Politika Europske unije (EU) prema Hrvatskoj, iako se nije nikad bitno promijenila, izazvala je još jedno razočaranje kada je Vlada bila prisiljena suspendirati Zaštićeni ekološki-ribolovni pojas (ZERP) za zemlje članice EU pod prijetnjom blokade pregovora. U već poznatom stilu "ili-ili" Bruxelles je još jedanput jasno postavio dilemu: "ZERP ili EU", dakle "nacionalni interes ili EU". Vlada se očekivano opredijelila za EU, i opozicija, uz prigodnu kritiku, također. Ovo samo potvrđuje tzv. "Savez za Europu" kojeg su svojevremeno sklopili Ivo Sanader i Ivica Račan stvarajući svojevrsni mit o EU gdje teče med i mlijeko i gdje će se svi problemi riješiti sami od sebe. Svaki mit je neistinit pa tako i ovaj.
Ako malo podrobnije gledamo situaciju od 1990. do danas u bivšim komunističkim zemljama koje su postale članice EU, može se jasno uočiti razlika između mita i stvarnosti. Mađarska je u stalnoj krizi, a u zadnjoj epizodi te krize vladajući socijalisti su ostali u manjini u vladi. U Češkoj je sabor blokiran već dvije godine. U Bugarskoj je zbog neučinkovitosti u borbi protiv korupcije razriješeno nekoliko ministara. U Litvi se vlada mijenjala četrnaest puta u šesnaest godina. U Poljskoj i u Rumunjskoj mjesecima traje sukob između predsjednika i premijera. Osamnaest godina nakon sloma komunizma države bivšeg komunističkog bloka koje su postale članice EU još uvijek nemaju stabilne demokracije ni demokratsku političku kulturu, a nestabilnost u njima je porasla otkad su postale članice EU.
Razloga za nestabilnost ima mnogo. Političke stranke nisu se uspjele učvrstiti nakon pola stoljeća jednostranačkog komunističkog sustava. Na političkoj sceni su se pojavile brojne stranke (socijaldemokrati koji nose hipoteku prošlosti, konzervativci, liberali, populisti, seljaci, nacionalisti, itd.), a mnoge od njih nemaju političku snagu, što često dovodi do unutarnjih kriza i promjena raspoloženja birača. Većina stanovništva nije osjetila plodove gospodarskog napretka (oni koji se nisu obogatili privatizacijom, oni koji nisu kvalificirani za nove poslove, oni koji ne primaju redovito plaću, oni koji primaju male penzije, itd.) i zbog toga su podložni jeftinom populizmu. U nekim državama izvršnu vlast dijele predsjednik i premijer koji, ako nisu iz iste stranke, lako dolaze u sukob stvarajući još jedan izvor nestabilnosti. Korupcija je i dalje veliki problem u većini tih država, na primjer Bugarskoj i Rumunjskoj, i važan izvor krize. Na izborima se među kandidatima nalaze mnogi koji su pod sumnjom ili pod istragom zbog korupcije, što je kod stanovništva poljuljalo vjeru u demokraciju.
Nedostatak političara od formata i nedovoljno učvršćeno građansko društvo također su dio problema. Naime, u posljednjim godinama komunizma i u prvim godinama tranzicije pojavili su se važni narodni pokreti i lideri u tim državama, kao na primjer Pokret Solidarnost i Lech Walesa u Poljskoj, čiji je zajednički nazivnik bio borba protiv komunizma; međutim, kada su ispunili svoj glavni cilj, to jest nakon sloma komunizma, nestali su i ostavili veliku prazninu koja je još očita. Ne treba zaboraviti ni da su mnogi stručnjaci napustili te zemlje u potrazi za boljim poslom, ostavljajući iza sebe također nenadoknadivu prazninu. Dakle, članstvo u EU nije donijelo očekivanu stabilnost, a iako je prije ulaska u EU postignut politički konsenzus da bi se ispunili postavljeni uvjeti i ostvarilo članstvo odmah nakon ulaska, taj konsenzus je nestao i obnovili su se unutarnji sukobi.
Od pada Berlinskog zida Bugarska je promijenila vladu jedanaest puta, Češka devet puta od 1993, a četrnaest ako se računa Čehoslovačka, Slovačka pet puta od 1993, a deset puta ako se računa Čehoslovačka. Poljska, u kojoj je u tijeku otvoreni sukob između predsjednika države i premijera, četrnaest puta. Mađarska osam puta, a pitanje je koliko će izdržati sadašnja manjinska socijalistička vlada. Rumunjska, u kojoj je također u tijeku otvoreni sukob između predsjednika države i premijera, jedanaest puta. Litva četrnaest puta od 1993. Estonija dvanaest puta od raspada Sovjetskog Saveza. Latvija četrnaest puta od početka 90-ih.
Još jedan faktor nestabilnosti predstavljaju razne inicijative za stvaranje posebnih regionalnih okvira podređenih interesima EU općenito i nekim njenim članicama posebno. Crnomorska sinergija, Mediteranska unija, Istočno partnerstvo i naravno Zapadni Balkan, koji se posebno tiče Hrvatske. Iako se idejni tvorci tih inicijativa stalno pozivaju na uzvišene vrijednosti, u praksi države koje trebaju biti uključene u te okvire tretiraju kao objekt, a u igri moći i interesa između glavnih sila u samoj EU, ali i izvan nje, one su često prisiljene na ustupke koji idu duboko ispod granice popuštanja. Dojam je da su EU samo stare članice i, bez obzira što formalno nisu članice, Švicarska, Norveška i Island, dok su nove i potencijalne članice članice drugoga reda. Ova diskriminacija oslabila je staru ideju Ujedinjene Europe, koja se ponovno rasplamsala nakon raspada Sovjetskog Saveza i sloma komunizma, i dokazala da Ujedinjena Europa nije današnja EU koja se odnosi prema novim i potencijalnim članicama kao prema svojim starim kolonijama, samo u drugim prilikama.
"Europa je superiorno područje čovječanstva s izvanredno bogatim političkim, kulturnim, socijalnim i ekonomskim životnim varijantama unutar pojedinih narodnih sredina. Ona kao cjelina nije jedna jedinstvena sredina u historijskom smislu, te predstavlja pravo veličanstvo različitosti čovječanstva. Najveći stupanj neznanja pokazuje se upravo time što se to ne priznaje, nego se Europi nastoji nametnuti značajka jedne jedine sredine na kojoj se hoće nasaditi i organski konstruirati ideja integracionog jedinstva. Europa nije i ne može biti jedna sredina, dok Europljani ne dožive svoje životne varijante kao zajedničke, sudbinske manifestacije. Ona ne može biti ujedinjena po izmišljenoj nadvrijednosti same ideje ujedinjenja, nego isključivo po prirodnim i organskim nuždama ujedinjenja ili po nasilju ujedinjavanja" (Ivan Oršanić, članak "Europa, bogatstvo različitosti", napisano god. 1955., knjiga "Vizija slobode", str. 130).
U Hrvatskoj prava opozicija, u koju se ubrajam, i u koju ne spadaju oni koji su podržavali politiku bezuvjetnog popuštanja prema EU dok su bili dio vlasti, dilemu "hrvatski interes ili EU" postavlja bez uljepšavanja: "hrvatska država ili EU". Jer primjećuje da politikom mrkve i batine EU polako slabi hrvatsku državnost i nameće gospodarske i političke sveze u okviru prostora koji EU naziva zapadnim Balkanom, a koji neminovno podsjeća na Titovu Jugoslaviju. Pri tome valja istaknuti da mislim na državu ne kao okvir bez sadržaja, nego u punom i suvremenom smislu te riječi.
Razočaranje koje je nastupilo nakon suspenzije ZERP-a spada više u osjećajnu nego u političku kategoriju. Razmišljajući politički otkrivamo da se politika EU nije u suštini promijenila od svibnja 1991, kada su predstavnici tadašnje Europske gospodarske zajednice (EEZ), danas EU, posjetili Beograd i nudili članstvo i milijardu dolara pomoći ako se Jugoslavija održi na okupu. Jugoslavija se raspala, ali je politika EU ostala ista za vrijeme velikosrpske agresije i Domovinskog rata i zaoštrila se nakon što je Hrvatska prvo izrazila želju, a kasnije i službeno zatražila prijam u EU. Sedamnaest godina kasnije EU nudi isto što i 1991, članstvo u EU i novac ako Hrvatska pristane na Zapadni Balkan kao okvir podređen EU. Koliko se sjećam, EU nije nikada obećala Hrvatskoj izravan ulazak u EU, nego samo pregovore za posredan ulazak preko Zapadnog Balkana. Nakon suspenzije ZERP-a za članice EU Bruxelles je odredio 2009. kao ciljnu godinu za završavanje pregovora s Hrvatskom kao neku vrst kompenzacije koja ne obvezuje. Naime, EU može uvijek po potrebi zaključiti da Hrvatska nije ispunila zahtjeve i vjerojatno će to i učiniti sve dok Srbija bude pripremljena za članstvo.
Još jedan dokaz da se politika EU nije promijenila je njen odnos prema Srbiji. Pregovaračka strategija EU prema Zapadnom Balkanu temelji se na politici mrkve i batine prema Hrvatskoj i Srbiji i u manjoj mjeri prema ostalim članicama koje su svrstane u taj okvir. Naime, bez Hrvatske i Srbije Zapadni Balkan nije ostvariv. Očito je da zbog toga EU ne dozvoljava veliki zaostatak Srbije i stoga joj je omogućila potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) unatoč činjenici da Srbija ne radi na uhićenju osumnjičenih ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića, odnosno ne surađuje sa Sudom u Haagu, što je bio uvjet, i gotovo sigurno će po toj istoj logici dobiti status zemlje kandidatkinje. Dakle, Hrvatska, koja je bezuvjetno prihvaćala sve zahtjeve EU, postat će članica EU zajedno sa Srbijom. Hrvatska je širom otvorila svoje arhive bivšoj glavnoj tužiteljici Suda u Haagu Carli del Ponte koja je dopustila Srbiji da drži u tajnosti dio vojne dokumentacije iz 90-ih godina prošlog stoljeća. Hrvatskoj je 2003. zabranjeno da Hrvatska stranka prava (HSP), nakon što se odrekla "fašističkih" simbola i retorike, sudjeluje u vladajućoj koaliciji, a Srbiji je 2008. dozvoljeno da nasljednici Slobodana Miloševića, koji se nisu odrekli ničega, sudjeluju u vladajućoj koaliciji, samo da "proeuropska" struja preuzme vlast.
Možda me budućnost demantira, ali u pozadini ove politike još uvijek vidim da EU stvara Zapadni Balkan po jugoslavenskom modelu. Vjerojatno je zato srbijanski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić 27. svibnja 2008. usred Zagreba, na sastanku Jadransko-Jonske inicijative, izjavio da bi Srbija i Hrvatska trebale zajedno predvoditi regiju prema članstvu u EU ostavljajući iza sebe tragedije poput razaranja Vukovara i etničkog čišćenja više od četvrt milijuna hrvatskih Srba tijekom Oluje.
Sa stajališta EU, Zapadni Balkan je formula za rješavanje nekoliko pitanja koja su povezana, iako se to javno ne priznaje: Bosna i Hercegovina, Kosovo i Makedonija. Iako su se dužnosnici EU trudili dokazati da priznanje Kosova nije povezano sa situacijom u Bosni i Hercegovini, nisu nimalo oštro reagirali kad je "Republika Srpska" ("RS") usvojila rezoluciju o mogućem odcjepljenju od Bosne i Hercegovine. U nedjelju 11. svibnja 2008. prvi čovjek "RS" Milan Dodig je izjavio: "Uspjeli smo priču o nestanku RS preokrenuti u nespornost RS-a, ali je zato sporna Bosna i Hercegovina". U tom kontekstu valja dodati i moguću podjelu Kosova, o kojoj se špekulira, što bi automatski imalo posljedica u Makedoniji. Još 12. kolovoza 2007. u Prištini izaslanik EU u posredničkoj trojci Kontaktne skupine za Kosovo, Wolfgang Ischinger, izjavio je da su za trojku prihvatljiva sva rješenja o kojima se dogovore Beograd i Priština, uključujući i podjelu Kosova. Dakle, navedene i druge situacije EU pokušava riješiti formulom Zapadnog Balkana, kao što je 1991. pokušala riješiti očuvanjem Jugoslavije. Sa stajališta EU to može izgledati logično, ali sa stajališta Hrvatske i nakon stečenog iskustva, takvo rješenje je neprihvatljivo.
No unatoč tolikih razočaranja i poniženja koja su doživjeli od EU zahvaljujući i hrvatskoj službenoj politici, građani nisu na izborima nedvosmisleno kaznili pobornike bezuvjetnog ulaska u EU, niti su nagradili one kojima je glavni cilj hrvatska država, iako ne odbacuju a priori ulazak u EU, nego žele da se pri tome jasno vodi računa o dostojanstvu i identitetu naroda, kulture i države. Neću ulaziti u razloge zbog kojih protivnici bezuvjetnog popuštanja prema EU glasuju za političare i stranke koje predstavljaju baš tu politiku opciju, jer nakon što je narod svojevremeno između Isusa i Barabe "glasovao" za Barabu samo tjedan dana nakon što je Isusa proglasio Kraljem, neke stvari bi trebale biti jasne. U ovom kratkom osvrtu posvetit ću se onim političkim pitanjima koja su važna za građane koji su pod stalnim pritiskom društva u kojemu su glavni utjecaj zadržali baštinici jugoslavenskog komunizma, koji i danas predstavljaju ideje i predrasude iz razdoblja Titove Jugoslavije.
Vladajuća klasa u Hrvatskoj, koja zauzima sve važne položaje na svim područjima društvenog života, a ne samo na političkom području, uglavnom je naslijeđena iz bivše Jugoslavije i ima podršku birokrata i tehnokrata EU, a Tito im je idejni temelj i politički uzor. Bez shvaćanja ove činjenice teško je shvatiti današnji položaj Hrvatske i njihovo protuzakonito djelovanje protiv hrvatske države i hrvatskog naroda. Oni sami i njihovi pokrovitelji u EU i dalje smatraju Tita velikanom i Titovu Jugoslaviju političkim idealom za uređenje područja Zapadnog Balkana. Zato se može dogoditi da predsjednik Republike Stjepan Mesić za engleski Times od 20. listopada 2007. izjavi da je "Tito bio hrvatski heroj", da svoju knjigu "Kako smo srušili Jugoslaviju" preimenuje u "Kako su srušili Jugoslaviju", da u Zagrebu još postoji Trg Maršala Tita, da se u sindikalnom prosvjedu nose Titove slike, da se slavi Dan "antifašističke" borbe ili obljetnica "oslobođenja" Zagreba, da predsjednik Socijaldemokratske stranke Zoran Milanović između Tuđmana i Tita bira Tita, da se Crkvu u Hrvata proziva kao zadnji bastion ustaštva, itd.
Tito je za njih kamen temeljac. Donedavno je svaka kritika na njegov račun bila dočekana optužbama o povijesnom revizionizmu ili buđenju fašizma i kritičari su bili grubo diskvalificirani u većini medija, koji su također pod njihovom kontrolom. No kritičari nisu odustali i prisilili su ih na ustupak. Sada su štovatelji Titova lika i djela pragmatički prestali braniti neobranjivo i ne negiraju da je bio diktator, već ističu da je bio veliki državnik. Planovi EU za Zapadni Balkan nimalo slučajno se poklapaju s oživljavanjem Tita odnosno njegovoga "lika i djela" od strane baštinika jugoslavenskog komunizma u Hrvatskoj, nakon uspješnog kompromitiranja boraca i borbe za samostalnost Republike Hrvatske putem Suda u Haagu. U tom svjetlu treba čitati članak Davora Butkovića objavljen u "Jutarnjem listu" od 25. svibnja 2008. pod naslovom "Tito - brutalni diktator i važan državnik" i podnaslovom "Josip Broz Tito ponašao se kao okrutni diktator, a na razini lifestylea kao šef vojne hunte iz Trećeg svijeta. No, s druge strane, kao državnik ostao je jedan od stalno važnih protagonista svjetske i regionalne politike. Zbog toga nam je i danas važan".
Zato iako nije logično očekivati da će baštinici jugoslavenskog komunizma dovesti do pozitivnih pomaka, logično bi bilo očekivati da će nove generacije koje ne nose hipoteku Titove vladavine biti nositeljice bolje budućnosti. Njima treba posvetiti posebnu pažnju, ali ne na uvijek pogrešan paternalistički način, nego jedino stvarajući slobodarske uvjete koji će im otvoriti prostor za ostvarivanje slobode onako kako je oni doživljavaju. To ni na jedan način ne smije značiti žrtvovanje tradicije i identiteta. Želim to posebno istaknuti jer ni na tom području nije nedostajalo šokantnih pojava. Kao primjer ću spomenuti da je nakon zadnjih parlamentarnih izbora u izbornom stožeru Socijaldemokratske partije mladež te stranke pjevala "Od Vardara pa do Triglava", "Po šumama i gorama", "Druže Tito mi ti se kunemo", "Računajte na nas", "Na Kordunu grob do groba", itd. Nije mi bilo šokantno što je predsjednik Republike pjevao "Po šumama i gorama" na jednoj "antifašističkoj" proslavi, dapače, međutim da to pjevaju članovi mladeži jedne stranke, danas je veliko iznenađenje i zvuči poražavajuće. Nikad nisam vjerovao da se stara ljevica u Hrvatskoj odrekla Tita, Jugoslavije i komunizma, unatoč tome što je Tito preminuo, Jugoslavija se raspala i komunizam propao, ali sam se nadao da će njihova djeca odbaciti Tita kao diktatora, Jugoslaviju kao diktatorsku državu i komunizam kao totalitarističku ideologiju.
Ovaj primjer samo dokazuje da je ljevica još uvijek neraspoložena da jednom zauvijek raskrsti s baštinom jugoslavenskog komunizma, već je pokušava prenijeti na nove naraštaje. Da nije tako, njihovi prvaci ne bi, kao što su napravili, pokušali relativizirati i opravdati ovaj događaj kao što su prije relativizirali rezoluciju 1481 Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina. Takvo ponašanje ukazuje da ideološki proces prijelaza ljevice iz komunizma u socijaldemokraciju još nije niti počeo i da je, kao i njihovim istomišljenicima u Bruxellesu, Jugoslavija i dalje njihov ideal.
Druga strana u političkom spektru prečesto je reagirala osjećajno i nije uspjela politički artikulirati jedan razumni hrvatski nacionalizam kao protutežu hrvatskim Jugoslavenima i oportunistima. Jasno je da su osjećaji prema domovini i svom narodu potrebni, jer bez njih nije moguće raditi u njihovu korist, ali također je jasno da ako nisu vođeni razumom, osjećaji nisu prava politika koja može dovesti do pozitivnih pomaka. Neorganizirani hrvatski nacionalisti snose veliki dio odgovornosti zbog današnjeg stanja. Hrvatski nacionalizam imao je tri temeljne smjernice: bio je antijugoslavenski, antikomunistički i antivelikosrpski i kao takav je u novim okolnostima imao važnu ulogu. Umjesto da su nacionalisti ustrajali na tim smjernicama, veliki dio njih se rastopilo u Hrvatskoj demokratskoj zajednici gdje su iskorišteni kao glasačka mašinerija, kao vojnici za vrijeme Domovinskog rata i kao pokriće za sve odluke koje nisu bile korisne za Republiku Hrvatsku. A kada više nisu bili potrebni, tad su marginalizirani, izbačeni ili izručeni.
U časopisu "Republika Hrvatska" (broj 211, str. 8) prije nekoliko godina sam napisao da kao nužnu protutežu relativizaciji hrvatske državnosti od strane EU i hrvatskih Jugoslavena "organiziranje demokratskog nacionalizma ili građanske desnice ostaje prioritetni cilj, što bi svakako dovelo do stabiliziranja hrvatske političke scene i definitivno smanjilo prostor svim opcijama koje ne računaju s hrvatskom državom i s pravom hrvatskog naroda da odlučuje o njezinom uređenju." I danas smatram da je to ispravni put suprotstavljanja pritisku iznutra i izvana na Republiku Hrvatsku da se stvarno odrekne svoje nezavisnosti i prihvati političku zavisnost od Europske unije u okviru Zapadnog Balkana. Potrebno je među građanima učvrstiti svijest o tome da je samo čvrsta hrvatska država jamstvo za organiziranje života prema vlastitim potrebama, a ne, za sada magloviti, Zapadni Balkan kojeg nam pokušavaju nametnuti europski birokrati i tehnokrati uz pomoć hrvatskih Jugoslavena i oportunista u ime svojih nadnacionalnih iluzija, protuhrvatskih predrasuda i ekonomskih interesa.
Prosječni građani Republike Hrvatske odbijaju zamisao nove balkanske zajednice zbog jednostavnog razloga što nakon svih iskustava znaju da se umjetne višenarodne države, koje obuhvaćaju narode koji ne žele zajedno živjeti, ne mogu održati. Stvaranje Zapadnog Balkana koji je povezan s EU nije ni napredna ni liberalna zamisao, nego je stvarno rasistička politika koja je osuđena na neuspjeh. U biti, EU Hrvatima i ostalim narodima koji bi trebali biti uključeni kaže da su nesposobni upravljati svojom zemljom i sudbinom i da zato mogu ući u EU, ali samo kao regionalni blok, a ne pojedinačno kao što su ušle ostale europske zemlje. Treba spriječiti udruženi pokušaj EU i baštinika jugoslavenskog komunizma, koji još uvijek žude za obnavljanjem Jugoslavije pretvarajući Hrvatsku u integralni dio Zapadnog Balkana.
