Hrvatske žrtve

Činjenica je da je misliti na Hrvate kao žrtve ratnih i poratnih zločina koje su počinili jugoslavenski komunisti još uvijek u Hrvatskoj sporno, čak kad se radi isključivo o civilima. Ni nakon više od šesnaest godina od međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i više od pola stoljeća od završetka Drugog svjetskog rata, ni nakon raspada Jugoslavije i sloma komunizma, ovo osporavanje nije prestalo.

Potrebno je gledati na ovo pitanje sa stajališta hrvatske žrtve, njezinih iskustava i patnje, i naravno bez ikakvih iluzija da će to naići na razumijevanje odgovornih na pobjedničkoj strani, u Hrvatskoj i na međunarodnoj razini. Naime, sama pretpostavka da su neki mistificirani državnici, kao na primjer Winston Churchill ili Josip Broz Tito, odgovorni za ratne i poratne zločine izaziva toliko žestokih reakcija da su ozbiljniji kritičari prisiljeni braniti se, a same žrtve, odnosno njihove obitelji, prisiljene na šutnju.

Jugoslavensko-komunistički osporavatelji i njihovi međunarodni pokrovitelji na svaki naš pokušaj da doznamo istinu o žrtvama i o njihovim krvnicima reagiraju pitajući nas aludiramo li na to da su pobjednički lideri ratni i poratni zločinci. I tu nastaje prvi problem. Obzirom da sve parlamentarne stranke ulazak Hrvatske u euroatlantske integracije smatraju prioritetom, na ovo pitanje moraju odgovarati niječno bez obzira na političku orijentaciju i usput proglasiti ekstremistima sve nas koji želimo doznati pravu istinu i objaviti je.

Kako bi se obranili od napada, mnogi argumentiraju da ne aludiraju na odgovornost tih mistificiranih lidera jer, pravno gledajući, oni ne mogu biti odgovorni budući ratni pobjednici ne mogu biti suđeni, ali iskustvo Domovinskog (obrambenog) rata, u kojem smo pobijedili, pokazuje da se na Hrvate ovaj argument ne primjenjuje i da će svatko tko se usudi staviti pod znak upitnika službenu povijest neminovno biti proglašen opasnim revizionistom, koji želi moralno izjednačiti pobjednike i pobijeđene iz Drugog svjetskog rata. Stoga je jedini način prekinuti hrvatsku šutnju preopterećenu krivnjom i progovoriti o vlastitim žrtvama prihvaćajući rizik ružnog etiketiranja.

Kako bi se progovorilo o vlastitim žrtvama, nužno je biti duboko svjestan da je to naše pravo utemeljeno na povijesnim činjenicama, a ne na političkoj orijentaciji i da nikada nećemo imati pravo prešutjeti tu patnju.
"Povijest se ne briše - ni u svojim strahotama, ni u svojim veličinama, ničija, pa ni hrvatska, nikome za volju, ljubav, štetu ili korist.
Jako bismo se prevarili misleći da bismo trebali iznositi samo lijepe stvari iz naše povijesti, ili samo se braniti, ako bi nam neprijatelji iznosili samo neugodne povijesne činjenice. Međutim, mi trebamo negativne činjenice iz naše povijesti iznositi i raspravljati o njima radi nas samih, isto kao i lijepe. Povijest se ne prelazi prešućivanjem, jer je povijest i u nama, ako smo narod. Analizama, kritikama, pročišćavanjem pojava i događaja, uspoređivanjem, pronalaženjem putova da se utvrđena, ukorijenjena i naslijeđena zla liječe, a dobra ucijepe i razviju odgojem, politikom, ustanovama itd., a sve na temelju što više i svestranije ispitanih činjenica, samo se tako može sazrijevati i napredovati, i kao pojedinac a tako i kao narod.
Narod (političari, filozofi, sociolozi u prvom redu), koji imaju hrabrosti suprotstaviti se svojoj pojavnosti u cijelosti, tj. vršiti solidnu, trijeznu i ozbiljnu analizu svoga historijskog bića, bilo to u bližoj ili daljnjoj prošlosti ili sadašnjosti, na bilo kojem području svoga djelovanja, može se smatrati politički zrelim, intelektualno doraslim i moralno jakim. Sva izmotavanja, zavaravanja osobnog ili općeg karaktera, sva nojevska izbjegavanja, sva špekulantska izvijanja i izvlačenja ne odaju ništa velika ni u kojem pogledu.
Ako se, dakle, uputimo svome povijesnom biću iskreno i s ljubavi, bez lažljiva straha od bilo koga i vješto nametnutih sugestija o našoj povijesti, utvrđivat ćemo malo po malo da se iz prividne slabosti dižemo sve snažniji tako da nikakvi outsideri, surogati diskretni špekulanti neće moći iskrivljavati pravu nit hrvatske volje za slobodom, od jučer i od danas, a za sutra.
Ne treba se zbunjivati time što će zlobnici i neprijatelji iskorištavati mnoge izjave, iznošenja i tumačenja, jer na kraju krajeva pobijedit će sinteza i rezultati koje ne možemo postići bez jasnog uvida u događaje. Klizač, koji se boji smijeha, nikada neće naučiti klizati. I mi moramo stisnutih zube, prolaziti kroz neugodnosti, da bismo došli do solidnijih spoznaja i da bismo se prisilili na djelovanja koja su u drugim narodima utvrđena kao politički razumna i razumljiva." (Ivan Oršanić, utemeljitelj Hrvatske republikanske stranke - danas Hrvatska republikanska zajednica, godine 1951.).

Ponekad tijekom povijesti izgledalo je kao da se Bog povukao i prepustio budućnost čovječanstva ubojitoj ludosti i moćima laži i ljudskog razaranja, zlokobnom duhu. Unatoč tome mi smo vjerovali da Božja istina nadilazi laži povijesti čovječanstva i da će ona zauvijek satrti svaku laž i dovesti do pobjede istine koja se ne nameće snagom oružja ili ideologija nego snagom Duha.

Protivnici toga Duha su vršili pokolj nad hrvatskim sinovima i kćerima i širili laž o Hrvatskoj i Hrvatima, čak je izgledalo da vladaju nad sviješću i duhom, jer i njihovi zapadni saveznici su htjeli povjerovati da je laž postala istina. Ali neuništiva snaga ljubavi nakon nekoliko desetljeća je pobijedila vladavinu zloduha, snaga istine nam se otkrila, saznali smo i vidjeli, zahvaljujući prvenstveno onima koji su uvijek bili privrženi vjeri i onima koji su prihvatili platiti svoju vjernost Bogu i svom narodu svojom slobodom, svojom patnjom i ponekad životom.

Sjećajući se bezbrojnih muškaraca i žena, uglavnom nepoznatih, svih vjera i uvjerenja, koji su se borili i žrtvovali u obrani ljudskog dostojanstva u prošlosti, zahvalimo Božjoj snazi koja djeluje u ovom svijetu i potiče nas da postanemo svjedoci u trajnoj borbi za istinu o hrvatskim žrtvama, duboko uvjereni da "ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati" (Evanđelje po Luki, 12, 2). Sjetimo se i tuđih žrtava s poštovanjem i pijetetom, svjesni da je žrtva uvijek žrtva i da naše žrtve ne poništavaju tuđe, da su one izjednačene baš po tome što jesu. Pitanje žrtve je iznad svih političkih i ideoloških računa i zahtijeva od nas najvišu razinu čovječnosti, čovjekoljublja, razinu u kojoj ćemo prepoznati svakog čovjeka kao Božje stvorenje.

Mario Marcos Ostojić 17.03.09