Sadašnja svjetska gospodarska kriza je kulminacija jednog procesa koji se odvijao godinama i razbuktao se raspadom financijskog sustava u SAD. Bivša i sadašnja američka administracija nisu uspjele zaustaviti pad privrede tehničkim mjerama, to jest monetarnim i fiskalnim mjerama, kao što su na primjer tiskanje novca ili sniženje kamata. Nova američka administracija najavila je otvaranje nekoliko milijuna novih radnih mjesta, međutim za postići ovaj, u ovim okolnostima, veoma ambiciozan cilj, potreban je novac kojeg očito nema dovoljno, dakle treba ga tiskati što će imati za posljedicu inflaciju koju će kao i uvijek plaćati najugroženiji slojevi stanovništva.
U američkom primjeru se može uočiti da političari, osobito ako nisu gospodarski i financijski stručnjaci, neuvjerljivo ponavljaju ono što im savjetuju njihovi financijski i gospodarski savjetnici. Dojam je da bi takvi političari teško mogli ponoviti dva puta istu stručnu gospodarsku rečenicu odnosno da ne znaju dobro ni o čemu zapravo govore i da su njihovi odgovori na prava pitanja nesuvisli. Ipak glavni problem su ti financijski i gospodarski savjetnici, jer uglavnom su isti oni koji su do gospodarske krize i doveli, a sada je ne mogu zaustaviti. Odgovornost tih političara je da su svoje gospodarske i financijske savjetnike imenovali na te dužnosti, a po kojim kriterijima možemo samo naslutiti imajući u vidu rezultate koji su polučili. Ova situacija nije specifična za Sjedinjene Američke Države, ona se događa u manjoj ili većoj mjeri u većini zemalja uključivši i Hrvatsku.
Takve političke i gospodarske garniture u suštini su se pokazale sposobne samo za prikazati stvari boljima nego što ustvari jesu, služeći se običnom demagogijom, i za favorizirati vlastite tajkune. Međutim, danas je to svima jasno, nisu se pokazale sposobne za procijeniti realno stanje stvari i moguće posljedice i to ne samo na gospodarskom i financijskom području. One funkcioniraju kao interesne skupine koje u praksi ne mare za nikakva etička načela ili opće dobro nego samo za profit i ono što on donosi. Na međunarodnoj razini odvija se sukob između interesnih skupina pojedinih država, bez obzira da li su te države službeno demokratske ili diktatorske, na nacionalnoj odvija se sukob između elite i puka, a općenito odvija se vječni sukob između dobra i zla, pravde i nepravde, moćnih i nemoćnih, bogatih i siromašnih, uključenih i marginaliziranih, itd.
Gospodarska kriza kulminirala je u Sjedinjene Američke Države i prelila se u cijeli svijet, uključivši Europsku uniju i njenog stražnjeg dvorišta gdje se nalazimo i mi. Iako Hrvatska je uglavnom kolateralna žrtva divljeg kapitalizma i on je uvezen izvana, bio je objeručke prihvaćen od naše "elite", uglavnom naslijeđene iz bivše države i iz bivšeg sustava koja se danas ponaša kao da je živjela cijelo vrijeme u Norveškoj nakon Drugog svjetskog rata. Preko noći njeni pripadnici su se pretvorili u kapitaliste zapadnog tipa svladavši novu retoriku, ali rezultati ih demantiraju. Da ne ulazim u detalje podsjetit ću samo na vanjski dug koji opasno prijeti potpunim gubitkom ekonomske samostalnosti s pripadajućim posljedicama za državu i za društvo.
Najavljeni i službeno potvrđeni negativni trend hrvatskog gospodarstva za 2009. kao i najava smanjivanja troškova za oko 2 milijarde kuna i borbe protiv korupcije nisu bile zadovoljavajuće, ali su ipak ukazale na to da se zna od kuda treba početi, ako se želi promijeniti percepcija običnog čovjeka da je "elita" nesposobna i korumpirana i spriječiti moguće negativne reakcije, koje se neće zaustaviti nikakvim frazama ili propagandom, nego isključivo konkretnim mjerama i pravim primjerima. Trenutak zahtjeva mnogo radikalnije mjere i mnogo veću ozbiljnost kako bi se postigao nužni konsenzus i dobila podrška za poduzeti neminovne i bolne mjere jer sve ukazuje na to da će gospodarska kriza trajati i da tehničke mjere nisu i neće biti učinkovite ako nisu popraćene promjenom načina života.
Trenutak zahtijeva novo vrednovanje rada, svijest o tome da se ne može trošiti više nego što se privređuje ili zaradi, da se ne može živjeti od posuđenog novca, da nema čarobnog štapića i stoga valja otkriti ponovo neke stare, ali trajne vrijednosti, kao što su na primjer štednja i skromnost, i obračunati se sa nekim novim, ali prolaznim protuvrijednostima, kao što su na primjer rastrošnost i materijalizam općenito. Nužno je jasno prepoznati razliku između privida i stvarnosti. Nužno je pokrenuti proizvodnju. To smo čuli bezbroj puta od članova "elite", osobito od onih koji nisu nikad proizveli ništa osim spletke i intrige i čiji "uspjesi" su bogato financirani iz proračuna. No bez obzira na njih pokrenuti proizvodnju je za Hrvatsku važnije od ulaska u NATO ili EU, jer bez vlastite proizvodnje čak i ako uđemo u te organizacije naš položaj će biti nikakav.
Većina utjecajnih medija u Hrvatskoj su pretvorili NATO i EU u mitove, osobito EU, stvarajući lažni dojam da samim ulaskom Hrvatska će riješiti sve svoje probleme i da ništa ne možemo napraviti sami za poboljšati situaciju. Ovo je vrijeme za shvatiti kako ih ne treba doživljavati previše ozbiljno, jer takvi mediji uglavnom prenose interese svojih vlasnika koji su ovjenčani s političkim i gospodarskim elitama, ti mediji su pravi prenositelji ekonomskoga materijalizma i etičkog relativizma koji se nalaze u samim temeljima današnje gospodarske krize, oni su glas spomenutih interesnih grupa i promoviraju njihove interese. Kroz ove krize smo svi jasno vidjeli da su svi mitovi koji su pomoću medija stvorili političke i gospodarske elite neistiniti, a uvjeren sam da u naredno razdoblje će pasti mnogi drugi mitovi. Ono što možemo uočiti u ovoj krizi je da je ekonomski model temeljen na špekulacije s nekretninama i na pretjeranu potrošnju koju su banke obilato podržale s blagoslovom svih vlada svih boja je teško poražen. Također smo uočili da veća deregulacija tržišta i manja kontrola od strane nadležnih ne znače veću učinkovitost niti veće blagostanje na duži rok, nego baš obrnuto. Znamo, a to smo znali i prije krize, da najoštećeniji će opet biti radnici, osobito oni koji će izgubiti svoj posao, ali također i oni koji će ga zadržati gledajući kako se njihovi radni uvjeti pogoršavaju, uglavnom kroz nepovoljne ugovore, zamrzavanjem ili smanjivanjem plaća, povećanjem radnog vremena, itd., što će se između ostalog negativno odraziti na obiteljski život.
Poslodavci i neki nadležni dužnosnici će vjerojatno iskoristit situaciju za dijeljenje otkaza bez odštete ili što manjom, za zapošljavanje samo na određeno vrijeme, manje je vjerojatno da će tražiti dodatno osposobljavanje nezaposlenih prema potrebama radnog tržišta da bi se mogli ponovno zaposliti ili na druge načine pokušati ublažiti posljedice onoga za što su i sami suodgovorni. Nisam siguran niti da će na primjer potaknuti visoko obrazovanje ili nove tehnologije koji su nužni za pokrenuti ili povećati proizvodnju. U biti već su dali do znanja da ne kane dijeliti nevolje s nama i da se to njih ne tiče, i to prilično agresivno. Sindikati u Hrvatskoj ne postoje, osim kao produžena ruka nekih političkih opcija. Iznimke samo potvrđuju pravilo.
Dakle, ukratko predstoji borba za mjere koje će dovesti do realne promjene današnjeg ekonomskog modela i koje ne podrazumijevaju manju socijalnu zaštitu radnika koji ionako su već previše nezaštićeni od maltretiranje svih vrsta. To zahtjeva čvrstu podršku svim koracima koji se budu poduzeli u tom smjeru i čvrstu opoziciju svim koracima koji se budu poduzeli u suprotnom smjeru. Nikoga se ne smije podržati ili kritizirati unaprijed nego isključivo prema njegovim djelima.

Hrvataka republikanska zajednica 17.03.09