Protiv kulta ličnost

Situacija je pogodna da raskrstimo s bolesnom antikulturom veličanja kulta ličnosti i da je zamijenimo kulturom poštivanja zakona koji se moraju stalno usavršavati kako bi bili izraz istinskih univerzalnih i hrvatskih vrijednosti. U sadržajnom smislu hrvatska politika se sve manje odvija unutar demokratskih institucija i sve više ovisi o nečijim osobnim odlukama i hirovima. To je otvorilo prostor ulizicama koje uništavaju trezvenu analizu problema, argumente i zdravu raspravu kako bi omogućile nečiju samovolju. Ulizice su zarazile gotovo sve one koji sudjeluju u borbi za vlast, neovisno o tome jesu li dio vladajuće ili opozicijske garniture odnosno predstavnici neke domaće ili međunarodne interesne skupine.
Ulizice su svuda, stalno daju znakove, iznose svoje mišljenje tek nakon što izmole krunicu hvalospjeva svom trenutnom šefu. Vidimo ih svakodnevno u medijima kako prvo odrade klanjanje kultu ličnosti, a tek onda prozbore nešto o predmetnoj situaciji. Neki, bojeći se ispadanja iz igre, idu korak dalje i mijenjaju svoje stavove prilagođavajući ih šefovim stavovima, a neki su čak spremni odreći se vlastite prošlosti i žestoko napadati svoje donedavne suborce. U bilo kojoj od spomenutih ili nekih drugih varijanti ulizice su uvijek porazne za obnašanje vlasti i za javni život općenito i smatraju svoje ponašanje strategijom za uspinjanje na hijerarhijskoj ljestvici za koje je jedino važno odobravanje šefa, a ne zasluge, sposobnost ili posvećenost problemima koji zahtijevaju rješenje.
Kult ličnosti je bolest malih i velikih diktatora i autokrata koji su sumnjičavi, proračunati i lukavi, osim kad ih se veliča. Takvi uvijek teže kontroli medija kako bi montirali propagandni stroj koji će stalno ponavljati njihove genijalne ideje, ne da bi se društvo uvjerilo da savršeno vladaju, nego da se veliča njihov lik i djelo. Ulizice se obogaćuju pružajući im usluge koje trebaju, uz ekstremnu samocenzuru koja im jamči mjesto u krugu najbližih suradnika. U hrvatskom društvu institucije su još uvijek krhke i zato su brojni oni koji pokušavaju uspostaviti osobni odnos s trenutnim vladarima, međutim taj odnos je lažan i zato nije moguće odrediti prioritetne probleme niti ih analizirati objektivno kako bi se postavila točna dijagnoza. U biti ulizice vode igru, stvaraju obruč oko vladara i ne dopuštaju da ovaj objektivno vidi stvarno stanje, a kad počne njegov pad, jedan dio njih mu postaje utočište, a drugi ga napušta.
Hrvatska politička scena je gotovo u cjelini zaražena patološkim pojavama koje proizlaze iz kulta ličnosti, što samo pokazuje koliko je potrebno i žurno osnažiti institucije i koliko su potrebni istinski lideri koji shvaćaju da snažne institucije, rasprava, kritički duh i trezvenost ne umanjuju njihovu vodeću ulogu, već je potenciraju. Danas vidimo veliki broj političara koji su posvećeni isključivo svojoj stranci, manji broj onih koji su sposobni postići barem osnovne konsenzuse s onima koji nisu u njihovim strankama, a ne znamo koji je broj onih koji sanjanju da će se dogoditi kult njihove ličnosti, no znamo da su potonji najopasniji i da moramo imati snažne institucije koja će ih ograničavati.
Sudeći po zadnjim događajima, možemo slobodno reći da smo u predizbornom vremenu i da se glavna borba vodi između dviju suprotstavljenih političkih koncepcija. Nositelji jedne prihvaćaju urednu smjenu vlasti nakon izbora, političke takmace ne smatraju neprijateljima nego protivnicima ukoliko brane nacionalne interese, a pobjeda protivničke stranke za njih nije kraj svijeta, već samo činjenica da im glasači ovaj put nisu dali svoje povjerenje. Nositelji druge ne prihvaćaju urednu smjenu vlasti nakon izbora, svoje konkurente smatraju neprijateljima a ne protivnicima i svoj poraz doživljavaju kao kraj svijeta. Prva koncepcija je znak političke zrelosti i jamstvo političkog razvoja, u njoj javni život više nije drama jer se odvija pod znakom stabilnosti, a stabilnost omogućuje državnu politiku koja se ne mijenja ni nakon smjene vlasti; osim toga, u takvim uvjetima se stvara pozitivno ozračje za investicije na dulji rok budući da je gospodarski razvoj predvidljiv. Druga koncepcija je znak političke zaostalosti i sigurne stagnacije, u sebi nosi trajnu nestabilnost, javni život postaje drama, a u takvim uvjetima nitko ne želi investirati.
Zato na sljedećim izborima nećemo birati samo osobe ili stranke, nego jednu od ovih dviju suprotstavljenih koncepcija. Osobno podržavam prvu koncepciju, koja podrazumijeva i treću opciju, jer u postojećima vidim da međusobna borba nije upućena na opće dobro i da prevladava međusobna mržnja, čija je prva žrtva nacionalni interes. Teško smo izborili svoju državu koja nije bila u planovima baštinika jugoslavenskog komunizma, velikosrpske ideologije i većeg dijela međunarodne zajednice, ali nakon uspješnog oslobođenja moramo početi shvaćati veliku razliku između oslobođenja i slobode koju moramo stalno ostvarivati. To je moguće samo kao prirodna posljedica rasprave svjesnih i odgovornih ljudi, a nikako kao posljedica kulta neke ličnosti.
Zaključi s riječima dr. Ante Starčevića:
"Najstrašnije su vam riječi, da ćete mene slijediti. Ako trebate gončina, tražite si ga drugdje: ja niti koga vodim niti gonim. To je glavna nesreća Hrvata, da se drže ljudi, a ne načela, programa. Stoga je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačije ispadaju nego li je on očekivao.
Gončin će vas tim većma prezirati, čim mu se većma podate. Nas će jedan za drugim u zemlju, a program, kao i narod, ima živjeti. Ja ne držim ni izdaleka do mojih nazora koliko vi, nego razmišljavam kako mogu, pa kažem iskreno kako mogu. Tako treba da svi radimo. Kad se mnijenja prokrešu i izbistre: držimo se onoga, koje je najbolje i najpogodnije po sav narod. Tako ću biti ja s vama kao i vi sa mnom. Svi ćemo biti jedinstveni za dobro domovine".

Mario Marcos Ostojić, predsjednik Hrvatske republikanske zajednice