"Palača šećerane" središnja je građevina nekadašnjega tvorničkog sklopa "Rikard Benčić" u Rijeci. Sagrađena je 1752. kao upravna zgrada rafinerije šećera, koju je osnovala Povlaštena tršćansko-riječka kompanija, jedno od najvećih trgovačkih poduzeća u Habsburškoj Monarhiji. Osim u administrativne svrhe, zgrada je služila i za stanovanje direktora tvornice. Nakon velikog požara 1785. obnovljena je (vjerojatno) prema projektu furlanskog arhitekta Andree Meninija, kad je dobila današnji izgled s raskošnom unutrašnjošću opremljenom štukaturama i zidnim slikama. U 19. stoljeću najprije je služila kao vojarna, a od 1851. kao tvornica duhana, koja će se u njoj zadržati idućih stotinjak godina. Nakon Drugoga svjetskog rata cijeli je kompleks bio u funkciji Tvornice motora "Rikard Benčić". Tijekom stoljeća kompleks se postupno dograđivao i proširivao novim zgradama, a upravna je zgrada nekoliko puta znatno adaptirana.
Na inicijativu Grada Rijeke, od 2003. do 2006. djelatnici Hrvatskog restauratorskog zavoda proveli su konzervatorsko-restauratorska istraživanja (povijesno-umjetnička istraživanja, sondiranje zidova, stropova i podova, laboratorijsko ispitivanje materijala, statička i druga specijalistička ispitivanja). Njima je utvrđen izvorni prostorni raspored zgrade i njegove naknadne promjene, izvorno oblikovanje i obrada ploha, a u brojnim su prostorijama otkriveni zidni oslici iz 18. i 19. stoljeća. Konzervatorski radovi na oslicima i štukaturama počeli su odmah nakon istraživanja.
Projektom rekonstrukcije koji je izradio Hrvatski restauratorski zavod (voditeljica i glavna projektantica dr. sc. I. Huić), zgrada je prenamijenjena za Muzej grada Rijeke. Prizemlje i polukat namijenjeni su komercijalnim sadržajima, prvi i drugi kat izložbenim prostorima, a treći kat uredima i upravi Muzeja.
Prema projektu su od 2018. do 2020. provedeni opsežni građevinski radovi. Restituiran je autentični prostorni raspored zgrade, s uklanjanjem naknadnih pregradnji te ponovnom uspostavom dviju komunikacija koje se visinom pružaju od drugog kata do potkrovlja.
Fotoalbum
Istovremeno s izvođenjem građevinskih radova, djelatnici Hrvatskog restauratorskog zavoda izveli su opsežne konzervatorsko-restauratorske radove na zidnim oslicima i štukodekoraciji (koordinator projekta Boris Mostarčić, pomoćnik ravnatelja za nepokretnu baštinu).
Pristup obnovi zidnih oslika temeljio se na stručnoj valorizaciji koja je donesena s obzirom na njihovu sadržajnu, oblikovnu i estetsku vrijednost, ali i velike površine oslikanih zidova na svim etažama, zbog čega nije bilo objektivno moguće prezentirati sve oslike. Najvrjedniji oslici, osobito na drugom katu, prezentirani su gotovo u cijelosti. Inicijalni su konzervatorsko-restauratorski radovi obuhvatili izradu detaljne dokumentacije zatečenog stanja oslika te istraživanja kojima je definiran daljnji tijek radova. Razmotrilo se više načina prezentiranja te je usvojen pristup prema kojem su uklonjeni svih preslici i oslik je predstavljen u izvornom obliku. Preslici su uklonjeni mehaničkim čišćenjem ili odgovarajućim kemijskim metodama. Nakon završetka te faze reintegrirani su žbukani slojevi, rekonstruirani nedostajući dijelovi oslika te retuširana manja oštećenja.
Radovima na štukaturama Mramorne dvorane, glavnog stubišta, salona drugog kata te niza manjih prostorija, prezentirano je izvorno oblikovanje, kolorit i obrada štukodekoracije. U svim je prostorijama ukrašenim štukaturom provedeno čišćenje nečistoća te slojeva naknadnih žbuka i naliča kojima su bile prekrivene površine i podloge, zbog kojih se u većini slučajeva izgubio izvorni plasticitet i kolorit. Ovisno o situaciji, čišćenje se provodilo mehaničkim putem, a prema potrebi su korištena i kemijska sredstva. Nakon toga su injektiranjem učvršćeni dijelovi štukature koji su se odvojili od zidanoga nosioca kako bi se spriječilo daljnje osipanje i propadanje. Na mjestima na kojima je zbog prodora vlage porasla količina štetnih soli, u strukturi materijala provedena je ekstrakcija soli kemijskim putem. Potom su izvedena zatvaranja pukotina te su kiparski rekonstruirani svi nedostajući ili oštećeni dijelovi štukodekoracije.
Cjeloviti konzervatorsko-restauratorski radovi na "Palači šećerane" utemeljeni su na ideji o zadržavanju reprezentativnog karaktera zgrade, i to u cjelini (dispozicijom prostora), ali i najvišim mogućim stupnjem očuvanja povijesne opreme i dekoracije.