To je činjenica koja zahtijeva ozbiljnu analizu o značaju članstva za našu zemlju, imajući uvijek u vidu hrvatske nacionalne interese koji su postojali prije članstva. Iako su hrvatska država i sloboda u njoj trajni i nezamjenjivi nacionalni interesi, jer iz njih proizlaze svi ostali, nakon oslobađanja okupiranih teritorija i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja pa sve do danas vlast i opozicija, bez obzira na političku orijentaciju, svaki su put kao prioritet sve manje isticale državu i slobodu, a sve više euroatlantske integracije, to jest članstvo Republike Hrvatske u Europskoj Uniji i u NATO-u. Za svakog svjesnog Hrvata korist ili šteta članstva u tim organizacijama ovisi isključivo o tome koliko ćemo uspjeti učvrstiti državnost i slobodu u konkretnom smislu, a danas to znači političko izdvajanje iz Zapadnog Balkana i napredak u institucionaliziranju slobode.
Prije pada Berlinskog zida NATO je bio vojna organizacija demokratskog Zapada predvođena SAD-om i suprotstavljena u tzv. hladnom ratu Varšavskom paktu, vojnoj organizaciji komunističkog Istoka predvođenoj Rusijom. NATO i SAD su izašli kao neupitni pobjednici iz hladnog rata, a Varšavski pakt i Rusija kao neupitni gubitnici. Za ilustraciju ove tvrdnje služi činjenica da su mnoge zemlje koje su bile dio nestalog Varšavskog pakta danas članice NATO-a i da su se nedvojbeno svrstale uz SAD. U novim okolnostima između SAD-a i Rusije se pojavila Europska unija, koja također želi postati svjetski čimbenik. Za sada neuspješno, jer kao cjelina Europska unija još nije uspjela razviti vlastiti učinkovit vojno-sigurnosni sustav, a unatoč drugačijoj retorici, sila je i dalje prevladavajući kriterij, u ovom slučaju zajednička, a ne pojedinih članica. S druge strane, većina članica Europske unije su i članice NATO-a.
Obzirom da je i Hrvatska nedavno postala članica NATO-a i da želi postati članica Europske unije, cijeli proces koji je nastao nakon pada Berlinskog zida na svjetskoj razini, ali osobito na liniji Washington-Bruxelles-Moskva, zaslužuje našu najveću pozornost jer posljedice tih veoma kompliciranih odnosa, htjeli mi to ili ne, reflektirat će se i na našu realnost kao što su se reflektirali i za vrijeme tzv. hladnog rata. Naime, komunistička Jugoslavija -paradoksalno obilato financirana dolarima, markama, funtama i francima, a ne rubljima- može zahvaliti svoju dugovječnost ne državničkim sposobnostima pokojnog maršala, nego tadašnjoj konstelaciji odnosa, a čim su se oni promijenili, srušila se kao kula od karata.
Da ne bismo išli predaleko u prošlost, za jednu kratku i djelomičnu analizu može poslužiti prošlogodišnja gruzijska kriza. Ona je pokazala da je Europska unija kao cjelina, a ne na razini pojedinih najutjecajnijih članica, u vojno-sigurnosnom smislu još uvijek „tigar od papira" jer nije uspjela izgraditi učinkovit vojno-sigurnosni sustav koji bi mogao jamčiti sigurnost cijelog kontinenta. Također je pokazala da Rusija, unatoč promijenjenoj retorici i svom proklamiranom novom konceptu sigurnosti, još uvijek razmišlja u kategorijama hladnog rata i stoga s nepovjerenjem gleda na nastavak širenja NATO-a prema istoku, to jest prema prostoru kojeg Rusija još uvijek smatra svojom zonom utjecaja. I SAD je promijenio svoju retoriku, ali po svemu sudeći također razmišlja u kategorijama hladnog rata te kao pobjednik u istom odlučno širi svoju utjecajnu zonu na račun bivšeg SSSR-a, odnosno Rusije.
NATO je, na zaprepaštenje Rusije, u srijedu 15. travnja 2009. najavio da će od 6. svibnja do 1. lipnja 2009. održati vojne vježbe ni manje ni više nego u Gruziji, koju Rusija još uvijek smatra dijelom svoje imaginarne utjecajne zone. Iako su vojne vježbe bile planirane prije sukoba u Gruziji u kolovozu 2008, Rusija je očekivala da se iste neće održati ili da će biti odgođene u trenutku kad NATO nastoji poboljšati odnose s Rusijom nakon upada ruske vojske u gruzijsku autonomnu pokrajinu Južnu Osetiju. Glavni argument NATO-a u objašnjenju održavanja vojnih vježbi je da se nove članice Saveza koje graniče s Rusijom bune zbog popuštanja Rusiji, odnosno traže čvrsti stav prema njoj.
NATO je očekivano osudio rusku intervenciju, priznanje pobunjenih gruzijskih pokrajina Južne Osetije i Abhazije od strane Rusije i odbijanje potpunog ruskog povlačenja iz tih pokrajina. Bilo bi naivno misliti da je pokušaj pokoravanja pobunjenih pokrajina od strane gruzijske vlade samo nepromišljena ratna avantura gruzijskog predsjednika Saakašvilija kad su SAD pokušavale unutar samog Saveza ubrzati primanje Gruzije (i Ukrajine), čemu su se suprotstavile europske članice NATO-a na sastanku Saveza NATO-a održanom u Bukureštu, a prvenstveno Njemačka, zbog svoje velike ovisnosti o ruskim energentima usred zime. No zima je prošla i najavljenom vojnom vježbom NATO pokazuje da je pitanje ulaska Gruzije samo odgođeno iz nužde, da je vrlo svjestan tko je bio pobjednik a tko gubitnik hladnog rata, te da se ponaša u skladu s tom činjenicom.
Čini se da je ruski odgovor pokušaj monopoliziranja opskrbe Europe energentima i u tom smislu pokušaj preuzimanja kontrole nad energetskim izvorima izvan Rusije preko svojih naftnih kompanija, a konačni je cilj učiniti Europu ovisnijom o ruskim energentima i prisilnim saveznikom protiv širenja SAD-a na Istok, ali i ograničiti utjecaj Europske unije na prostor kojeg Rusija još uvijek smatra svojom utjecajnom zonom. Naime, s jedne strane Rusija želi jačanje Europske unije kao protuteže SAD-u, ali ograničeno jer većina njenih članica su i članice NATO-a. Sadašnja nestabilnost u Moldaviji, Gruziji i Ukrajini izravno ugrožava projekt Europske unije za demokratizaciju i razvoj gospodarstva nazvan Istočno partnerstvo, u kojeg su uključeni i Armenija, Azerbajdžan i Bjelorusija. Iako su naizgled u pitanju unutarnjopolitički motivi, u pozadini te regionalne nestabilnosti je borba za utjecaj na regionalne energetske interese između Rusije, Europe i naravno SAD-a.
U ovom kratkom osvrtu nemoguće je ulaziti u potankosti ovih vrlo slojevitih odnosa koji nipošto nisu ograničeni na trokut Washington-Bruxelles-Moskva. Namjera je kroz jedan mali presjek tih odnosa ukazati na činjenicu da će ulaskom u NATO naša zemlja morati zauzeti stavove u ovakvim situacijama i da se neće moći držati po strani. Pripadnost Zapadu, koja je bila konstantna težnja, ima svoju cijenu, a ista će ovisiti o sposobnostima hrvatskog vodstva da se ispravno postavi u konkretnim situacijama, u skladu s nacionalnim interesima, i bez ikakvih iluzija da će države članice NATO-a, koje su otežale hrvatsko osamostaljenje i afirmaciju hrvatskog društva, samim ulaskom Hrvatske u Savez dramatično promijeniti svoju politiku i postati konstruktivni partneri.

Mario Marcos Ostojić,
predsjednik Hrvatske republikanske zajednice