Početkom travnja hrvatska Vlada je raspisala održavanje lokalnih izbora za 17. svibnja, a predsjednik Vlade dr. Ivo Sanader je pozvao građane da toga dana izađu na izbore. Ovo su prvi hrvatski lokalni izbori na kojima će građani moći neposredno birati regionalne i lokalne čelnike: župane, gradonačelnike i općinske načelnike, a nakon izbora birači će, ukoliko budu nezadovoljni radom i rezultatima izabranih lokalnih načelnika, moći pokrenuti referendum za njihovu smjenu. Valja vidjeti hoće li ta, barem na prvi pogled važna izborna promjena pozitivno utjecati na hrvatske građane i potaknuti ih da na dan izbora izađu na izborna birališta i svojim glasom doprinesu izboru najboljih kandidata koji će ih u narednih nekoliko godina zastupati u županijskim i općinskim institucijama ili će, na temelju dosadašnjih gorkih iskustava, i ove izbore shvatiti kao još jednu izbornu manipulaciju Vlade i parlamentarnih stranaka, koje se, usprkos njihovu isticanju razlika i različitih programa, po svom radu, vladanju i ideološkim shvaćanjima njihovih glavnih predstavnika, bitno ne razlikuju.

"Budući da je većina građana stekla dojam da se samim izborima u zemlji ništa bitno i ne mijenja, sve je više građana koji i ne žele sudjelovati na izborima. Zbog takvoga iskustva velika je opasnost da bi mnogi hrvatski građani mogli podcijeniti važnost i predstojećih lokalnih izbora koji su prvi put drugačiji i više obećavajući od dosadašnjih", ističe Ivan Miklenić u svom komentaru pod naslovom „Iznimno važni izbori" (Glas Koncila, 19. 4. 2009). Točno je da ovogodišnji lokalni izbori, zbog spomenutih promjena, izgledaju drugačiji i stoga pružaju više nade u pozitivni ishod izbornih rezultata, međutim zbog dosadašnje prakse i jugokomunističkog mentaliteta, kojeg su sve dosadašnje hrvatske vlade brižno čuvale i branile, velik broj hrvatskih građana u promjenama ovogodišnjih izbora vidi običnu kozmetiku koja samo u teoriji pruža biračima izbornu slobodu, dok u stvarnosti omogućava i jamči izbornu pobjedu kandidatima nekolicine istih parlamentarnih stranaka, koje u zadnjih desetak godina međusobno izmjenjuju i dijele vlast i ne dopuštaju bitne i pozitivne promjene u Hrvatskoj.

Ubrzo nakon službenog raspisivanja izbora, verbalnim napadima i prepucavanjima najviših dužnosnika.parlamentarnih stranaka, započela je izborna borba. SDP je podsjetio hrvatske birače da je HDZ preko bivšeg ministra Berislava Rončevića upleten u "aferu kamiona", a predsjednik HDZ-a i premijer Ivo Sanader je uzvratio da onaj "tko 17. svibnja zaokruži SDP-ove kandidate, mora znati da je zaokružio politiku koja je htjela izbaciti vjeronauk iz škola" (http://www.SEEbiz.eu/hr/politika; 25. 4. 2009). Vrijeme će pokazati kome hrvatski birači više vjeruju. Prema najnovijim prognozama i anketi koju je provela Nova TV, HDZ bi mogao izgubiti izbore za gradonačelnika u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. Prema toj anketi, u Rijeci bi mogao pobijediti Vojko Obersnel, u Osijeku osječki župan i kandidat HDSSB-a za gradonačelnika Krešimir Bubalo sa 35 % glasova, a u Zagrebu Milan Bandić. HDZ, HSS i HSLS imaju zajedničkog kandidata za zagrebačkog gradonačelnika, Jasena Mesića, u čije izborne šanse vjeruju jedino predsjednici stranaka koalicije, Ivo Sanader, Đurđa Adlešić i Josip Friščić. "Mi imamo Mesića, a SDP će imati ozbiljne probleme, jer ima dvije liste i dva kandidata, pa nek' im Bog pomogne", izjavila je Đurđa Adlešić (isto).

Hoće li gradonačelnik Zagreba biti kandidat HDZ-a ili SDP-a, sasvim je svejedno hrvatskom biraču koji, kad bi imao stvarnu izbornu slobodu i mogućnost, ne bi glasovao ni za jednu od spomenutih stranaka. Svi znamo da većina Hrvata nije bila za Stjepana Mesića, ali je Mesić ipak, nečijom voljom i milošću, dva puta bio izabran za hrvatskog predsjednika. Slobodni izbori? Hrvati u Hrvatskoj i u iseljeništvu godinama na sav glas viču kako im je dosta jugokomunističkih kandidata, komunističkog paradiranja i propagande kojom se laž pretvara u istinu, a istina u laž. Ljudi s pravom pitaju, kako to da su hrvatsku državu stvorili i obranili oni koji nisu prihvaćali Jugoslaviju, a na izborima uvijek pobjeđuju oni koji još i danas brane bivšu Jugoslaviju, jugoslavensku prošlost, dakle Jugoslaveni koji nam nameću tezu da je današnja država Hrvatska nikla na temeljima komunističke Jugoslavije? Nitko nema pravi odgovor na pitanje zašto su Jugoslaveni i bivši komunisti na najvišim dužnostima i pozicijama u današnjoj državi Hrvatskoj. Suočeni s tom apsurdnom situacijom i pitanjima na koje im nitko ne daje pravi odgovor, mnogi u Hrvatskoj vjeruju da se uopće ne isplati izlaziti na izbore, jer se kroz njih ništa bitno neće promijeniti ni poboljšati u njihovom životu.

Ljudi su postali umorni i zasićeni istim parolama i obećanjima uvijek istih stranaka i njihovih kandidata, koji u izbornoj kampanji govore o ljepšoj budućnosti, o nacionalnim vrednotama, o veličini i zaslugama predsjednika Franje Tuđmana i hrvatskih branitelja, a nakon izbora, pod pritiskom svojih gospodara, odriču se Tuđmana i branitelja, a veličaju tvorca Jugoslavije, zločinca Josipa Broza Tita. Iako je nepovjerenje velikog broja Hrvata prema izborima razumljivo i donekle opravdano, ono ne može i ne smije postati razlogom negativne političke taktike hrvatskih nacionalista, odnosno onih kojima je stalo do bolje i ljepše hrvatske budućnosti. Ne mogu i ne smiju postati razlog za apstinenciju od izbora. Nepovjerenje u izbore i sumnje u izbornu pobjedu, koliko god izgledali realni, podsjećaju nas na teške dane prije devedesetih godina, kad su neki Hrvati u emigraciji mislili da su uzalud svi naši politički napori i borba, jer je Jugoslavija jaka i čuvaju je velike sile koje neće dopustiti njezino rasulo i uspostavu slobodnih i demokratskih država. Međutim, zahvaljujući svijesti i upornosti Hrvata koji su vjerovali u hrvatsku pobjedu, onih koje su tzv. "politički realisti" smatrali naivčinama, donkihotima, uz sve poteškoće, početkom devedesetih godina u prošlom stoljeću hrvatski narod je uspio uspostaviti svoju državu.

I zato i danas, bez obzira na manipulacije i posljedice dosadašnjih izbora, Hrvati trebaju shvatiti važnost izbora i vjerovati da će, budu li ustrajni, jedino putem njih Hrvatska postati demokratska, pravna i socijalno pravedna država. Oni koji drže do sebe, do svoga naroda i svoje zemlje, uz sve nedostatke dosadašnjih izbora, 17. svibnja izaći će na izbore i time javno posvjedočiti da im je stalo do toga tko će i kako upravljati njihovom zemljom ili gradom. Nitko ne bio smio podleći tvrdnjama pojedinaca koji kažu da njihov glas nije bitan. Svaki glas je važan jer je on potvrda čovjeka kao osobe, kao aktivnog i korisnog člana društva. Glasovanje za nekoga u koga imam povjerenje istodobno je i glasovanje protiv nekoga, a to su oni koji ne zaslužuju da budu izabrani. Nije dovoljno vikati kako je u Hrvatskoj sve jadno i crno i nakon toga biti pasivan. Na izbore treba izaći s nadom i uvjerenjem da će se nešto ipak promijeniti. Treba živjeti u nadi i onda kad nas poteškoće i realnost u kojoj živimo obeshrabruju. Na izbore treba izaći u nadi da ćemo izabrati one koji će biti pošteni, mudri i sposobni riješiti naše zajedničke, nacionalne i lokalne probleme, a ne one koji stvaraju nove probleme ili umnožavaju postojeće. Na izbore treba izaći s uvjerenjem da ćemo putem njih izabrati one koji će nas svojim životnim primjerom upućivati na dobro, a ne one koji će stvarati atmosferu u kojoj će se živjeti na račun drugih, prema komunističkoj kriminalnoj paroli "snađi se, druže".

Posebno mladi trebaju biti svjesni važnosti ovogodišnjih izbora i pokazati da izlaskom na izbore ispunjavaju svoju nacionalnu, građansku i ljudsku dužnost. Oni trebaju glasovati za one koji će im omogućiti kvalitetno školovanje, a nakon toga radna mjesta, kako ne bi morali napuštati svoje domove, sela, gradove i domovinu Hrvatsku. Hrvati u iseljeništvu dužni su poticati svoju rodbinu i prijatelje u Hrvatskoj da 17. svibnja izađu na izbore i glasuju za one koje smatraju poštenima i sposobnima, one kojima su dobro i interesi Hrvatske, njihovog grada i sela iznad osobnih interesa.