BLAGDAN RIJEČI HRVATSKE

Kao što žedni tragaju za srkom vode, a gladni za koricom kruha, tako i mnogi hrvatski pjesnici, svojim pjesmama rastjeruju tamu s vidika koji im zastire jasnoću uma i čistoću srca, tragajući za svjetlom: za svjetlom slobode, svjetlom pravde, svjetlom ljudskog dostojanstva, dobrote i ljepote riječi hrvatske što život znači.

Nikli iz malog, starog europskog naroda, koji je snagom ljubavi, dubinom uma te neupitnom vjerom u Dobro, mnoga stoljeća kao svjetionik u mraku beznađa bio nezaobilaznim putokazom u sigurne luke življenja, pred najezdama pohlepnih uspješno braneći svoj prelijepi, Bogom darovani zemaljski Dom - svojom pjesničkom riječi i hrvatski su pjesnici oduvijek zazivali svjetlo koje će grijati tijelo i dušu hrvatskoga puka kao što vatra domaćega ognjišta grije njegovo veliko ljudsko srce, sraslo s dobrom zemljom hrvatskom. Zazivi za svjetlom, tim simbolom ljudske opstojnosti, čuli su se još davno i iz usta drugih naroda, dopirali i do granica male, ne tako davno svijetu još nepoznate zemlje: Hrvatske.

Veliki njemački književnik i mislilac Johan Wolfgang von Goethe, (28.8.1749.-22.3.1832.) ležeći na bolesničkoj postelji, uzviknuo je: "Otvorite prozore! Više svjetla!" ("Machen Sie die Fenster auf! Mehr Licht!"). I upravo krik "Više svjetla!" (Mehr Licht!") na smrt bolesnog njemačkog velikana, dobio je općeljudsko, simboličko značenje koje se može odnositi na mnoge pojmove kao npr. na znanje (Više znanja!), istinu (Više istine!), ljubav (Više ljubavi!) i dr.

A zar se zazivanje svjetla nije i kod nas čulo još od hrvatskog srednjovjekovlja, obilježena hrvatskom posebnošću: trojezičnošću (latinski, staroslavenski i hrvatski) i tropismenošću (latinica, glagoljica i hrvatska ćirilica), pa preko oca hrvatske književnosti Marka Marulića, hrvatskih iliraca sve do velikana hrvatske pjesničke riječi A.G. Matoša, S.S. Kranjčevića, T. Ujevića, D. Cesarića, Vesne Parun, Z. Tomičića, Luke Paljetka, D. Tadijanovića, izrečeno i napisano živim jezikom hrvatskim?! Prisjetimo li se samo stihova ilirca Pavla Štosa:"Vre i svoj jezik zabit Horvati hote ter drugi narod postati" ili P.Preradovića: "Po jeziku dok te bude, i glavom će tebe biti!", učinit će nam se da taj njihov krik, zazivanje svjetla svijesti o svome narodnom jeziku, i danas još zvoni u našim ušima. ušima. Usprkos činjenici što je hrvatski jezik ( a s njim i hrvatski narod) prošao bolnu kalvariju sve od nametanja galimatijasa raznorodnih jezika, njegova prešućivanja i negiranja ,Bečkog
ušima. Usprkos činjenici što je hrvatski jezik (a s njim i hrvatski narod) prošao bolnu kalvariju sve do nametanja galimatijasa raznorodnih jezika, njegova prešućivanja i negiranja, Bečkog dogovora 1850., Novosadskog dogovora 1954., Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika 17.3.1967., - nikada i nigdje Hrvat se nije odricao svoga prirodnog i Božjeg prava na svoje narodno ime: hrvatski jezik!

Mučan hod od Novosadskog dogovora 1954., preko Deklaracije o nazivu i položaju hrv. knjiž. jezika, spaljivanja Hrvatskog pravopisa 1971. pa sve do Međunarodnog priznanja hrvatskog jezika 28. lipnja 2008., kojim se u bibliografskoj i terminološkoj uporabi zauvijek izbrisala troslovna oznaka scr i umjesto nje uvela oznaka hrv - prođoh i osobno, osuđena na skoro 20 godina emigrantskog života, ali ipak zadivljena brojnim primjerima brige i iskrene ljubavi prema hrvatskom jeziku. A da ljubav, ma kako snažna bila i s koje god strane dolazila, sama po sebi nije jamac pobjede u borbi Davida i Golijata, najbolje su nam posvjedočili novovjeki pseudoznanstvenici, mrzitelji Hrvata i države RH, čija imena ne zaslužuju spominjanje. Ipak moram priznati da me osobno najviše uvrijedio neki gospodin Wolf Oschlies, nazvan njemačkim Muenchausenom, koji hrvatski jezik naziva idiotizmom, gurajući Hrvate na davno prokrčene povijesne stranputice i tvrdeći primjerice da su "Srbi, Hrvati i svi ostali - jedan narod". Sudeći po ovoj "visokoumnoj" izjavi "stručnog suradnika Njemačkog instituta za međunarodnu politiku i sigurnost", usprkos znanstvenom i međunarodnom priznanju, pobjeda hrvatskoga jezika još nije ni potpuna, ni konačna. I jedan od najboljih suvremenih hrvatskih lingvista mlađega naraštaja, Mario Grčević, podsjećajući na sudbinu hrvatskoga jezika u višenacionalnim državama, upozorava na koje sve prepreke može naići hrvatski jezik ulaskom Republike Hrvatske u EU. Objašnjavajući tko će i što će odlučivati o hrvatskom jeziku kao službenom jeziku u EU, vrsni jezikoslovac Stjepan Babić svjestan je da odluke o službenom jeziku Hrvatske u EU, ne će ovisiti o njoj samoj, dakle, ne o hrvatskom narodu te logično zaključuje: "Rat za hrvatski jezik na svjetskoj razini nije još dobiven."(Hrvatsko slovo od 23.1. 2009.). U kojoj mjeri nas mišljenja ovih dvaju hrvatskih jezikoslovaca trebaju zabrinjavati, zorno govore i slovenski "balvani" pred vratima kroz koja bi RH trebala ući u EU. Samo od sebe nameće se i logično pitanje: Hoće li Slovenija glasovati za službenu uporabu hrvatskog jezika u EU ili će, kao i pri donošenju odluke o ulasku RH u NATO - biti protiv?! Premda još u ovom trenutku sve prognoze nisu ružičaste, ni pesimizam nije na mjestu, jer se trebamo radovati svakom pojedinačnom doprinosu u promicanju svijesti o važnosti hrvatskoga jezika kao "nezaobilaznog čimbenika kulturnog i nacionalnog identiteta" (dr. Tihomir Maštrović).

Nije bez razloga ni davne 1988. na plenumu DKH, na kome se raspravljalo o nazivu jezika Hrvata, hrvatski književnik Joja Ricov kratko ali hrabro odgovorio na to pitanje: "LINGUA CROATORUM! HRVATSKI JEZIK!", jer "Jezik je čovjek sam. Jezik - to sam ja! Oduzeti mi možeš sve, ali ime ni mrtvom!". I duhoviti Pajo Kanižaj je tada napisao: "Mene nitko ne može povući za jezik, jer ga nemam!". Činjenice nam srećom svjedoče da hrvatsko ime, pa tako ni ime hrvatskoga jezika, nisu mogli zatrti ni Bečki dogovor 1850., ni Novosadski dogovor 1954., ni srpski Memorandum SANU 1956., ni balvani 1991., ni još živući jugonostalgičari. Nepogrješiv osjećaj za pravicu Hrvatima nalaže vjerovati da ga ni najnovija državna tvorevina EU, ma u kakovom se humanom ili manje humanom ozračju predstavljala, ne će moći izbrisati niti prognati iz kršćanske, uljudbene Europe.

Prateći hod hrvatskoga jezika od nemila do nedraga, ali i riječi hrabrih mu govornika i promicatelja čak i u "strašnom času" ("U tome strašnom času" naslov je jedne skupne stihozbirke s tematikom iz Domovinskog rata) kada je smrtna opasnost prijetila opstanku Hrvata na današnjim prostorima, te iskreno vjerujući da njegovo udomljenje u srca Hrvata i u dobru zemlju hrvatsku može i mora biti ostvareno čim hrvatska dosljednost i nepotkupljivo domoljublje, uz Božju pomoć, nadvladaju prijetnje Scile i Haribde - napisah i ja mnoštvo stihova posvećenih dragoj mi riječi hrvatskoj. Zato danas, obilježavajući 42. obljetnicu pojave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika i slaveći Blagdan riječi hrvatske, pokušat ću kroz svoje pjesme pojasniti davnu spoznaju i svoju misao-vodilju: Nije samo velika sreća u slobodi, u svojoj vlastitoj neovisnoj državi govoriti, pisati i živjeti svoj hrvatski jezik, već je još veća sreća i čast pripadati narodu čije ime nosi: hrvatskom narodu!

Stuttgart, 12.ožujka 2009. Malkica Dugeč, prof.