U posljednjih nekoliko godina, napose nakon ulaska u NATO i Europsku uniju, Slovenija se prema Hrvatskoj ponaša kao prema svojoj koloniji. Bez razloga ju ucjenjuje i maltretira. Svoju nekadašnju praksu i povlastice koje je uživala u komunističkoj Jugoslaviji, ne mareći ni za povijesno ni za međunarodno pravo, Slovenija upotrebljava kao opravdanje za svojatanje hrvatskog kopnenog i morskog teritorija. Želju i nastojanje hrvatske Vlade da Hrvatsku pod svaku cijenu i što prije uvede u EU Slovenci nastoje zloupotrijebiti za rješenje graničnih pitanja, o kojima su mudro šutjeli u vrijeme kad je Slovenija postala članicom. Svojim nedosljednim ponašanjem, pritiscima i ucjenama iznenadili su Hrvatsku i EU. Predsjednik izaslanstva Europskog parlamenta Pal Schmitt nedavno je izjavio da je iznenađenje slovenskog ponašanja tim veće što je 2001. godine, prilikom vlastitog pregovaranja za ulazak u Europsku uniju, Slovenija izjavila da nema nikakvih graničnih sporova sa susjedima.

Službeni stav Hrvatske i EU da bilateralna pitanja ne smiju utjecati na pregovore bilo koje zemlje s Europskom unijom i da se zbog njih ne mogu blokirati pregovori ni jedne zemlje, Slovenija jednostavno ignorira. Bivši slovenski premijer Janez Janša smatra da među Slovencima "postoji konsenzus da arbitražno, odnosno sudbeno rješenje graničnog prijepora s Hrvatskom nije moguće ako Hrvatska ne pristane da se pri tome uvaži tzv. princip pravičnosti", što znači da Sloveniji mora pripasti cijeli Piranski zaljev i izlaz na hrvatsko more (www.hrt.hr; 11. 01. 2009). Predsjednik Stranke slovenskog naroda Zdenko Vincenc Vinkov, koji je u veljači bio pokrenuo prikupljanje potpisa za referendum kojim je htio spriječiti ulazak Hrvatske u NATO, izjavio je tada da nije sklon kompromisima poput običnih političara i da "Hrvatska ne može biti u Europskoj uniji i NATO-u dok okupira slovenski teritorij i more" (Hina 19. 2. 2009).

"Gdje je nestala ona Slovenija u kojoj smo u vrijeme takozvane jugoslavenske demokratizacije gledali uzor, čije smo televizijske dnevnike čekali kao jedini istiniti izvor obavijesti, a Mladinu čitali kao poticajno štivo", pita Stojan de Prato u Večernjem listu, da bi odmah ispravno konstatirao da je za današnje nasrtljivo ponašanje i dvoličnost Slovenije odgovorna i Hrvatska, odnosno neki hrvatski političari jer su naivno vjerovali u slovensku dobronamjernost i pritom nisu vodili računa o hrvatskim interesima. Po njegovu mišljenju, Račanova i Sanaderova vlada snose odgovornost "za činjenicu da je ovakva Slovenija pripuštena u Europsku uniju i u NATO. Nikakvo prijateljstvo Sanadera i Janše, Žužula i Rupela ili Račana i Drnovšeka nije nas smjelo spriječiti da Bruxelles i zemlje članice upozorimo da je slovenski parlament još 1993. godine prihvatio Izjavu o cjelovitosti Piranskoga zaljeva, kojom izražava težnju za susjednom zemljom. Blaženo neznanje hrvatskih vlasti s početka devedesetih, kojima je Istra bila zadnja rupa na svirali, također je ohrabrilo slovenske ekspanzioniste, koji sada mogu mahati pismom tadašnjega premijera Valentića kojim moli Ljubljanu da dopusti gradnju hrvatskoga graničnog prijelaza u Plovaniji, iako je riječ o zemljištu smještenome južno ne samo od Dragonje, nego i od Kanala sv. Odorika" (Večernji list, 23. 02. 2009).

Stjepan Radić je davno rekao da u ispravnom vođenju narodne politike "treba žive organizirane snage, stalne nepopustljive volje, mnogo iskustva i razboritosti". Nažalost, u posljednjih desetak godina rezultati hrvatske politike pokazuju da sve to upravo nedostaje današnjim hrvatskim političarima, a brojne činjenice potvrđuju da se hrvatska vanjskopolitička orijentacija više temelji na čisto osjećajnim i ideološkim razlozima nego li na hrvatskim interesima. Hrvatski političari i diplomati mogu biti prijatelji s kim god žele, mogu biti na strani koja im više ideološki odgovara, ali u službenom predstavljanju Hrvatske, zbog prijateljstva i ideoloških uvjerenja, ne mogu i ne smiju zanemariti ni žrtvovati hrvatske narodne interese.

U veljači, na sastanku članica Europske unije u Bruxellesu, Slovenija je ponovno blokirala jedno poglavlje za pristup Hrvatske u EU, a nakon toga su Belgija, Velika Britanija, Nizozemska, Finska i Danska najavile svoju blokadu kojom se Hrvatskoj onemogućava otvaranje 23. poglavlja, odnosno Poglavlja pravosuđa i temeljnih prava. Tih pet zemalja ističe da njihova blokada nije povezana sa slovenskom blokadom jer je "spor između Hrvatske i Slovenije bilateralno pitanje koje nije i ne može biti kriterij i uvjet za pregovore s EU, ali suradnja s Haaškim sudom jest uvjet". Međutim, njihov prigovor da je Hrvatska zakazala po pitanju suradnje s Haagom ne podudara se sa stavom Europske komisije koja je prošle godine zaključila da je Hrvatska ispunila sve uvjete za zatvaranje ovog poglavlja.

Zbog slovenske upornosti koja utječe na odnose Ljubljane i Zagreba, 19. veljače predsjednik Stjepan Mesić se obratio poslanicom hrvatskim građanima. Tom prigodom gospodin Mesić je rekao: "Smatram svojom dužnošću da Vam se - kao predsjednik Republike - večeras obratim. Povod je trenutno stanje naših odnosa sa susjednom Slovenijom, odnosno sasvim konkretno, potezi službene Ljubljane koji zaustavljaju naš put prema Europskoj uniji, a prijete da će zaustaviti i naš put prema uključivanju u NATO savez. Time su, bez i najmanje krivnje na našoj strani, dovedena u pitanja dva prioritetna cilja hrvatske vanjske politike". Predsjednik Mesić je također podsjetio da spor sa Slovenijom oko granice, posebno oko granice na moru, postoji od početka osamostaljenja država i da je u početku slovenska strana "inzistirala na rješenju zasnovanome na primjeni međunarodnoga prava". Iako je Hrvatska na to odmah pristala, nakon ulaska u EU, Slovenija je "procijenila da može svoje članstvo u Europskoj uniji i NATO-u zloupotrijebiti na način da nas ucjenjuje... Tome je jučer dodan i novi element - otvorena su vrata održavanju referenduma u Sloveniji o našemu članstvu u Atlantskome savezu, usprkos činjenici da je Slovenija bila među zemljama članicama NATO-a koje su nas prije nepune godine dana pozvale u članstvo toga saveza. Toliko o dosljednosti", rekao je predsjednik Mesić.

Budući da Slovenija ne želi da se spor rješava pred međunarodnim sudom, već zahtjeva da se on riješi političkom odlukom koja bi se temeljila na konceptu "pravednosti" a ne prava, Europska komisija je bila ponudila da se u rješavanje graničnog pitanja uključi skupina stručnjaka pod vodstvom bivšeg finskog predsjednika Marttija Ahtisaarija. Ubrzo je, nakon sastanka sa slovenskim premijerom Borutom Pahorom u Mokricama, premijer Sanader izjavio da Hrvatska pozdravlja uključivanje EK u rješavanje bilateralnog spora između Zagreba i Ljubljane, ali je podsjetio da "postoje službene odluke dviju vlada o osnivanju zajedničkih komisija o izlasku pred Međunarodni sud pravde (ICJ)" (www.javno.com). Srećom, Ahtisaari je, uz izgovor da nije pravnik, odbio sudjelovati u rješavanju hrvatsko-slovenskog graničnog pitanja.

"Da je političko rješenje graničnoga spora Slovenije s Hrvatskom nemoguće, dokazao je i najnoviji broj Sinfa, glasila slovenske vlade na engleskom, koji je danas stigao bruxelleskim dopisnicima i diplomatima. Pod naslovom 'Slovenija mora ustrajati u svojim zahtjevima prema Hrvatskoj', Sinfo opravdava blokadu hrvatskog pristupa Europskoj uniji tvrdnjom da je Ljubljana ispravno utvrdila da Hrvatska svojim pregovaračkim polazištima nasrće na slovensko ozemlje" (Večernji list, 09. 02. 2009). Prema Sinfu, "Hrvatska svoju političku ljutnju pretvara u nacionalističku kampanju protiv Slovenije i nasilno odbacuje povijesno pravo Slovenije na Piranski zaljev, uključujući dio mora na zapadnoj obali Istre, temeljem nekih odabranih odredaba Konvencije UN-a o pravu mora" (isto).

Bez obzira na dosadašnje uvrede Slovenaca, nelogičnost i zaslijepljenost slovenske politike, Hrvatska treba ostati prisebna i učiniti sve moguće da se granični spor sa Slovenijom čim prije riješi. Međutim, to ne znači da Hrvatska, odnosno njezini državni i politički predstavnici, zbog bržeg ulaska u EU mogu i smiju popustiti slovenskim zahtjevima, pritiscima i ucjenama.