Crkva Majke Božje Gorske u Loboru

Crkva Majke Božje Gorske je hodočasničko svetište u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, na južnim padinama gore Ivančice iznad mjesta Lobor u Hrvatskom zagorju. Današnja crkva je barokizirana gotička jednobrodna građevina s poligonalnim svetištem, sakristijom prislonjenom uz sjeverni zid i baroknim zvonikom uz južni zid svetišta te je okružena baroknim cinktorom. 

Tijekom 20. stoljeća pronađeno je nekoliko ulomaka antičke i predromaničke kamene plastike, što je potaknulo arheološka istraživanja pod vodstvom dr. sc. Krešimira Filipca, predstojnika Arheološkog zavoda Filozofskog fakulteta, koja su trajala više od dvadeset godina, a dobiveni nalazi prometnuli su Lobor u jedno od najvažnijih arheoloških lokaliteta sjeverne Hrvatske (ranokršćanska krstionica, najsjeverniji nalaz starohrvatskoga pletera). 

Povijest vjerskih građevina počinje rimskim hramom, najvjerojatnije posvećenim božici Dijani, na čijim se temeljima tijekom 5. i 6. stoljeća gradi ranokršćanska crkva s oktogonalnom krstionicom. U 9. stoljeću gradi se drvena crkva s četvrtastom apsidom, a ubrzo uz nju i trobrodna bazilika s predvorjem i zvonikom. Nakon rušenja predromaničke bazilike gradi se na prijelazu 12. u 13. stoljeće kasnoromanička jednobrodna crkva s polukružnom apsidom, na temeljima koje je u 14. stoljeću sagrađena današnja gotička crkva. Oko 1708. godine drveni zvonik zamijenjen je zidanim, a u 18. stoljeću crkva je barokizirana; tada je nadsvođena lađa, dograđeno pjevalište, produžena sakristija i izgrađen cinktor. Ispred crkve bilo je gotičko predvorje, srušeno sredinom 19. stoljeća, na mjestu kojega su dograđene, uza zapadno pročelje crkve, dvije male kapele, uklonjene u recentnim arheološkim istraživanjima. 

Antun Schneider je tijekom fotografiranja crkve 1939. godine skrenuo pozornost na pronalazak tragova zidnih slika u svetištu crkve. Radovi na otkrivanju i djelomičnom konzerviranju zidnih slika pod vodstvom Ane Deanović izvedeni su 1947. i 1948. godine. Otkrivene zidne slike interpretirala je Ana Deanović te ih razdvojila u dvije faze: stariju iz posljednje četvrtine 14. stoljeća te mlađu s prijelaza 14. u 15. stoljeće. 

Oslikano je cijelo svetište: svod, zidovi i trijumfalni luk. Budući da je svod oštećen te dobrim dijelom preslikan, teško je čitljiv. Središnje polje je gotovo potpuno uništeno, dok su polja uza zidove sačuvana, ali preslikana. Zidovi su podijeljeni u četiri pojasa, od kojih donja dva (između poda svetišta i konzola svodova) pripadaju mlađoj fazi. U starijoj fazi primjetno je da su korištena samo četiri tona boje – bijela, žuta, crvena i crna (tragovi zelene na starijem sloju možda pripadaju naknadnom popravku), dok je u mlađoj fazi bogatiji kolorit te se, uz već spomenute, obilno koristi zelena i ljubičasta. Naslikani su prizori većinom vezani uz Bogorodicu i Krista, apostole i svece, dok su na zapadnoj strani trijumfalnog luka naslikani likovi iz Starog zavjeta. Najniži, prizemni pojas prikazuje slikane raznobojne zavjese. Na južnom pročelju crkve nalazi se gotička zidna slika s prikazom sv. Kristofora, a na zapadnom su otkriveni fragmenti zidnih slika pri uklanjanju kapela iz 19. stoljeća, od kojih gotički najvjerojatnije prikazuje krunjenje Bogorodice, dok drugi, vjerojatno barokni, prikazuje vegetabilni ornament.

Nakon dugogodišnjih arheoloških istraživanja, objekt ulazi u redovitu programsku djelatnost Odjela za zidno slikarstvo i mozaik unutar Hrvatskog restauratorskog zavoda (voditelj: Matija Deak, Odjel za zidno slikarstvo i mozaik, Služba za nepokretnu baštinu) te su kao prvi korak izvedena konzervatorsko-restauratorska istraživanja u unutrašnjosti lađe i sakristije crkve, tj. na svim površinama koja nisu bila zahvaćena radovima četrdesetih godina 20. stoljeća. U lađi crkve otkrivene su dvije kustodije uz bočne oltare, oslikana polukružna ranobarokna niša na sjevernom zidu te antičke i predromaničke spolije korištene kao građa zida na zapadnom zidu. Na trijumfalnom luku utvrđena je slikana ukrasna traka uz cijeli gornji dio trijumfalnog luka, na tjemenu je pronađen monokromni medaljon s godinom 1665. koji je djelomično prekriven pojasnicom (naslikan prije gradnje svoda), na južnom zidu posvetni križ, a iznad desnog bočnog oltara vidljiv je ostatak gotičke zidne slike. 

Rezultati istraživanja sakristije pokazali su da je ona vjerojatno starija od gotičke crkve, tj. dijelovi njezinih zidova pripadaju građevini iz neke od starijih građevinskih faza. Na mjestu baroknog okulusa otkriven je stariji prozor, dok je ispod njega otkriven prozor koji nestaje ispod razine današnjega poda, a s vanjske strane je prezentiran kao ostatak kasnoromaničke sakristije. Današnja sakristija je naknadno svođena, vjerojatno u gotici, te produžena prema zapadu 1735. godine za pola svoje dužine. Stoga je na poziciji produženog dijela vidljivo barokno oblikovanje sjevernog pročelja crkve sa sivim ugaonim kvadrima nastalo prije produživanja sakristije, vjerojatno u 17. stoljeću. Na južnom zidu zatečeno je udubljenje u kojem je je stajao barokni ugradbeni ormar, izvađen sredinom 20. stoljeća i pohranjen u Muzeju za umjetnost i obrt, otkrivena je stara razina poda (otprilike 80 cm viša od današnje) te ostatak lavatorija – kamenog umivaonika s odvodnim kanalom i polukružnom nišom s policom iznad njega, koji je služio za pranje posvećenog posuđa. Pozicije lavatorija i ugradbenog ormara (dno im je oko 180 cm iznad razine današnjega poda) sugeriraju da je razina poda bila drugačija nego što je to i potvrđeno tek otkrićem otiska stare razine poda. Dodatna potvrda dobivena je istraživanjem vrata u sakristiji (ulaznih i prema svetištu); utvrđeno je da su u radovima tijekom 19. stoljeća vrata spuštena na današnju razinu, pa u to vrijeme možemo datirati i spuštanje poda.

U sklopu konzervatorsko-restauratorskih istraživanja provedena je analiza starosti – ¹⁴C žbuka i drva kako bi se, zbog slojevitosti objekta, što lakše definirale pojedine faze gradnje ili uređenja. Analiza je pokazala da je crkva građena u drugoj četvrtini 14. stoljeća, prvi put oslikana na prijelazu 14. u 15. stoljeće (slike u gornja dva pojasa, uz svod), nakon čega je oslikavanje nastavljeno tijekom druge polovice 15. stoljeća (donja dva pojasa, špalete prozora, trijumfalni luk). Na temelju analize starosti, rezultata dobivenih konzervatorsko-restauratorskim istraživanjima te arhivskim podacima, možemo utvrditi više obnova, od kojih je jedna na prijelazu 15. u 16. stoljeće, zatim u drugoj polovici 16. stoljeća, 1665., te velik broj njih tijekom 18. i 19. stoljeća, kad se u prosjeku svakih dvadeset godina mijenja, oslikava, ruši ili gradi neki dio crkve. Crkva je obnavljana i početkom 20. stoljeća, tijekom Drugoga svjetskog rata bila je preuređena u utvrdu (zazidavanje prozora cinktora, otvaranje puškarnica, kopanje rovova), a nakon završetka rata počinju konzervatorsko-restauratorska i arheološka istraživanja i radovi koji s prekidima traju i danas. 

U sklopu konzervatorsko-restauratorskih radova izvedenih na trijumfalnom luku 2026. godine, pronađeni su ostaci zidne slike iznad lijevog (sjevernog) bočnog oltara koji dotad nisu bili poznati. Zidne slike su jako oštećene, ali se naziru tragovi draperije i dvije svetačke aureole u donjem pojasu (uz menzu oltara) te tri svetačke aureole (dvije velike, jedna mala – možda Sveta obitelj) u gornjem pojasu. Tragovi zidne slike iznad desnog bočnog oltara utvrđeni su istraživanjima 2024. godine; veći dio slike je otučen, vjerojatno u ugradnji baroknog oltara (polikromirani drveni oltar na dva kata). U svetištu su utvrđeni ostaci zidne slike na svodnim poljima uza zid, dok je središnje polje jako oštećeno te se mjestimično pojavljuju samo tragovi.

Na temelju svih istraživanja počeli su radovi na otkrivanju i čišćenju zidnih slika. Iako su u svetištu otkrivene sredinom 20. stoljeća, nisu očišćene do kraja; na njima su ostali fragmenti naknadnih slojeva koji otežavaju čitljivost. Utvrđeni su i preslici, inkrustacije soli i vapnena koprena, a slike na svodu te mjestimično na trijumfalnom luku još uvijek prekrivaju naliči. Nakon završetka čišćenja, kad se utvrdi stvarno stanje očuvanosti zidnih slika, donijet će se odluka o načinu prezentacije i u skladu s tim o vrsti i opsegu potrebnih konzervatorsko-restauratorskih radova. Obnovom crkve zaokružila bi se priča započeta fotografskim dokumentiranjem Antuna Schneidera 1939. godine. (MD)

1. Lobor, crkva Majke Božje Gorske, zapadna strana trijumfalnog luka nakon segmentnog čišćenja (snimka: K. Gavrilica, 2026.)
2. Zapadna strana trijumfalnog luka, detalj slikane gotičke ukrasne trake  (snimka: K. Gavrilica, rujan 2026.)
3. Zapadna strana trijumfalnog luka, ostaci gotičke zidne slike iznad lijevog bočnog oltara (snimka: K. Gavrilica, 2026.)
4. Zapadna strana trijumfalnog luka, ostaci gotičke zidne slike iznad lijevog bočnog oltara, vidljiv urezani crtež (aureole), (snimka: K. Gavrilica, 2026.)
5. Zapadna strana trijumfalnog luka, slikani medaljon s 1665. godinom i inicijalima (snimka: K. Gavrilica, 2026.)
6. Zapadna strana trijumfalnog luka, slikana predela iznad lijevog bočnog oltara (snimka: K. Gavrilica, 2026.)
7. Potkrovlje sakristije, ostaci baroknog pročelja sa sivim ugaonim kvadrima  (snimka: K. Gavrilica, 2025.)
8. Ostaci lavatorija (umivaonika) na zapadnom zidu sakristije (snimka: K. Gavrilica, 2025.)
9. Istočni zid sakristije, vidljiv desni rub prozora koji završava ispod razine poda, a iznad njega vidljiva je razina nekadašnjeg poda (rub ružičastog naliča)  (snimka: K. Gavrilica, 2025.)
10. Predromanička spolija uzidana u zapadni zid broda, detalj (snimka: K. Gavrilica, 2024.)
11. Predromanička spolija uzidana u zapadni zid broda, detalj (snimka: K. Gavrilica, 2024.)