cijela površina poliptiha prekrivena debljim slojem izuzetno teško uklonjivog voska. S obzirom da je navedeni retuš na slikanom sloju tehnološki dobro izveden te da ne nagrđuje likovnu cjelovitost poliptiha, on nije uklonjen već je na pojedinim mjestima samo korigiran. Ipak, spomenuti sloj voska tehnološki je onemogućavao jednostavnije korekcije alteriranog retuša na područjima oštećenja izvorne pozlate u pozadini prikaza. Iz tog je razloga retuš na pozadini priozora u potpunosti uklonjen i ta su područja ponovo integrirana u cjelinu novim retušem s pomoću zlata u prahu.
Kako bi se ova izuzetno vrijedna umjetnina dodatno zaštitila od daljnjih oštećenja, za nju je izrađena vitrina čija je zadaća ublažavanje naglih mikroklimatskih promjena i prevencija nastanka novih oštećenja na slici. (NB, MM)
