U predavanju će biti riječi o četvrtstoljetnoj povijesti konzerviranja u socijalističkoj Hrvatskoj. Nastavljajući se na utemeljiteljsko poslijeratno doba, tijekom 1960-ih godina došlo je do značajnih administrativnih, zakonodavnih i profesionalnih reformi u sustavu zaštite spomenika, od donošenja Zakona o zaštiti spomenika 1967. do osnutka Restauratorskoga zavoda Hrvatske. I Zakon i Zavod odigrali su važnu ulogu u uobličenju konzervatorske i restauratorske kulture u Hrvatskoj, pokušavajući upotpuniti prijeratni model proizašao iz srednjoeuropske filozofije konzerviranja suprotstavljenoga restauriranju. Predavanje će se baviti i odnosom stručnih viđenja prezentacije kulturne baštine i javne percepcije. Postoji li javnost koja percipira kulturnu baštinu u kontekstu krize socijalističkoga sustava? Tko upravlja javnom percepcijom nakon propasti Hrvatskoga proljeća i prevlasti 'apatije'? Postoje li jasne veze između političke realnosti i koncepta kolektivnog pamćenja u posljednjim desetljećima Socijalističke Republike? Mogu li se tadašnja arheološka iskapanja, anastiloze i rekonstrukcije na povijesnim spomenicima vidjeti kao pokušaji konstrukcije identiteta u vremenu koje je prethodilo „nacionalnom buđenju' devedesetih godina?
Pisanje povijesti konzerviranja i restauriranja u Hrvatskoj od sredine šezdesetih godina do 1990. tek nam predstoji. Ovdje će se raspraviti o nekim temama koje bi ona trebala raščlaniti: intencije zakonodavca i stručnjaka u tretiranju slike kulturne baštine pred očima socijalističke javnosti, metodologija konzervatorskoga i restauratorskoga rada, važnost uspostave javne nostalgije i kritički tonovi zbog zapuštenih i modernizacijom ugroženih povijesnih ambijenata 1970ih, semantika restauratorskih i rekonstrukcijskih postupaka na arheološkim ambijentima i slikama zapuštenih pa revitaliziranih arhitektonskih spomenika.
Predavanje je uvršteno u Sustav stručnog usavršavanja Hrvatske komore arhitekata i boduje se.