Hrvatski društveni dug u aktualnoj moralno-ekonomskoj krizi traži bez odgađanja naš odgovor i svijest o dugu kojeg imamo prema društvu u kojemu živimo. Nije to samo ekonomski ili statistički, nego prvenstveno moralni problem koji zadire u naše dostojanstvo. U tom je pojmu sadržano sve što nam je uskraćeno i prijeti našem opstanku, dostojanstvu i napretku, narušavajući vezu između pojedinca i društva gubitkom osjećaja pripadnosti koji izobličuje identitet, jer identitet je pripadnost. Zato je za rješavanje hrvatskog društvenog duga potrebno obnoviti društveno tkivo i društvene veze.
Hrvatski društveni dug je sve ono što nam je uskraćeno, a potrebno nam je za zadovoljenje osobnih i društvenih potreba, svaka povreda našeg prava na napredak koji bi naš život učinio kvalitetnijim u jednom slobodarskom ozračju koje podrazumijeva jednakost pred zakonom i društveni napredak. Etički gledano, dug je nemoralan, nepravedan i nelegalan jer su njegove posljedice porazne za život, za vrijednosti života i za ljudsko dostojanstvo. U slučaju Hrvatske još više, jer Hrvatska ima pretpostavke za izbjegavanje ili ispravljanje tih posljedica, iako se nažalost stječe dojam da se između rješavanja hrvatskog društvenog duga i produbljivanja nejednakosti bira ovo drugo.
Hrvatski društveni dug podijelio je hrvatsko društvo s jedne strane na one koji imaju moralnu ili političku odgovornost zaštititi i promicati dostojanstvo osoba i njihova prava te s druge na one čija se ljudska prava narušavaju. Tu podjelu pogoršava okljaštreno shvaćanje ljudskih prava, naime u Hrvatskoj se na primjer kršenjem ljudskih prava smatra terorizam, represija i ubojstvo, ali ne i siromaštvo, društvena marginalizacija i „grijeh struktura" koji stvara uvredljive nejednakosti.
Priznavanje hrvatskog društvenog duga polazi od nepovredivosti dostojanstva ljudske osobe i njezinih prava. Svi smo dio tog dostojanstva i valja ga prepoznati u osiromašenima i marginaliziranima jer iz njega proizlazi da je svaki čovjek subjekt u svim aktivnostima. Teško je iskorijeniti marginalizaciju i siromaštvo ako su marginalizirani i siromašni objekti ovisni o paternalističkoj pomoći države i raznih organizacija. Hrvatska država i hrvatsko društvo su obvezni stvoriti uvjete za promicanje i zaštitu njihovih prava kako bi sami postali subjekti.
Prethodno valja nešto poduzeti da se prestane gledati na njih kao da su teret ili smetnja ili kao da žele trošiti što su drugi zaradili. Oni su naši sugrađani koji imaju pravo sudjelovati i uživati u materijalnim dobrima i koji mogu doprinijeti svojim radom. Samo tako Hrvatska može biti pravednija i naprednija za sve budući da iznad tržišne logike postoji nešto što pripada čovjeku jer je čovjek i što uključuje mogućnost opstanka i aktivnog sudjelovanja u općem dobru hrvatskog društva.
Pravda i istina obvezuju na zadovoljavanje temeljnih ljudskih potreba i na sprječavanje stradavanja ljudi zato što ih ne mogu zadovoljiti. Tim je ljudima potrebno omogućiti obrazovanje kako bi se uključili u hrvatsko društvo i razvili svoje sposobnosti. Društvenom marginalizacijom u samom je korijenu pogođena pripadnost društvu u kojemu se živi. Hrvatski društveni dug je dug prema onima koji su marginalizirani, iskorištavani, pretvoreni u višak ili jednostavno odbačeni.
I u Hrvatskoj počinje prevladavati mentalitet koji promiče jedan način života protivan prirodi i dostojanstvu ljudske osobe, mentalitet klanjanja zlatnom teletu moći, bogatstva i prolaznog užitka, koji određuje funkcioniranje i organizaciju društva. Izgleda da smo i mi prihvatili politiku koja apsolutizira dobit i zakone tržišta na račun dostojanstva osobe i naroda, da smo izgubili osjećaj za pravdu i poštovanje drugih. To nas je dovelo do nepravednosti koja je postala stanje u kojemu se moć i bogatstvo koncentrira u rukama nekolicine i dovodi do sve veće nejednakosti i marginalizacije. To je posljedica određenih okolnosti, ali i djelovanja grešnih struktura koje koriste nehumane mehanizme koji bogate čine bogatijima na račun siromašnih koji postaju siromašnijima.
Ako želimo promijeniti to stanje, nužno je promijeniti prije svega sebe pa potom navedene strukture kako bi odgovarale legitimnim težnjama hrvatskih građana prema istinskoj socijalnoj pravdi. Ekonomske i društvene nejednakosti su protivne socijalnoj pravdi, dostojanstvu ljudske osobe i društvenom miru. Socijalna pravda zabranjuje da jedan dio društva marginalizira neki drugi dio društva u dijeljenju dobiti te zahtijeva da se bogatstvo raspodijeli među pojedincima i skupinama tako da se spasi zajednička korist svih ili opće dobro. Socijalna pravda teži općem dobru, a danas opće dobro znači zaštitu ljudskih prava koja su imanentna ljudskoj osobi pa ih stoga vlast mora priznati, poštivati i promicati.
Siromaštvo i marginalizacija zahtijevaju od nas veću svijest o njihovoj društvenoj i ekonomskoj dimenziji jer su prije svega ljudski problemi konkretnih osoba. Pomiriti se s marginalizacijom i socijalnom nepravdom teški je moralni grijeh koji pogađa ljudsko dostojanstvo i prijeti društvenom miru. Što je niži razvitak, veći je društveni dug i stoga su razvoj i jednakost nerazdvojivi. U Hrvatskoj nejednakost postaje ozračje političkog života i zato borba za jednakost nestaje s političkog zemljovida tjerajući ljude na borbu za puko preživljavanje.
Kao što smo vidjeli u praksi, ekonomska aktivnost ne može riješiti sve društvene probleme samo šireći tržišnu logiku, nego treba biti usmjerena postizanju općeg dobra koje je prvenstveno odgovornost političke zajednice. Stoga valja imati na umu da odjeljivanje ekonomske aktivnosti -koja bi samo trebala proizvoditi bogatstva- od političke aktivnosti -koja bi morala postići pravednost putem raspodjele tog bogatstva- remeti društvenu ravnotežu.
Humani i prijateljski ljudski odnosi mogu se uspostaviti i u ekonomskoj aktivnosti, a ne samo izvan ili nakon nje. Ekonomsko područje nije po prirodi neutralno u etičkom smislu niti nehumano ili protudruštveno. Ekonomska aktivnost je i ljudska aktivnost i baš zato što je ljudska, mora se etički artikulirati i institucionalizirati.
Suprotstavljajući se raširenom mišljenju da kapital nema domovinu, treba jasno reći da to nije istina, a svjetska ekonomska kriza je upravo dokazala da kapital ima domovinu. U tom smislu potrebno je i ozbiljno procijeniti štetu za Hrvatsku prouzročenu prijenosom kapitala u inozemstvo na razne načine radi osobnih ili privatnih interesa. Pravednost zahtijeva uvažavanje načina na koji se taj kapital stvorio i posljedica za konkretne ljude i cijelo društvo ukoliko se ne koristi tamo gdje je nastao. To utječe i na dugoročniju održivost hrvatskih poduzeća čija je uloga u realnoj ekonomiji ključna.
Hrvatska država je dužna promicati javne politike protiv marginalizacije, a građani moraju surađivati s državnim tijelima i institucijama u organizaciji pravednijih struktura koje će biti sposobne promicati istinski suživot. Hrvatski društveni dug zahtijeva realizaciju općeg dobra. To je zadatak koji stoji pred svima nama, posebno pred državom i državnim vodstvom, ali i pred financijskim kapitalom, poduzetnicima, sindikatima, vjerskim zajednicama i drugim društvenim organizacijama.
Razmišljajmo malo o tome koliko hrvatskog novca je izvan zemlje ili izvan sustava u zemlji i koliko novaca svakog mjeseca na različite načine odlazi u inozemstvo. Razmišljajmo što možemo napraviti da se ta sredstva stave u funkciju naše domovine za rješavanje hrvatskog društvenog duga i stvaranje uvjeta za integralni razvitak svih. U slučaju Hrvatske, socijalni dug su stotine tisuća Hrvatica i Hrvata svih dobi koji očekuju od nas kulturni, solidarni i etički odgovor. To nas obvezuje da radimo na promjeni strukturalnih razloga i pojedinačnih ili korporacijskih ponašanja koja dovode do ove situacije, da putem dijaloga postignemo sporazume koji će nam omogućiti da promijenimo ovu bolnu realnost na koju mislimo kad govorimo o hrvatskom društvenom dugu.
Za nas je suštinski raspravljati o problemu hrvatskog društvenog duga jer hrvatski je građanin, a posebno osiromašen i marginaliziran hrvatski građanin, naša posebna briga. Rješenje tog problema je prioritet jer znači jačanje države i društva, koji se ojačani mogu bolje suočiti s drugim problemima, upravo onim problemima kojima se prikrivao hrvatski društveni dug.