Upitna europska budućnost

Politika Europske unije prema Hrvatskoj izazvala je veliko razočaranje hrvatskih fantasta prije godinu dana kada je Vlada bila prisiljena odgoditi primjenu Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa (ZERP) za zemlje članice pod prijetnjom blokade pregovora. Europska je unija, kao mnogo puta do tada, prisilila Hrvatsku da izabere između jednog nacionalnog interesa i Europske unije. Vlada je izabrala Europsku uniju, a isto je učinila i opozicija, uz neuvjerljivu kritiku. Međutim, pregovori su ponovno blokirani, ovaj put od strane "prijateljske" Slovenije, zbog neriješenih graničnih sporova. Svejedno je radi li se o samostalnoj slovenskoj odluci ili je ona "potpomognuta" od strane nekih drugih članica Europske unije. Da razlog nije bio hrvatsko-slovenski granični spor, sigurno bi Europska unija našla neki drugi, kao na primjer nedovoljnu suradnju sa sudom u Haagu. Mit o Europskoj uniji u kojoj će se svi hrvatski problemi riješiti samim ulaskom neistinit je kao i svaki drugi. Stvarnost je da ulazak u Europsku uniju zahtijeva žrtvovanje nacionalnih interesa bez jamstava da će Hrvatska, nakon što plati cijenu, dobiti ono što joj je "obećano".
Devetnaest godina nakon raspada Jugoslavije i sloma komunizma još uvijek nemamo stabilnu demokraciju i nedostaje demokratska politička kultura. Političke stranke nisu se uspjele učvrstiti nakon pola stoljeća diktature. "Mali" čovjek nije niti osjetio blagodati gospodarskog napretka, a već osjeća posljedice svjetske financijske krize. Izvršnu vlast dijele predsjednik Republike i predsjednik Vlade, koji stalno dolaze u sukob. Korupcija je i dalje veliki problem. Pravo na javni nastup imaju uglavnom oni koji su bili dio diktatorske nomenklature ili pak njihovi nasljednici. Nedostaju političari od formata. Građansko društvo je samo parola onih koji su ga negirali dok su mogli. Stručnjaci napuštaju Hrvatsku u potrazi za boljim poslom. Dakle, upitna perspektiva članstva u EU nije donijela očekivanu stabilnost.
Tome treba dodati razne regionalne inicijative podređene interesima Europske unije ili njenim moćnim članicama, u kojima Hrvatska nije subjekt već objekt i stoga predmet raznih ucjena. Bitno je shvatiti da je Europska unija novo ime za staru Zapadnu Europu, a ne Ujedinjena Europa kakvu priželjkuju žrtve komunizma koje su to bile jer ih je Zapadna Europa, i Zapad općenito, izdao. Bitno je shvatiti da na ovim temeljima nije moguća ni Ujedinjena Europa, niti može opstati Europska unija.
Politikom male mrkve i velike batine Europska unija slabi hrvatsku državnost i nameće gospodarske i političke sveze koje vraćaju povijest unatrag. Ta politika je počela u svibnju 1991., kada su predstavnici tadašnje Europske gospodarske zajednice nudili članstvo i novac Jugoslaviji ako se održi. Iako se raspala, politika Europske unije je ostala ista za vrijeme srpske agresije i hrvatskog obrambenog rata i zaoštrila se nakon što je Hrvatska zatražila prijam u Europsku uniju. Danas Europska unija nudi Zapadnom Balkanu, ne Hrvatskoj, isto što je 1991. nudila Jugoslaviji, članstvo i novac, ako se ujedini u jednom regionalnom okviru podređenom Europskoj uniji.
Nakon suspenzije ZERP-a za članice Europske unije Hrvatskoj je određena 2009. kao ciljna godina za završavanje pregovora, ali to je samo "ciljna" godina koja uvijek podliježe mogućnosti blokade pregovora, do koje je i došlo. Jedina je razlika u tome što je u svezi ZERP-a ucjena bila na razini Europske unije, a sada je to napravila Slovenija, dok Europska unija glumi ulogu konstruktivnog faktora koji, eto, želi pomoći u rješavanju graničnog spora. I laiku je jasno da se želi izbjeći nadležni međunarodni sud i nametnuti posredovanje koje će biti usmjereno na to da se Europska unija proširi putem Slovenije na račun Hrvatske i međunarodnog prava. To je samo posredna ucjena. Pitanje je zašto se Europska unija proširuje na takav problematičan način jer bi to morsko i kopneno područje dobila kad bi Hrvatska postala njena članica. Vjerojatno Europska unija za Hrvatsku ima druge planove.
Unatoč tolikih razočaranja i poniženja koja nam je priuštila Europska unija, na izborima su pobjedili pobornici bezuvjetnog ulaska u Europsku uniju, a izgubili protivnici te politike koji brane dostojanstvo i identitet naroda, kulture i države. Paradoksalno ovi potonji biraju političare i stranke koje se protive njihovim uvjerenjima; vjerojatno se ne radi o nekakvom psihološkom ili sociološkom fenomenu, nego je to posljedica stalnog pritiska društva u kojemu su ogromni utjecaj zadržali nositelji diktature i njihovi nasljednici, koji danas, u drugim okolnostima, i dalje predstavljaju temeljne ideje i predrasude iz jugoslavenskog razdoblja. Vladajuća klasa u Hrvatskoj naslijeđena je iz bivše Jugoslavije i ima podršku Europske unije. I jedni i drugi smatraju Tita velikanom i Titovu Jugoslaviju političkim idealom za uređenje Zapadnog Balkana. Sve što nije u skladu s takvom koncepcijom proglašeno je "povijesnim revizionizmom" ili buđenjem fašizma, natražnjaštvom i sličnim, dakle vlastite se odlike pripisuju protivnicima. Protivnici ove nakaradne koncepcije nisu uspjeli artikulirati političku alternativu i stoga su suodgovorni za današnje stanje. Politička alternativa je organiziranje demokratskog nacionalizma koji će se suprotstaviti pritiscima na Republiku Hrvatsku iznutra i izvana s ciljem da se stvarno odrekne svoje nezavisnosti i prihvati političku zavisnost od Europske unije u okviru Zapadnog Balkana. Kako stoje stvari, danas samo jedna takva opcija može u narodu učvrstiti svijest o hrvatskoj državi kao jedinom jamstvu za organiziranje života prema vlastitim potrebama, a ne prema potrebama Europske unije koja uz pomoć Jugoslavena i oportunista u nama oživljava svoje iluzije, predrasude, naravno vodeći računa i o svojim ekonomskim interesima.
Većina Hrvata se protivi ideji o novoj balkanskoj zajednici jer iz iskustva znaju da su se prijašnje raspale, i to u krvi, jer su od početka do kraja značile nazadak i neslobodu. Ali samo protivljenje nije dovoljno. I dalje će se Europska unija u biti ponašati rasistički prema Hrvatskoj i dokazivati da mi Hrvati nismo sposobni upravljati svojom zemljom, a ni naši istočni susjedi, te stoga možemo u europski "raj" samo putem zapadnobalkanskog "čistilišta". Protivljenje nužno mora biti artikulirano u djelatnu političku opciju koja je sposobna upravljati zemljom i spriječiti ovaj udruženi zločinački pokušaj EU i baštinika jugoslavenskog komunizma s ciljem obnavljanja nešto drugačije Jugoslavije odnosno pretvaranja Hrvatske u integralni dio Zapadnog Balkana. Ovakvo viđenje se ignorira, ismijava i minimalizira među onima koji aktivno rade na njegovom ostvarenju, a sigurno ne među onima koji su protiv ali zbog očitih razloga ne mogu to iznijeti javno. Ti zaboravljaju najnoviju povijest i potiskuju stvarnost pogrešno se nadajući da ipak neće doći do najgoreg. No, dolazi vrijeme kada će morati progovoriti i osloniti se ponovo na hrvatski narod za obranu onog što ne može braniti nitko drugi. Ujedinjena Europa nije moguća jer su se njezini graditelji odrekli najvažnijeg integrativnog faktora, a to je kršćanstvo. Europska unija je babilonska kula i ako želite doznati kako će završiti, pročitajte 11. poglavlje Knjige Postanka u Bibliji.

Mario Marcos Ostojić 17.03.09