Riječ kriza je ponovno zauzela medije i predmet je gotovo svih razgovora, u obitelji, na poslu, u kafiću. Nije ona neko preveliko iznenađenje jer se kriza mogla naslutiti, a nešto iskustva s krizama imamo. Ova je posebna po tome što nije izvorno hrvatska, nego je počela u SAD-u, što se prelila u cijeli svijet i što svi osjećamo posljedice. Ujedno je i otkrila stvarno stanje u gotovo svim zemljama svijeta, i u Hrvatskoj. Mi koji nismo dovoljno upućeni u gospodarstvo i financije prisiljeni smo slušati stručna i tehnička objašnjenja za koja se koristi rječnik kojeg jedva razumijemo. Ipak smo zabrinuti jer vidimo da je sve toliko isprepleteno da se kriza koja se događa drugdje preljeva kod nas prizivajući recesiju, inflaciju, špekulaciju, nepovjerenje, strah od gubitka radnoga mjesta, nemogućnosti povezivanja kraja s krajem i plaćanja kredita i gubitka eventualne štednje. K tome, jako dobro znamo da Hrvatska ne spada u bogate zemlje koje su bolje pripremljene za suočavanje s krizom i stoga će se u nas ona više osjetiti i teže podnositi.

Ne možemo se ne pitati zašto je došlo do ove krize koja prijeti institucijama i državama, ali osobito najugroženjim slojevima. Prvo nam padaju na pamet tehnički razlozi, kao na primjer kriza je posljedica neodgovornog ponašanja banaka, pa onda gospodarsko-ideološki razlozi, kao na primjer da je kriza posljedica perverznog neoliberalnog kapitalističkog modela, itd. Međutim, intimno osjećamo da je dubinski razlog ove kao i gotovo svih kriza ljudski i moralni. Naime, u pozadini krize nisu samo tehnički ili gospodarsko-ideološki razlozi, nego institucije koje vode konkretni ljudi, prilično bezkrupulozni, oholi, gramzivi, oni koje narod zove „veliki igrači", koji nisu pokazali potrebnu razinu poštenja i solidarnosti za zaustavljanje krize dok se još nije otela kontroli.

U takvim okolnostima dužnost nam je pomoći najugroženijima na sve moguće naćine, ali osobito gradeći skladnije i odgovornije društvo koje će brinuti za opće dobro. Prvi korak je iskorijeniti bezkrupulozne gospodarske i političke prakse koje omogućuju blagostanje jedne neznatne manjine na račun marginalizacije ogromne većine. Naime, model izlazka iz krize se ne može temeljiti isključivo na profitu, kao što želi ta manjina, nego na integralnom i održivom razvoju koji uključuje i većinu.

Izlazak iz krize je zadaća u čije se rješavanje svi moramo uključiti, tu zadaću su rješavali kako i koliko su mogli naši prethodnici, a mi smo je naslijedili kako bismo ju nastavili rješavati, ne samo za sebe nego i za one koji će je naslijediti od nas. Ta zadaća je i bolna, jer imamo dugu povijest međusobnog nerazumijevanja koju neki stalno potiču i čak pokušavaju ovjekovječiti da bi se i dalje međusobno djelili, isključivali, zabranjivali, itd; napisao sam „i tako dalje" da ne dodam neke druge rijeći koje tu imaju mjesta, ali su preteške.

Osobno najviše strahujem od one vrste beznađa koja u ljudima stvara svijest da ovakva sadašnjost ukida budućnost. I naravno, kao i mnogi, pitam se gdje je izlaz. Nedavno smo slavili Uskrs, Kristov izlazak iz groba. Znamo da su grobovi mjesta u kojima se život raspada, da nas Bog nije stvorio za grobove, da nije On načinio smrt, da su grobovi čovjekovo djelo, da je raspadanje i propadanje života bio čovjekov izbor. U logici groba je ono beznađe od kojeg strahujem, u toj logici nema budućnosti, to je zatvor bez izlaza, hod u tuzi.

Na mnoge situacije našeg osobnog i društvenog života možemo primijeniti ovu sliku koja nas okiva u našim bezizlazima. Osjećati da ne možemo izaći iz osobnih i društvenih zatvora ili grobova je jedno od najbolnijih iskustava. Zatvoreni u grobovima sebičnosti, osvete, beznađa, rutine, boli, izgubljenosti, zatvaramo si mogućnost osobnog i društvenog ostvarenja. Međutim, Isusovo Uskrsnuće od mrtvih, koje smo nedavno slavili, razorilo je tragediju groba, od tada sve ima budućnost, moguće je otkotrljati grobne kamene koji nas zatvaraju i smanjiti prostor grobarima naše budućnosti, onima koji šire defetizam, razočaranje, propast svijeta, ako smo svjesni da i najteže situacije nose u sebi najbolje mogućnosti.

Gledati vlastiti i društveni život iz ove perspektive je prijeko potrebno u vrijeme krize, a nikako iz perspektive koja nas tjera da ostanemo zatvoreni u grobovima nepodmirenog društvenog duga, konfrontacije, duboke političke i društvene podjele, diskvalifikacije, netrpeljivosti, nedostatka minimalnih dogovora da opće dobro bude iznad osobnih interesa ili interesa interesnih skupina, nedostatka dijaloga i mnogih drugih negativnih stvari koje zaustavljaju izgrađivanje Hrvatske koja uključuje sve svoje građane unatoč njihovim različitim pogledima na život.

Valja se protiviti grobovima koje prepotentne i dobro organizirane interesne grupe nameću tihoj, skromnoj i radišnoj većini, valja se protiviti grobovima intelektualnog mediokriteta, duhovnog siromaštva i pojedinačne i strukturalne korumpiranosti koji miniraju život naše domovine, valja se obnoviti polazeći od kršćanskog humanizma, to mora biti naš doprinos kao kršćana koji će s Novom Nadom sijati u našoj domovini dobrotu, istinu i život, uvjereni da smrt, laž, podmićivanje, prijevara, sebičnost i prepotencija nemaju budućnost.

Svi mi smo graditelji najljepšeg djela, naše zemaljske domovine, koja ne počinje danas, s nama, ali koja ne može rasti i dati plodove bez nas. Zato je prihvatimo s poštovanjem i zahvalnošću kao zadaću koja je započeta prije mnogo godina, kao baštinu koja nas čini ponosnima, ali istovremeno nas obvezuje.

Potrebno je projicirati utopije, a istovremeno je potrebno preuzeti odgovornost za ono što danas imamo. Ne postoji ono „počnimo sve iz početka", moramo biti kreativni, a to ne znači riješiti se svega onoga što je naša sadašnja stvarnost, bez obzira koliko ograničeno, korumpirano i istrošeno izgledala. Jer nema budućnosti bez sadašnjosti i prošlosti, kreativnost uključuje i pamćenje i razlikovanje, pravednost i jakost. Ako ćemo pokušati nešto doprinijeti našoj domovini, ne smijemo izgubiti iz vida ni utopistički ni realistički pol, jer i jedan i drugi su dio povijesne kreativnosti. Moramo se usuditi napraviti nove stvari, ali bez bacanja u smeće onog što su drugi, a i mi sami, stvorili velikim naporima.

U tom duhu, ispričavam se zbog zakašnjenja i želim Vam Sretan Uskrs.

Mario Marcos Ostojić, predsjednik Hrvatske republikanske zajednice