Namjera Slovenije i Hrvatske da zajedno organiziraju konferenciju lidera Zapadnog Balkana u drugoj polovini ožujka izazvala je različite reakcije u središtu Europske unije i u zemljama članicama Europske unije. Oni koji podržavaju inicijativu argumentiraju da će navedena konferencija biti dobra priprema za konferenciju Europska unija - Zapadni Balkan koja će se održati u Sarajevu kako bi se obilježila desetogodišnjica Zagrebačkog „summita" koji je svrstao Hrvatsku u Zapadni Balkan unatoč tlapnji o individualnom pristupu koje su se mogle čuti tih tužnih dana. 2000. je počeo je takozvani Proces stabilizacije i pridruživanja za pripremu zemalja Zapadnog Balkana za eventualno članstvo u Europskoj uniji. Oni koji se protive inicijativi argumentiraju da Hrvatska ne bi trebala biti suorganizator inicijative jer još nije članica Europske unije.
Zanimljivo je da se baš sada oglasio naš stari „prijatelj" i bivši ministar vanjskih poslova Italije Gianni De Michelis koji je za beogradski „Blic" rekao: „Smatram da bi se i Italija trebala složiti s inicijativom Grčke da sve zemlje zapadnog Balkana postanu članice Europske unije 2014. Ta godina nosi određenu simboliku u tome da se sto godina nakon atentata u Sarajevu zaokruži pozitivan proces proširenja Unije na Balkan" te dodao da „pored problema Srbije s Kosovom, tu su i problemi Bosne i Makedonije, pa i Crne Gore. Iako taj rok izgleda teško ostvariv, on ne mora biti neizvediv. Do 2014. ostaju još četiri godine koje bi mogle biti dovoljne da se cijeli posao privede kraju. Za dobre odnose EU-a s Rusijom ključna stvar je integracija Srbije u Uniju, ali bi se Srbija trebala osloboditi 'sindroma Kosova Polja'". Na pitanje novinara da li se mogao izbjeći rat u bivšoj Jugoslaviji, De Michellis je odgovorio: „Da me je netko kao ministra vanjskih poslova Italije u studenome 1989, u vrijeme pada Berlinskog zida, pitao koja će prva od istočnoeuropskih zemalja ući u Europu, ja bih odgovorio - Jugoslavija. To je bilo izvedivo, rat se mogao izbjeći. Međutim, Europa je potom odlučila ne učiniti ono što je mogla, što je išlo na ruku Tuđmanu i Miloševiću, čija je odgovornost za rat podjednaka, i kasnije navelo Bosnu da zatraži neovisnost, što je neizostavno vodilo građanskom ratu. Nismo znali za dogovor Miloševića i Tuđmana".
Inicijativu Grčke je objasnio sam zamjenik ministra vanjskih poslova Grčke Dimitris Droutsas, koji je za srpski „Danas" izjavio da je „cilj Grčke članstvo zemalja Zapadnog Balkana u Europskoj uniji, na temelju kriterija i preduvjeta koje postavlja Unija. Iskustvo do danas pokazalo je kako proširenje EU-a predstavlja jedno od najučinkovitijih oruđa za uspostavljanje mira, stabilnosti i prosperiteta. Međutim, zbog niza razloga, koji se odnose između ostalog i na takozvani 'zamor od proširenja', ali i na trenutnu opću ekonomsku krizu, početna dinamika koju je dala Solunska strategija, donijeta na inicijativu Grčke tijekom njenog predsjedavanja EU-om 2003, a koja je profilirala europsku perspektivu Zapadnog Balkana, treba se obnoviti. Imajući to u vidu, premijer George Papandreu najavio je, nekoliko dana nakon preuzimanja dužnosti u listopadu 2009, grčku inicijativu pod nazivom 'Agenda 2014'. Naš cilj je udahnuti novu snagu europskoj perspektivi zemalja Zapadnog Balkana, postavljajući kao simboličan cilj za njihovo učlanjenje u Europsku uniju 2014. godinu. Značenje inicijative je očigledno - europska perspektiva, uz ispunjenje neophodnih preduvjeta, živa je i uglavnom ostvariva. Europa je budućnost svakoga građanina naše osjetljive regije. Budućnost koja je u njegovim rukama" te dodao: „U biti, naš cilj je dvostruk. Prvo, obnavljanje interesa Unije za regiju, a drugo, da ciljani datum 2014, sa svojim ogromnim simbolizmom, posluži kao podsjetnik za zemlje u regiji pri intenziviranju njihovih težnji k EU. To obuhvaća i rješavanje neriješenih pitanja u regiji, na bazi dobrosusjedskih odnosa, koji inače predstavljaju preduvjet postojećeg Procesa stabilizacije i pridruživanja. Inicijativa je, dakle, i simbolična i bitna, ona je ambiciozna, ali i ostvariva. Konačni rezultat, naravno, nastavlja ovisiti od samih zainteresiranih strana. Ali, podjednako je važno da volja EU bude vidljiva". Na pitanje novinara hoće li se o srbijanskoj kandidaturi za članstvo u EU raspravljati narednih mjeseci u europskim institucijama, grčki je doministar odgovorio da je „Grčka odigrala glavnu ulogu u usvajanju skorašnje odluke Vijeća EU-a da se odmrzne Prijelazni trgovinski sporazum. Nadamo se ekvivalentnoj odluci koja bi omogućila ratifikaciju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Što se tiče nedavnog podnošenja kandidature Srbije za članstvo u EU, naš stav je jasan - treba ga razmotriti što je ranije moguće i to, kao i u slučaju ostalih zemalja Zapadnog Balkana, na pravičan način. Srbija pripada europskoj obitelji i što prije dobije mjesto koje zaslužuje, to će biti bolje i za nju i za cijelu Europu".
Zapadni Balkan je za Hrvatsku neprihvatljiv budući da ju udaljava od kulturnog kruga kojem želi pripadati jer se u njemu prirodno osjeća dobro. Razumni hrvatski euroskepticizam je, između ostalog, i posljedica nametanja Zapadnog Balkana od strane Europske unije. Jasno je da se mi Hrvati osjećamo dijelom zapadno-kršćanske kulture i zato doživljavamo kao nasilje guranje u drugi kulturni krug. Hrvatsku se silom počelo gurati u Europsku uniju putem Zapadnog Balkana 2000. kada je došao na vlast binomij Mesić-Račan koji je predstavljao sintezu jugoslavenstva i komunizma. Za nas Hrvate Zapadni Balkan je preuređena Titova Jugoslavija, a u njemu kao i u Titovoj Jugoslaviji Beograd će biti središte moći i grad koji vlada nad Hrvatskom.
U tom kontekstu valja brižno pratiti najavljenu promjenu Ustava i zahtijevati da se u novom Ustavu bilo koje udruživanje Hrvatske uvjetuje prethodnim izjašnjavanjem Hrvatskog sabora dvotrećinskom većinom svih zastupnika i da se odluka o udruživanju donosi na referendumu većinom glasova ukupnoga broja birača. Također treba osigurati da u slučaju da članstvo u Europskoj uniji ugrozi izvorni suverenitet ili identitet Hrvatske i hrvatskoga naroda, Hrvatski sabor mora predložiti referendum o razdruživanju.
Za kraj ovog kratkog osvrta dobro je navesti nekoliko misli pisca Slobodana Novaka:

Navodeći kako je "iskreno iskazivao svoje poštovanje ličnosti i djelu osnivača slobodne hrvatske države Franji Tuđmanu", Novak je u svojoj knjizi „Protimbe" (2003.) istaknuo kako osjeća "duboku zahvalnost tom hrvatskom velikanu, bez ikakvih naivnih iluzija o njegovoj nepogrješivosti" i žalio "što mu sudbina, ili eventualni trovači, nisu dali vremena da nam državu zaštiti od globalizacije, onakvu kakvu, čini se, priželjkuju bogati, da zaštiti našu nezavisnost od fiktivne Europe, Domovinski rat od haškoga Usuda i njegove sramotne pravde". Dodao je kako se u to još više uvjerio "nakon prizemne komunističke hajke na prvoga hrvatskog predsjednika i nakon nečasne harange, kakvu u ovoj tužnoj Hrvatskoj nije doživio ni Pavelić, a još manje Bakarić". "Za prvoga hrvatskog predsjednika od samoga početka znamo da je stvarao hrvatsku povijest, mijenjajući i promijenivši čak njezine temeljne odrednice", ustvrdio je Novak, dodavši kako će Mesićevo "predsjednikovanje" povijest možda preskakati kao "tugaljivi interregnum, koji je značio samo gubitak dragocjenih godina i koječega još". "Osim ako se bude kriminalistički i istražiteljski pozabavila odgonetavanjem identiteta njegovih tajnovitih predizbornih mecena i sponzora, po čemu je on zasad najzanimljiviji".

„Nije lako ljubiti ni ovu predivnu usidjelicu svoju hrvatsku Domovinu; toliki bludnici i kurviši o njoj govore intimno, toliki je zločinci hoće milovati i braniti, sebičnjaci i pohlepnici je svojataju, licemjeri joj prisežu, bezdušnici opjevavaju, džepari i pljačkaši hvale njezina bogatstva. Što je ona mogla postati u tom društvu tako obožavana?" (Slobodan Novak „Pristajanje", 2005.).

UOČI PREDSJEDNIČKIH IZBORA

Zanimljivo je da niti jedan predsjednički kandidat u javnim nastupima koje sam pratio nije se pozvao na Antu Starčevića, koji je za mene bio i ostao Otac Domovine, niti se pozvao na njegovo geslo 'Bog i Hrvati', koji je sinteza njegovih misli i okvir za suvremenu hrvatsku političku djelatnost svima onima kojima „jedini bezuvjetni cilj hrvatske političke djelatnosti jest i mora biti sačuvati samostalnu hrvatsku državu" i kojima „uz hrvatsku slobodu i nezavisnost, samo su zanimljivi hrvatski narodni interesi" (I. Korsky). Imaju li Starčevićanci svog kandidata na ovim predsjedničkim izborima? Umjesto odgovora podsjetit ću na nekolicinu misli Ante Starčevića kako bi čitatelji mogli sami zaključiti koji predsjednički kandidat je najbliži starčevićanstvu.      

"Čemu se imaju od tih načela nadati narodi koje tuđinci još drže zasužnjene? Onomu se imaju nadati što zasluže. Ako budu za se radili te dokazali da žele i vrijede svoji biti, oni će dobiti slobodu; ako li budu radili tomu protivno, oni će dokazati da nisu za drugo nego za ono što jesu, pa će i pravo biti da propadnu". "Narod bo je naš upućen da on samo kao međunarodna osoba može svoju narodnu budućnost osigurati i upravo u vlasti da može svoje stanje i odnošaje prema sebi mijenjati stoji život naroda. I doista, ne bijaše i nije vrsna naroda, koji se tim prirodnim pravom ranije ili kasnije posluži, i osim nepravednika nitko se toj težnji naroda ne protivi". (A. Starčević).        

Aktualnost tih misli potvrđuje činjenica da od raspada Jugoslavije do danas Hrvatsku se stalno i perfidno i konkretno pokušava ponovno vratiti u stari okvir (SECI, Zapadni Balkan, Jugosfera) obećavajući novi okvir (Europska unija). Krajnje je vrijeme da se najozbiljnije shvati ove mudre misli nasuprot sirenskog zova raznih političkih naivaca, neupućenih, karijerista, oportunista, fundamentalista novog kova i stranih plaćenika. S ovim mislima Starčević ulazi u našu sadašnjost i ponovno nam poručuje da hrvatski narod može biti slobodan i razvijati se u suvremenom svijetu samo ako osigura svoju međunarodno priznatu državu. Svi znamo da je cijena koju je hrvatski narod platio i plača da bi imao svoju državu je vrlo visoka, zbog vlastite slabosti i jer nisu je htjeli baštinici jugoslavenskog komunizma i velikosrpske ideologije i nije bila u planovima većeg dijela međunarodne zajednice počevši od svih pet stalnih članica Vijeća Sigurnosti Ujedinjenih naroda. Tek nakon uspješnog oslobođenja počeli smo shvaćati veliku razliku između oslobođenja i slobode,  da je „smisao hrvatske države  u ostvarivanju slobode" (I. Oršanić) i da je to ostvarivanje slobode trajan proces koji je moguć samo kao prirodna posljedica rasprave svjesnih i odgovornih hrvatskih građana.

"Najstrašnije su vam riječi, da ćete mene slijediti. Ako trebate gončina, tražite si ga drugdje: ja niti koga vodim niti gonim. To je glavna nesreća Hrvata, da se drže ljudi, a ne načela, programa. Stoga je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačije ispadaju nego li je on očekivao". „Gončin će vas tim većma prezirati, čim mu se većma podate. Nas će jedan za drugim u zemlju, a program, kao i narod, ima živjeti. Ja ne držim ni izdaleka do mojih nazora koliko vi, nego razmišljavam kako mogu, pa kažem iskreno kako mogu. Tako treba da svi radimo. Kad se mnijenja prokrešu i izbistre: držimo se onoga, koje ih je najbolje i najpogodnije po sav narod. Tako ću biti ja s vama kao i vi sa mnom. Svi ćemo biti jedinstveni za dobro domovine". (A. Starčević) 

Taj proces nikako ne može biti rezultat djelovanja jedne osobe,  koju uglavnom izaberu mediji pod kontrolom interesnih grupa, iskustvo nam kaže da slobodarski sadržaj zahtijeva narodnu volju i općenarodni slobodarski sporazum. I po tom pitanju Starčević je aktualan danas. Okupljanje oko Starčevićevih misli koje ne podrazumijeva samostalnu potragu za rješenjima i „kresanje mišljenja" u uvjerenju da će bez duševnoga napora i samim ponavljanjem njegovih misli hrvatska država biti uistinu suverena, pravedna i slobodarska, to je okupljanje koje je osuđeno na neuspjeh, što smo mogli vidjeti bezbroj puta od osamostaljenja do danas, a činjenica je da to okupljanje još uvijek, unatoč mnogim plemenitim pokušajima, nije uspjelo. Između ostalog jer bi mnogi htjeli da političke misli Ante Starčevića danas budu program za političku djelatnost, što nije realno jer u tom smislu odgovaraju drugom vremenu. Te misli su puno više od političkog programa, one su etički i povijesni okvir za razuman i realističan pristup konkretnim izazovima današnjice. Valja uvažiti da je od smrti Ante Starčevića do danas prošlo više od sto godina i da to vrijeme nije bilo prazni povijesni prostor.

Danas je moguć kakav-takav slobodan i normalan politički život onom dijelu hrvatskog naroda koji živi u Republici Hrvatskoj i zato je na tom dijelu naroda velika odgovornost jer će o njegovoj mudrosti i osjećaju za slobodu i pravednost uvelike ovisiti sudbina onog dijela hrvatskog naroda koji danas živi u Bosni i Hercegovini. Parlamentarne stranke u današnjoj Republici Hrvatskoj ne pokrivaju cijeli politički prostor i ne predstavljaju sve glavne političke opcije hrvatskog naroda, dapače, u mnogočemu su iste bez obzira na to kako same sebe definiraju, što za pažljivog promatrača nije čudo budući da većinom vuku korijen iz iste partije. Objektivno, danas nisu predstavljeni starčevićanci, koji su u današnjoj političkoj konstelaciji umjerena ili razumna hrvatska desnica, oni su „osjećajno" ostali izvan postojećih parlamentarnih stranaka i traže svoju političku formulaciju i svoju političku integraciju. Starčevićanstvo kao politička ideja nadilazi sami stranački okvir jer predstavlja duhovnu jezgru hrvatskog naroda. Starčevićansko pravo je izvorna i živa afirmacija ljudskog dostojanstva i povratak u izvorno povijesno stanje. Neki bi ga htjeli svesti samo na „hrvatsku državu", međutim to nije jedina misao koju danas možemo preuzeti iz njegove bogate baštine.

Istina je da  ". . . dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvjet njegova opstanka, ovo je duh i smjer našega programa", ali ništa manje važno nije ni to da "što je po naravi spojeno istim porijeklom, istim jezikom, istim običajima, istim interesima, mora da se sljubi u jednu državnu cjelinu, pa ako nije prošlost, mora da im je budućnost zajednička", (A. Starčević), što u današnjim okolnostima mogu razumjeti samo istinski starčevićanci. Razumljivo je da je zbog odnosa snaga prevladavajućeg stava međunarodne zajednice uspjeh oslobodilačkog procesa početkom 90-ih mogao biti samo djelomičan, dovoljan samo da se osigura opstanak hrvatskog naroda u globaliziranom svijetu proizvodnje i potrošnje. Međutim, i to volim uvijek ponavljati, nije ovo kraj povijesti i ostaje na današnjoj i budućim hrvatskim generacijama starčevićanska zadaća koja je ujedno i pravi test za svakog poštenog starčevićanca: "Kada se govori o sjedinjenju pokrajina hrvatskih, ne govori se o podloženju njih koje pod drugu, nego o složenju svih, kako su pod jednim vladarom tako pod jednom vladom i pod jednim ustavnim zakonotvorstvom" (A. Starčević). Mnogi bi htjeli ovo zaboraviti.

Sigurno je da ostvarenje „povijesne Hrvatske" nije bilo ni u mislima vladajućih slojeva 90-ih, ni u mislima većine hrvatskog naroda, jer da je tada u hrvatskom javnom životu starčevićanstvo bilo snažnije zastupano, sigurno bi se izbjegle mnoge taktičke pogreške čiji se rezultati danas bolno osjećaju. I Starčević je već u ono vrijeme predviđao poteškoće u ostvarivanju povijesne Hrvatske, stoga nikada nije zastupao nasilno ujedinjavanje niti zaboravljao da je to hrvatsko jedinstvo ideal kojemu treba težiti. Dakle, ne pokušaj nametanja nacionalnog ili državnog jedinstva, uostalom to je sada nemoguće, nego međusobno poštivanje i sporazumna politika prema onima koji ugrožavaju oba dijela povijesnog hrvatskog područja: "Nemoguće bo je, jer proti naravi, načiniti jedinstvo oblasti, zakona, uprave, uz slobodu ili uz samovolju, kod naroda različnih pasminom, poviješću, stupnjem prosvjetljenja, zemljišnim ležajem, društvenim odnošajima, gospodarstvenim probitcima, zakonima vjere".

No vratimo se hrvatskoj državi. Starčevićev hrvatski državni okvir nije ni prazan okvir ni fašističko obožavanje države kao takve, već temelj za izražavanje narodne suverenosti. Za Starčevića država nije apstrakcija, nego je u njoj bitan narod koji u njenom okviru odlučuje o svojoj sudbini: "Zakon bo je izražena volja naroda, sabor je odbor naroda, vlada je odbor sabora, vladar je prvi državljanin, koji i sam izvršava i pomoću vlade bdije da i svi ostali izvršavaju zakon", što podrazumijeva i ispravno usmjerenje naroda: "Mi smatramo najsvetijom dužnošću općinstvo po mogućnosti obavješćivati vjerno o javnim stvarima bez obzira da li nam ovo ili ono godi. Tko zna samo jednu stranu stvari i kod toga ostaje ne mareći za druge strane, taj je iznenađivan i varan; a tko nastoji poznati što je moguće više različnih, možda protivnih strana, taj gleda da se za svaki slučaj pripravi". Ovo političko odgajanje hrvatskih građana je glavni zadatak svih onih hrvatskih stranaka koje žele izgraditi autentičnu hrvatsku demokraciju, a posebno to mora biti zadatak starčevićanaca imajući u vidu da je diktatorsko iskustvo predugo trajalo i ostavilo negativne posljedice čak i kod onih građana koji iskreno priželjkuju istinsku slobodu.

Starčeviću nije presudno državno ustrojstvo nego sadržaj: "A svaki postojeći sustav, bio kakav mu drago i bio gdjegod, ja sudim po njegovu plodu, a taj se najjasnije pokazuje u moralu i blagostanju naroda". On priznaje volju većine, svjestan da je to samo mehaničko pravilo i da nema boljeg načina da se izbjegne sila i nasilje kao način odlučivanja, stoga zahtijeva da svaka vlada nastoji "iznaći pravu većinu, to će reći onu većinu, koja zastupa sav narod, sve njegove probitke". U doba kad nisu postojali pojmovi „pravna država" i „ljudska prava", rekao je da "na taj način u državi da tako rečemo zakonitoj ne stoji nauk koji hoće da svaki državljanin, za biti državljaninom, za državu, mora više manje od svojih osobnih prava otpustiti, te ta prava ustupiti najvišoj vlasti. Protivno, u pravnoj državi, i samo u njoj, pojedinac dobiva mogućnost i sigurnost služiti se svojima pravima". Hrvatski narod se borio za ostvarenje samostalne hrvatske države da bi živio kao slobodan narod i da bi slobodnim i zakonom zaštićenim radom poboljšao svoj životni standard uz slobodnu kulturnu i vjersku djelatnost. Takvo starčevićansko shvaćanje hrvatske države, ne države radi države nego radi slobode, jamstvo je da ćemo uspješno prevladati posljedice starih i novih diktatura.

Hrvatska nije zemlja u kojoj postoji vjersko jedinstvo, hrvatski narod kulturno se razvijao na periferiji zapadnoga kršćanstva i zato su na dijelu njegova područja dolazili do izražaja istočno-kršćanski i islamski vjersko-kulturni utjecaji, što je dovodilo sukoba i ratova, kao u drugim europskim narodima. Danas je došlo do sekularizacije te su agnostici i ateisti brojni i slobodno izražavaju svoja gledišta kao i vjernici. Danas mnogi koji se nazivaju starčevićancima pokušavaju iskoristiti svoju vjeru i ideologiju za svrhe koje nemaju nikakve veze s vjerom odnosno ideologijom kao svjetonazorom ili kao odnosom pojedinca prema Bogu ili prema svijetu. Takvima Starčević, koji je iskreno poštivao vjere i odbacivao konfesionalne dominacije ali i državnu dominaciju na vjerskom području, odgovara:  "Mi smo bezuvjetno proti svjetovnoj vlasti pape i osvjedočeni smo, da je ona najviše škodila kršćanstvu i papama. Ali mnogi katolici, i među njima nada sve Talijani, misle da bez one vlasti papa ne može slobodno izvršivati svoju duhovnu vlast. Iz povijesti znamo da ta stvar upravo protivno stoji: dok papa nije imao svjetovnu vlast, on je slobodan bio, i nemalo svi pape, dok ne bijahu svjetska gospoda, uvršteni su među svece". "Mi razumijemo i priznajemo da državna vlast ima pravo na osobe i stvari crkve, ali mi ono pravo na stvari vjere, tj. na uređenje i držanje odnošaja među dušom ne priznajemo nikomu osim crkvenoj vlasti". "Zato je državniku dosta ne dirati i ne dati da itko dira čiju vjeru: ali on mora raditi, postavno raditi za uvesti i učvrstiti slobodu i blagostanje naroda". Dakle, Starčević poštuje Isusovu poruku "Dajte caru carevo, a Bogu Božje".

Što se tiče etničkih razlika, starčevićanstvo koji je uvijek osjećao potrebu samoobrane hrvatske političke i državne istovjetnosti, nikad nije bio isključiv i u njegovu su izgrađivanju sudjelovali integrirani pojedinci i skupine drugog etničkog podrijetla. Ovo obrambeno starčevićanstvo snažnije se izražavao kad su drugi ugrožavali hrvatski narod, ali ni u najtežim trenucima nije prelazio u mržnju prema nehrvatskim stanovnicima. To je u skladu sa Starčevićem koji je rekao: " . . . mi držimo narodnost za svetinju i plašimo se onoga koji ju manje ljubi negoli mi, a to jer takova smatramo za utvoru koja je lišena, poslije ćućenja čiste duševnosti i onoga slobode, najugodnijega i najveličanstvenijega čuvstva što ga narav čovječja može imati; nu mi vam iskreno ispovijedamo da se pod izlikom narodnosti radilo i da se radi o nesreći svih nas, i da nam se narodnost, ako se za vremena ne osvijestimo i ne stupimo na pravu stazu, svima može glave vrći". U ovoj rečenici su osuđeni totalitarizmi XX. stoljeća te su postavljene jasne granice tom snažnom osjećaju pripadnosti jednome narodu i jednoj političkoj zajednici kao što je država. Iz tog njegovog umjerenog i humanog nacionalizma proizlazi i njegov argument o odnosu prema nehrvatskim narodnim skupinama u Hrvatskoj, što bi opet neki „starčevićanci" htjeli izbjeći. „U svakoj zemlji ima pučanstva različitih jezikom, vjerom, pasminom itd., pa se potom i različnim imenima zovu. I u Hrvatskoj ima pučanstva talijanskoga, židovskoga, ciganskoga itd". „Mi ne uviđamo da ti nazivi općenitosti stanovništva ili domovini škode. Dok je tako, naše je načelo: te nazive ne otimati ni narivavati; neka ih svatko rabi i mijenja kako hoće. Ali ima stvari koje mogu i moraju koristiti ili škoditi ne samo pojedinim pučanstvima i imenima, nego i svim stanovnicima domovine zvali se oni kako im drago. Takove su stvari cjelokupna zakonotvorstva. Zli zakoni, težina neraznjernih daća, nesigurnost osobe i imetka, itd, itd., te i takove stvari ne tište samo na primjer katolike nego i Srbe, i Luterovce, i Kalvinovce, i Židove; sve stanovnike Hrvatske, zvali se oni kako im drago. A da bi se te stvari dobro uredile, njima bi se koristili svi stanovnici domovine, opet bez razlike na njihova imena. Dakle za dobro uređenje ovih odnošaja imaju biti složni svi stanovnici Hrvatske bez svakog obzira na ona pojedina imena. Držeći se toga načela mi iskreno ljubimo i za brata držimo i Srba, i Nijemca, i Talijana, i Žida, i Ciganina, i Luterovca itd., svakoga tko radi za općenito dobro svega naroda i cijele domovine, a plašimo se jednako i Hrvata i Srba itd., svakoga tko je proti onim skupnim svetinjama".

On je sanjao hrvatsku državu kao slobodnu političku zajednicu svih njenih državljana, kojima ova jamči i slobodu i posebnosti, a od njih traži samo da rade "za općenito dobro svega naroda i cijele domovine", na korist svih stanovnika Hrvatske. Starčevićanci moraju u svom vlastitom interesu čvrsto ostati na načelima pluralističke Hrvatske koju je zastupao Ante Starčević, jer samo takva država može biti država slobode. Moramo biti svjesni da ni vjerski ni etnički fundamentalizam nikome ne može donijeti slobodu. To nije znak slabosti, nego snage i rodoljublja koje je kod njega sustavno i otvoreno izraženo, jer je dio njegovih etičkih pogleda na značaj hrvatske države koju je želio obnoviti. On se pozvao na pravo Hrvata da uspostave svoju hrvatsku državu jer je smatrao da je sloboda svakog naroda jedina ispravna pretpostavka za normalan razvitak narodne zajednice. Naučavao je da je hrvatski narod kroz povijest oblikovan kao samosvojan narod, koji se temelji na zajedničkom iskustvu i interesu, a ne na rasi ili na vjeri, niti isključivo na etničkim razlikama. Život je još jedanput pokazao da je Starčevićeva hrvatska državna ideja bila realnija od svih pokušaja njene negacije.

Bez starčevićanstva hrvatska budućnost je upitna, stoga valja ga afirmirati kao obrambenu kategoriju hrvatskog naroda te ga osuvremeniti i obogatiti novim spoznajama; on mora biti putokaz za rješenje statusa Hrvata u susjednoj Bosni i Hercegovini i instrument očuvanja hrvatskoga nacionalnog bića izvan domovine; on mora aktivno sudjelovati i biti nazočan u procesu pristupanja Europskoj uniji jer Hrvatska ne želi izgubiti suverenitet niti ga dijeliti bilo s kim ako joj se to ne isplati. Problem je što starčevićanci danas ne postoje kao organizirana politička snaga koja bi pazila da se država ne izgubi ni u lijevim ni u desnim nadnacionalnim utopijama. Za to trebaju politički postojati kao takvi, svjesni da ni nesudjelovanjem ni ulaskom pojedinaca u druge političke strukture neće ojačati utjecaj starčevićanaca na sudbinu hrvatske države. Starčevićanstvo nije ideologija, nego je samoobrana narodne zajednice protiv pokušaja uništavanja, zahtijeva oblike koji odgovaraju današnjem vremenu, bori se za cijelu narodnu zajednicu i uključuje socijalne ideje, nije nostalgična obrana prošlih oblika niti utočište stranih nehrvatskih ideja. Imajući u vidu ovaj letimični pregled starčevićanskih misli valja se pitati tko je od kandidata za predsjednika Republike najbliži Starčeviću i glasati za njega. U kršćanskom i starčevićanskom duhu želim svim čitateljima Sretan Božić.       

Mario Marcos Ostojić, predsjednik Hrvatske republikanske zajednice

Godinama se upozorava na sustavno uništavanje domovine. Hrvatski narod se udaljuje od svojih korijena i polako gubi svoj identitet, predaje svoju suverenost i svoja bogatstva i odustaje od svog nacionalnog dostojanstva. Politička korupcija otvara vrata tržišnoj prepotenciji, socijalnoj nepravdi i kulturnoj perverziji. Nacionalna svijest je oslabljena i društveno tkivo oštećeno. I tako smo došli do današnjeg nereda koji se ne može ispraviti frazama, demagogijom, optužbama, prosvjedima, nasiljem i izbjegavanjem istine.

Mnogi su upozorili i predvidjeli ovu dramu, koja je posljedica djelovanja jednog sustava koji kombinira ostatke zločinačkog komunističkog i perverznog kapitalističkog sustava. Prozivali su tuđinske sluge, ali i tražili od naroda da ispravi svoje mane. Osudili su lažnu „antropologiju" koja biološkim i društvenim inženjeringom potiče individualizam, hedonizam i relativizam i svodi čovjeka na objekt kojeg oholi i gramzivi žrtvuju radi koristi, profita ili užitka. Osudili su marginalizaciju religiozne dimenzije jer ona integrira sve ostale i bez nje nije moguć jedan narodni i nacionalni projekt.

Tražili su da se vratimo istini o sebi i da odbacimo maske i fikcije, da ne kopiramo tuđinske modele, koji oštećuju naš nacionalni život i stvaraju još veću konfuziju i diskontinuitet u vanjskoj politici i ugrožavaju jedinstvo u zemlji. Tražili su trijezno suočavanje sa sadašnjošću, spašavanje onog vrijednog iz prošlosti i savjesnu pripremu za budućnost.

Danas smo osiromašeni i poniženi, bez budućnosti i dostojanstva. Za promjenu stanja nužno je promijeniti iskrivljeni mentalitet i otkriti prave razloge naših problema kako bismo došli do rješenja koja omogućuju zajednički i realistički narodni i nacionalni projekt.

27. prosinca 2009. biramo čovjeka koji treba braniti naše interese u zemlji i u svijetu imajući u vidu potrebe koje imamo, neriješene izazove i otvorene rane. Svaki pošteni građanin teži izgrađivanju svoje domovine i svjestan je da je to trajan proces. Izgrađivati domovinu znači vjerovati i projicirati budućnost, promicati razvitak njenih sposobnosti, učvrstiti njene institucije da mogu odgovarati novim uvjetima ovog vremena, priznati ono dobro njene baštine, vrednovati znanje i duhovno bogatstvo njenih građana i uključiti doprinos naše kulture, naše običaje i tradicije. Za to su potrebni nada i jedinstvo.

Na misi za žrtve bleiburške tragedije koju je ove godine predvodio biskup Ratko Perić prvo je čitanje bilo iz Knjige proroka Ezekiela:
I spusti se na me ruka Jahvina i Jahve me u svojem duhu izvede i postavi usred doline pune kostiju. Provede me kroz njih, svuda oko njih, i gle, bijaše ih u dolini veoma mnogo i bijahu sasvim suhe! Reče mi: "Sine čovječji, mogu li ove kosti oživjeti?" Ja odgovorih: "Jahve Gospode, to samo ti znaš!" Tad mi reče: "Prorokuj ovim kostima i reci im: 'O suhe kosti, čujte riječ Jahvinu!' Ovako govori Jahve Gospod ovim kostima: 'Evo, duh ću svoj udahnuti u vas i oživjet ćete! Žilama ću vas ispreplesti, mesom obložiti, kožom vas obaviti i duh svoj udahnuti u vas i oživjet ćete - i znat ćete da sam ja Jahve!'" I ja stadoh prorokovati kao što mi bješe zapovjeđeno. I dok sam prorokovao, nastade šuškanje i pomicanje i kosti se stadoše pribirati. Pogledah, i gle, po njima narasle žile i meso; kožom se presvukoše, ali duha još ne bijaše u njima. I reče mi: "Prorokuj duhu, sine čovječji, prorokuj i reci: 'Ovako govori Jahve Gospod: Od sva četiri vjetra dođi, duše, i dahni u ova trupla da ožive!'" I stadoh prorokovati kao što mi zapovjedi, i duh uđe u njih i oživješe i stadoše na noge - vojska vrlo, vrlo velika. Reče mi: "Sine čovječji, te kosti - to je sav dom Izraelov. Evo, oni vele: 'Usahnuše nam kosti i propade nam nada, pogibosmo!' Zato prorokuj i reci im. 'Ovako govori Jahve Gospod: Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu! I znat ćete da sam ja Jahve kad otvorim grobove vaše i kad vas izvedem iz vaših grobova, moj narode! I duh svoj udahnut ću u vas da oživite, i dovest ću vas u vašu zemlju, i znat ćete da ja, Jahve govorim i činim' - riječ je Jahve Gospoda."
Čitanje nam govori o obnovi domovine i poziva nas da se uzdamo u Boga. Njezini stanovnici su bili kao mrtvi i njihovo razočaranje ih je raspršilo kao suhe kosti jer „propade im nada" u obećanu zemlju, njezino bogatstvo i njene slobode. Prorok kaže narodu da su kosti suhe i da treba početi iznova jer nada može učiniti da se kosti rascvjetaju, ali samo Duh koji je život može ga udahnuti.
Nakon ove Ezekielove vizije u Bibliji slijedi Ezekielova vizija o jedinstvu:
'Tako ću se proslaviti među narodima, i svi će narodi vidjeti sud koji ću izvršiti i ruku što ću je na njih podići. Znat će dom Izraelov da sam ja, Jahve, Bog njihov - od toga dana zauvijek. I znat će narodi da dom Izraelov bijaše odveden u ropstvo zbog svojih nedjela: iznevjerio mi se, pa sakrih lice svoje od njih i predadoh ih njihovim neprijateljima u ruke da od mača poginu. Postupih s njima po nečistoći njihovoj i nedjelima te sakrih lice svoje od njih.' Stoga ovako govori Jahve Gospod: 'Sad ću vratiti roblje Jakovljevo i pomilovati sav dom Izraelov - ljubomoran na ime svoje sveto, oprostit ću im svu sramotu i nevjeru kojom mi se iznevjeriše dok još spokojno življahu u zemlji i nikoga ne bijaše da ih straši. A kad ih dovedem iz naroda i skupim iz zemalja dušmanskih i na njima, naočigled mnogih naroda, svetost svoju pokažem, znat će da sam ja Jahve, Bog njihov, koji ih u izgnanstvo među narode odvedoh i koji ih opet skupljam u njihovu zemlju, ne ostavivši ondje nijednoga od njih. I nikada više neću kriti lica od njih, jer ću duh svoj izliti na dom Izraelov' - riječ je Jahve Gospoda."
Nada i jedinstvo su nam potrebni danas kada trpimo posljedice beznađa i podjela. Beznađe u gospodarstvu koje stvara nespokojstvo, beznađe u radu koje stvara ukočenost, moralno beznađe koje stvara veće zlo i izgubljenost, vjersko beznađe koje nas udaljuje od izvora nade koji je Bog. Tome dodajmo ideološke podjele koje stvaraju mržnju, društvene podjele koje stvaraju nepravdu, kulturne podjele koje stvaraju diskriminaciju. Ozbiljno i ispravno ljudsko djelovanje je djelatna nada koja ostvaruje ciljeve bitne za budućnost, koja svakodnevno doprinosi vlastitim naporima da naša domovina bude bolja i da ima budućnost. Ta nada zahtijeva i jedinstvo.
Da bi naši svakodnevni napori imali smisla, potrebno ih je osvijetliti onom neuništivom nadom koju ne mogu ugasiti nikakva razočaranja u malim niti porazi u velikim stvarima, koja nije samo napredak, jer je na primjer tehnički napredak očit, ali nije popraćen etičkim odgojem i duhovnim rastom i zato se često okreće protiv nas. Mislim na kršćansku nadu, ona ne razočarava i uključuje, zahtijeva solidarnost s najpotrebitijima. Cijelom narodu, svakom narodu je potrebna ta nada. Nada treba obiteljima, radnicima, siromašnima, napuštenima. I dok tražimo tu nadu, gledajmo na obitelj, koja je ljudska i moralna rezerva sa svojim imanentnim vrijednostima, gledajmo na našu mladost, koja je na neki način već sada opipljiva nada, i gledajmo na duhovno bogatstvo našeg naroda koje može hraniti svaku iskrenu nadu.
Prije dvadesetak godina ponovno se rodila naša domovina i zajedno s njom krik slobode. Krik kojeg smo povjerili Bogu i kojeg su nosili sinovi i kćeri ove naše zemlje ne štedeći žrtve i ne tražeći ništa zauzvrat. Sloboda, dar Božji povjeren nama, koji je naš narod koštao mnogo krvi, mnogo napora i mnogo patnje. Sloboda koju svakoga dana trebamo izboriti, zaslužiti i obraniti.
Stoga se prije ovih predsjedničkih izbora trebamo malo zaustaviti i razmišljati o tome što smo s tom slobodom napravili, što smo napravili od naše domovine. Gledamo li iskreno i bez oholosti, možemo konstatirati da smo narod koji je Bogu drag i da su sinovi i kćeri ove zemlje puno napravili da raste i donosi plodove ono što nam je Bog dao. Kad gledamo unatrag, vidimo narod koji je mogao sanjati lijepu sudbinu, jer smo imali velika prirodna i ljudska bogatstva i ljude koji su svojim domoljubljem i vizijom budućnosti dali najbolje od sebe da bi je ostvarili.
Danas, pred realnosti koju živimo i koju nije potrebno opisati jer ju svi podnosimo, možemo se pitati: što nam se dogodilo? Što smo napravili da smo rasuli toliko bogatstvo? Odgovor je jednostavan: što smo drugo mogli očekivati ako su se u srcu naroda instalirali egoizam i korupcija. Na sreću, dio naroda nije podlegao korupciji, uglavnom su to „mali" ljudi koji rade, uče, žrtvuju se za svoje i solidarni su sa drugima. Hvala Bogu, još uvijek ima puno takvih.
Ali zašto još uvijek ne možemo pronaći pravi put? Iako je bolno, moramo još jedanput odgovoriti da su neke interesne skupine još uvijek prejake i predstavljaju veliku prepreku ostvarivanju općeg dobra. To je velika bolest koju podnosimo mi Hrvati. Imamo „elitu" koja je bolesna u srcu i ne vidi i ne čuje potrebe i vapaje svog naroda. Toliko je slijepa da ne može vidjeti da uništava ono isto što traži, jer uništava vlastitu budućnost. Uspjela je da joj nitko ne vjeruje, da je nitko ne želi na položajima u budućnosti jer ih nisu znali opravdati svojim ponašanjem. Toliko je slijepa da ne zna vidjeti da joj moć i novac koje ima neće biti od koristi jer ni na ulicu ne može izići bez čuvara.
To sljepilo dovelo je do toga da ljudi kažu. 'neka svi odu', do toga da nema razlike između dobrih i zlih, da se ne vidi tko može nekoga zamijeniti na upražnjenom položaju, do opasnosti da se samo zbog ljutnje bira nekog lukavog demagoga koji će nas opet prevariti jer nema nikakvih projekata ili planova niti timove koji bi ih realizirali i koji će na dulji rok biti novo razočaranje.
U ovo vrijeme „elita" bi morala skupiti hrabrost za provođenje temeljnih promjena koje trebaju politika i država, da bi mogli izabrati nekoga koji nije uvjetovan, koji ne predstavlja samo određene interesne grupe i koji nema svezane ruke od strane struktura i zakonodavstva koji nam ne mogu ponuditi ništa novo.
Na sreću nije sve izgubljeno, odozdo se osjeća da se može pojaviti nešto novo i očekujemo da to ne bude infiltrirano od strane onih ideoloških grupa koje samo žele nametnuti viziju koju nikada nisu mogle konkretizirati putem glasačkih kutija ili su uspjele samo djelomično, ali izbornim manipulacijama.
Naša nada se oslanja na „male" i radišne ljude koji dostojanstveno žive svoju jednostavnost, koji nisu uprljali ruke, koji se nisu predali i koji izgrađuju budućnost odgajajući svoju djecu da budu pošteni, solidarni i velikodušni. I zašto ne, također na mnoge političare, poduzetnike, sindikaliste od kojih očekujemo i želimo da otvore oči i vide stvarnost, da otvore uši i čuju Božji i narodni glas i tako otkriju da imaju još jednu šansu da doprinesu spašavanju naroda i budućnosti domovine.
Dokle god ima poštenih i velikodušnih ljudi spremnih žrtvovati se za svoje i za druge i riskirati za opće dobro, ništa nije izgubljeno. Na sreću, takvih ima puno više nego što pretpostavljamo. U Boga i u te ljude polažemo nade, u bolje sutra koje možemo postići isključivo radom i požrtvovnošću, poštenjem i odricanjem. Bolja budućnost će biti moguća ako mnogi od nas budu sposobni razmišljati o općem dobru prije nego o osobnim, grupnim ili stranačkim interesima. Ponavljam, onih koje žele obnovu domovine ima puno više nego što pretpostavljamo. Dao Bog da i mi budemo među njima i da zajedno, dajući najbolje od sebe, izgradimo domovinu koju smo sanjali.