Dame i gospodo, dragi prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Uvod: Pozdrav i zahvala
Zahvaljujem gospođi Ivanki Paragi na lijepom izlaganju i riječima kojima me predstavila. Ivanka spada među rijetke hrvatske žene i majke rođene i odgojene u ovoj zemlji, koje s toliko znanja, inteligencije i ljubavi mogu i znaju govoriti o domovini Hrvatskoj i hrvatskoj povijesti. Ivanka nije samo uvjerena Hrvatica i dobra Amerikanka, već i uvjerena kršćanka, praktična katolkinja. Svi Hrvati i praktični katolici mogu biti ponosni na tebe. Mi, tvoji prijatelji i dugogodišnji suradnici, uistinu smo ponosni na tebe, a uvjeren sam da je ponosan i tvoj suprug i ostali članovi tvoje obitelji. Zahvaljujem fra Jozi na njegovom izlaganju u kojem je u kratkim crtama oslikao životni put i djelo prof. Ivana Oršanića. Zahvaljujem mojim dugogodišnjim suradnicima, članovima i simpatizerima HRZ-e, koji su organizirali ovaj skup i pozvali mene, kao jednog od najstarijih sljedbenika prof. Ivana Oršanića, da prigodom četrdesete godišnjice njegove smrti kažem nekoliko riječi o njemu i njegovom životnom putu i djelu. Na poseban način zahvalan sam svima Vama, Hrvatice i Hrvati, koji ste došli na ovo predavanje. Sve Vas najsrdačnije pozdravljam, posebno pozdravljam goste iz Hrvatske. Svi smo mi počašćeni vašom nazočnošću. Mnogi ste, kako čujem, sudjelovali u Domovinskom ratu, u obrani naše drage i lijepe domovine Hrvatske. Hvala Vam na tome.

Prof. Ivan Oršanić
Uvod
Danas smo se okupili na ovoj komemoraciji da odamo počast čovjeku, hrvatskom borcu, intelektualcu, misliocu i filozofu, prof. Ivanu Oršaniću, osnivaču Hrvatske republikanske stranke, koja danas djeluje u domovini pod imenom Hrvatska republikanska zajednica. Ove godine (17. prosinca) navršit će se 40 godina otkako je u Argentini umro Ivan Oršanić. Tko je bio Ivan Oršanić? Za mnoge od nas koji smo upoznati s njegovim životom i djelom pitanje je možda suvišno, no zbog onih koji o njemu znaju veoma malo, a posebno zbog mlađe generacije u domovini, potrebno je govoriti i pisati o Ivanu Oršaniću i o Hrvatima poput njega.
Ivan Oršanić zaslužuje našu pažnju i poštovanje iz više razloga:

1. zbog svoje originalnosti na polju hrvatske političke i revolucionarne djelatnosti
2. zbog neizmjerne vjere u hrvatsku pobjedu
3. zbog golemih žrtava i doprinosa hrvatskom oslobođenju, dakle stvaranju NDH 1941. godine, kao i procesu stvaranja današnje države Hrvatske
4. zbog osnivanja jedne moderne političke stranke
5. i nadasve zbog njegove političke doktrine, stranačkog programa i u njemu jasno definiranih stavova i političkih ideja koje su postale opća hrvatska svojina, politička hrana ne samo članovima i simpatizerima stranke, već i drugim Hrvatima, nečlanovima stranke.
Činjenica je, naime, da danas u Hrvatskoj ima pojedinaca, kao što je nekada bio slučaj u emigraciji, koji upotrebljavaju Oršanićeve političke ideje kao okosnicu i temelj svojih političkih govora, izjava i stavova, a da pritom ne spomenu Ivana Oršanića. To znači da je politička vrijednost i veličina Ivana Oršanića nadišla stranačke okvire i da je Oršanić svojim idejama postao politički izvor i nadahnuće svima onima koji se bave hrvatskom političkom djelatnošću, odnosno onima koji žele da Hrvatska bude država slobode i pravde.

Život, školovanje i rad Ivana Oršanića
Ivan Oršanić se rodio u Županji 2. srpnja 1904. godine. Otac mu je bio Grgur, a majka Marija, rođena Bušić. Svoj prvi politički govor održao je sa četrnaest godina. U devetnaestoj godini postao je prvi tajnik Hrvatskog orlovskog saveza, čiji je predsjednik bio dr. Ivan Protulipac. 10. svibnja 1925. vjenčao se s Ivanom Berger. Imali su troje djece: Ivicu, Branka i Mariju. Obrazovao se za profesora, a prvo profesorsko mjesto bilo mu je u Vukovaru, no iz političkih razloga bio je otpušten iz službe. Godine 1929. postao je profesor matematike i fizike u Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu. Godine 1933. zajedno s poznatim hrvatskim nacionalistom dr. Avelinom Čepulićem preuzima vodstvo časopisa "Hrvatska Smotra", a 1936. je postao njegov glavni urednik.

Godine 1940. zbog svojih političkih stavova i revolucionarnog rada bio je uhićen i zatvoren, najprije u Petrinjskoj u Zagrebu pa odatle prebačen u Lepoglavu, a iz Lepoglave otpremljen u koncentracijski logor u Kruščici u Bosni, gdje je dočekao 10. travnja 1941. godine, proglašenje Nezavisne Države Hrvatske.
U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio je imenovan za šefa promidžbe, ali je zbog sukoba s Nijemcima ubrzo smijenjen. U srpnju 1941. imenovan je zapovjednikom Ustaške mladeži, koja je bila osnovana s izričitim ciljem da se spriječi nacistički utjecaj na mladež u Hrvatskoj (Plava knjiga).
1. svibnja 1944. Oršanić je postao državni savezničar (u rangu ministra). Pod njegovom upravom bili su radnički sindikati, udruženje poslodavaca i čitava socijalna politika.

Početkom svibnja 1945. sa svojom je obitelji napustio domovinu. U povlačenju je izgubio sedamnaestogodišnjeg sina Ivicu.
Čim je stigao u Austriju, Oršanić je na sebe preuzeo brigu oko jedne veće skupine hrvatskih izbjeglica, koje je prebacio u poznati logor Fermo u Italiji. Njegov prijatelj, prof. Dušan Žanko, u svojoj knjizi „Svjedoci" napisao je o tim prvim danima u Austriji sljedeće:
"U tragičnom svibnju 1945. našli smo se skupa u Austriji, s onu stranu Karavanki, usred tužnoga kaosa obezglavljenoga mnoštva izbjeglica. Već prvoga dana, Oršanić, makar nosi duboku ranu zbog gubitka sina Ivice (17. god.), koji je uhvaćen na povlačenju, ne gubi glavu u totalno anarhičnoj situaciji izgubljenih glava i preuzima strašnu odgovornost da vodi i kako tako organizira i pomaže taj slomljeni svijet" (Prof. Dušan Žanko: Svjedoci, str. 332.)
U Italiji se zbog opasnosti od Engleza Oršanić morao skrivati. Usprkos tome, napisao je otvoreno pismo Winstonu Churchilu u kojem ga je optužio za pokolj nad Hrvatima u Bleiburgu. U svibnju 1948, pod imenom Ivan Orlini, Oršanić je otputovao u Argentinu, a tri godine kasnije, 1951, s bratom Antom i nekoliko istomišljenika osnovao je Hrvatsku republikansku stranku i pokrenuo političku reviju "Republika Hrvatska", koja se danas tiska u Zagrebu. U rujnu 1962. postao je vijećnik za promidžbu prvog Hrvatskog narodnog vijeća, koje je bilo vrlo kratkog vijeka. 17. prosinca 1968, u 64. godini, umro je u Argentini.

U svojim najranijim godinama Oršanić se počeo zanimati za hrvatsku problematiku. Svoj rad za Hrvatsku i hrvatski narod shvaćao je kao svoju ljudsku odgovornost i zato nikada, pa ni u svojim đačkim i studentskim danima, nije živio normalnim životom, poput drugih mladića. Poslušajmo što je sam Oršanić napisao o svom đačkom i sveučilišnom životu:
"Uglavnom je moj cijeli đački život prošao u studiranju filozofije i držanju rasprava i predavanja u đačkoj katoličkoj organizaciji, kao i u organiziranju hrvatskih nacionalnih pozicija... Moj sveučilišni život bio je najmanje sveučilišni, a najviše organizatorski. Kako sam došao iz antikomunističkog, antisrpskog i antijugoslavenskog ambijenta, to sam na sveučilištu logično nastavio istim pravcem. No nije mi se sviđala na katoličkom području pozicija takozvane Jugoslavenske katoličke lige, gdje su sveučilištarci iz Dalmacije pokazivali jugoslavenske sklonosti, kao uostalom i samo vodstvo. Postao sam izrazitim pristalicom hrvatske orijentacije na organiziranom katoličkom području i učlanio sam se u Orlove." (Ivan Oršanić: Vizija slobode, str. 8-9.)

Nažalost, cijeli Oršanićev život obilježen je žrtvama, opasnostima i progonima. Kao profesor u Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu od 1929. do 1940. Oršanić je bio obljubljen među svojim đacima. Oni su voljeli njegovu ljudsku pristupačnost i način njegovog predavanja i zato je sat matematike, vjerojatno prvi put, u toj gimnaziji postao najinteresantnijim satom. Međutim, on je svojim đacima želio pružiti više od znanja matematike i fizike. Bilo mu je više stalo do njihovoga ljudskog, kršćanskog i nacionalnog oblikovanja nego do uobičajenoga i praznoga školskog formalizma. Oršanić nije bio samo profesor matematike i fizike, niti je bio samo hrvatski i kršćanski intelektualac, već i hrvatski nacionalist. Taj njegov nacionalizam i svijest o nacionalnoj odgovornosti dolazili su do izražaja kroz njegov publicistički i revolucionarni rad. Bio je to svakodnevni, sustavni rad za hrvatsko oslobođenje i borba za punu hrvatsku slobodu koji su ga doveli u nepriliku u Nadbiskupskoj gimnaziji i kasnije odveli u životnu opasnost, koja ga je pratila cijeloga života.
„Dušo draga", upozorava ga ravnatelj gimnazije, dr. Fran Barac, "sve je to lijepo i dobro, ali svašta se govorka, a vremena su opasna ..." „ Ja se ne bojim nikoga", sa smiješkom je odgovarao Oršanić. Godine 1940. situacija u Hrvatskoj je bila nesnosna. Napetost nacionalističkih i katoličkih krugova sve više raste. Prof. Ivan Oršanić i dr. Avelin Čepulić, koji je kao sjemenišni liječnik predavao također i higijenu, postali su u razredu sve otvoreniji i opasniji. Prof. Žanko piše da je Oršanić zbog svojih političkih stavova bio pod pritiskom birokratskih vrhova tadašnje Banovine i da je u prilog Ivanu Oršaniću intervenirao njegov veliki prijatelj nadbiskup Stepinac i mnogi drugi, ali uzalud, jer ban Šubašić izjavljuje da je iza mnogih revolucionarnih akcija, koje su se u to vrijeme odigrale u Zagrebu, stajao "inteligentni profesor" i "neopasni filozof Ivan Oršanić". Žanko: Svjedoci, Str. 329.

Propast države i napuštanje domovine bili su najtragičniji događaji u Oršanićevom životu. No, on ni u tim najtežim trenucima ne očajava i ne gubi vjeru, već se u emigraciji odmah daje na posao. U prvim danima izbjegličkog života, najprije u Austriji, a nakon toga u Italiji, organizira i spašava što se spasiti može. Godine 1946. sudjeluje u pripremi i publiciranju knjige na latinskom jeziku "Martyrium Croatiae" u kojoj je objavljen popis svećenika, redovnika i časnih sestara koje su pobili partizani i četnici. U Italiji razmišlja o osnutku moderne političke stranke i započinje s pisanjem stranačkog programa.
Nakon mučnog života, izmoren progonima i neizvjesnostima, poput siromašnog beskućnika Oršanić napušta Italiju i odlazi u Argentinu pod tuđim imenom. Njegov prijatelj prof. Dušan Žanko, s kojim je Oršanić u Italiji raspravljao o osnutku Stranke, došao je u Argentinu nekoliko mjeseci poslije njega.

"Eto nas opet skupa, preko Oceana, u tuđoj zemlji, s tuđim jezikom, usred tuđega mentaliteta, s bezbroj otvorenih rana u duši, u nostalgiji i tuzi, ali konačno u slobodi," piše prof. Žanko, te nastavlja: "Stotine se gube u borbi za novi život, u obogaćivanju, u ljenčarenju, u depolitizaciji i u novom neodgovornom političarenju, optuživanju, ironiziranju i piskaranju. Za Ivana Oršanića počinje nova faza solidne političke djelatnosti: počinju novi sastanci, bezbrojni sastanci, beskrajne sjednice i opet naši dugi i prijateljski razgovori, koji ispunjaju moju i njegovu samoću."
Prema svjedočenju Žanka, Oršanić nije osnovao Stranku da bi u njoj okupljao mase. "Za Oršanića se radilo primarno o izradbi i produbljivanju osnovnih principa jedne hrvatske političke doktrine i programa za budućnost, jer ga iskustvo prošlosti uči da se uvijek radilo bez toga. Tu su ga napustili mnogi stari suradnici, koji nisu imali snage da moderno politički misle i poslije katastrofe." Prof. D. Žanko: Svjedoci, str, 333.).

Integralna sloboda
U čemu je opravdanost osnutka HRS-e i smisao njezina programa? Njezina opravdanost nije u isticanju stvaranja države Hrvatske, jer to su konačno zastupale i druge hrvatske organizacije. Opravdanost osnutka HRS-e je u specifičnosti njezina programa, a okosnica toga programa je Integralna sloboda. Što je to Integralna sloboda i koji je njezin smisao? Pokušat ću to objasniti na sljedeći način.

Svi nacionalno svjesni Hrvati u domovini i u emigraciji Jugoslaviju i komunizam su smatrali zlom koje je trebalo eliminirati i stvoriti državu Hrvatsku u kojoj će hrvatski narod biti slobodan i sretan. Manji je broj Hrvata jugoslavenske orijentacije u emigraciji težio za promjenom režima, a protiv Jugoslavije kao države nije imao ništa protiv. Neka bude Jugoslavija, ali demokratska, govorili su ti Hrvati. Hrvati koji su bili za državu hrvatsku, u svom zanosu i želji za slobodom, reagirali su na različite načine. Jedni su govorili kako je glavno da imamo hrvatsku državu, pa makar bila i komunistička. Drugi, koji su se protivili komunizmu, znali su reći da žele hrvatsku državu, pa makar u njoj vladao hrvatski diktator, ali neka ne bude komunistička. Dakle, ljudi koji su žudili za slobodom reagirali su na različite načine. Jedni su mislili da će do slobode doći demokracijom, bez hrvatske države, dok su drugi mislili da je dovoljno imati bilo kakvu državu, ne vodeći računa bi li u takvoj državi svaki čovjek bio slobodan. Dolazi Ivan Oršanić sa svojim pojmom Integralne slobode i daje ispravni odgovor na mutna pitanja i izjave onih koji su priželjkivali demokratsku Jugoslaviju i onih koji su mislili da će svi problemi i zla iščeznuti nestankom Jugoslavije i stvaranjem države Hrvatske. Onima, koji su vjerovali da će Hrvati doći do svoje slobode kroz demokratsku Jugoslaviju, Oršanić kaže: Jugoslavija može postojati jedino kao diktatorska država. Ona je diktatura ili je ne može biti.

Oršanić je bio iskreni vjernik, praktični katolik. U svojim vjerskim pogledima bio je ispred vremena i zato njegov prijatelj prof. Dušan Žanko piše: "Njegova predavanja na tečajevima (oko god. 1933.) su najoriginalnija ... Ono što Oršanić govori u užem krugu katoličkih intelektualaca oko p. Karla Grimma između 1930. i 1940. sablažnjava i uznemiruje duhove. Mogu izjaviti da je on jedini među nama u ono doba (osim vlč. Stjepana Tomislava Poglajena) govorio jezikom koji se danas naziva postkoncilskim u čitavoj Crkvi." (Vizija slobode, str. 30-31)

Kao pravi i iskreni vjernik i štovatelj sv. Franje, Oršanić nije težio za materijalnim stvarima. Za njega je novac bio sredstvo za preživljavanje. Evo što on sam piše o tome:
"Kroz cijeli život išao sam u nekom osjećanju iznad svega moralne dužnosti i političke dužnosti... Zato sam bio u neprestanom osjećanju obveza prema bližnjemu i narodu, kao i prema Bogu. Ali zbog istih razloga nisam imao nikakav odnos prema materijalnim stvarima... Ja sam imao jasno životno osjećanje da bih griješio protiv svoje savjesti i smisla svoje sudbine, kad bih se u svojim mislima bavio bilo kakvim idejama osobne koristi ili djelatnosti u cilju osobne koristi. Imao sam katkada jasno osjećanje da se ja o tome ne trebam brinuti i da to nije moj posao. Ja sam se morao izručiti Volji Božjoj, ja sam morao sebi priznati da se Bog brine o meni kao o jednoj nematerijalističkoj osobnosti, koja prema tome ne može i ne treba da se kalja osobnim koristonosnim mislima i željama." (Isto, str 31).

"Ivan Oršanić je izraziti politički tip čovjeka. Po prirodi je određen da vodi kao ideolog, da dominira neobičnom čistoćom ideala .. . Njegov život je politika, još bolje politička doktrina Hrvatske. Stoga on neminovno i traži samo jedno: ispuniti svoje zvanje, poziv svoga života. To je upravo ono što je Starčević nazivao ‘deržanstvom'. " Dušan Žanko, str. 339.
"Moralna veličina Ivana Oršanića izvire iz njegove ‘misere' u Pascalovom smislu: bio je lucidna duha, sušta logika u rezoniranju, rekao bih čovjek skroz naskroz racionalan tip, kadli najednom paradoksalno, sasvim prirodno i jednostavno zna kliznuti u domenu iracionalnoga, skoro bih rekao mističnoga, i upravo u toj domeni kreće kao na krilima i dosiže sfere nedopuštene tzv. realističkim duhovima." (str. 337)

"Kao profinjeni intelektualac spontano ispunja sredinu iradijacijom superiornosti bez truna oholosti i egoizma, bez taštine i prezira slabijega, ali - jao, ta mu se superiornost, jer je izražava sasvim prirodno, kao što teče voda, ne oprašta. Sitni, površni, umišljeni tipovi, uvijek progonjeni kompleksom (vlastite) inferiornosti, ne mogu izdržati čistoću njegova pogleda, sigurnost njegove logike... Kao ideolog piše mi u pismu od 26. siječnja 1956: "Nezgodno je da se mi ne možemo distancirati od sadašnjosti, koja ne može biti naša hrana. Mi smo u moru materijalističkoga svijeta, kojem dinamika emanira iz sadržaja...".

"Neki ljudi vole istaknuti Oršanićev neuspjeh da bi time lakše odteretili (vlastitu) savjest, koju stalno dira njegov pritisak. Što je to uspjeh i neuspjeh na terenu hrvatske politike? Gdje li je Starčevićev uspjeh? Gdje li je uspjeh Stjepana Radića? Gdje li uspjeh Ante Pavelića? Što je s uspjehom seljačkoga i ustaškoga pokreta? Toliko genijalnih poteza, toliko utrošene energije, toliko ljudskih žrtava i krvi, a uspjeh?" (Dušan Žanko: Svjedoci, str. 342).

- u „Hrvatskoj smotri" iznenađuje Zagreb i navlači na sebe prezir defetista, smiješak superiornih kavanskih političara, koji ne vjeruju ni u sebe ni u svoj narod, te progon policije
- u zatvoru u Lepoglavi koncipira program buduće hrvatske vlade, ali iz Hruščice dolazi prekasno i nitko više ne pita za njegov program ...
- u fatalnom svibanjskom danu, on je zadnji koji to saznaje i ispada tragično ponižen i on i njegova obitelj, koju spašavaju drugi, dok mu sin gubi glavu ...
- u Fermu i Rimu pokušava voditi politiku u očajnim prilikama logorskoga života i skrivajući se pred progonom slavne englesko-titovske špijunske koalicije poslije rata ...
- konačno nepomirljivom smionošću osniva Hrvatsku republikansku stranku i časopis „Republika Hrvatska", koji će imati u cijeloj emigraciji mnogo oduševljenih čitatelja, bezbroj pristaša kao i stranka, ali malo suradnika

Oršanić kao da je predviđao da ću mu zagriženi pojedinci, oportunisti i karijeristi predbacivati neuspjeh pa je napisao: "Ja znam da stvarno doživljavanje vjerovanja u poštene ciljeve ne pripada realnostima svakoga dana i da se ovakve osobe može kvalificirati među luđake. No čini mi se da Bog doživljava čovječanstvo kao svoju sreću samo kroz ovakve luđake. Pa gdje bi se konačno Bog mogao ugodno osjećati nego među ljudima silne vjere... ? Zato nam ne preostaje drugo nego vjerovati i onda kad su svi klonuli. " (Vizija slobode, str. 30)

Kada se iz današnje perspektive gledaju sve ove Oršanićeve postaje borbe pod križem "neuspjeha", najednom nam zabliješti sjaj jednoga -materijalnim očima još nevidljivog, ali zato u duhovnim sferama čistih rodoljuba i budućih mladih generacija vidljivoga- uspjeha, koji će se sastojati u trajnoj egzistenciji uzvišenog primjera jednog Hrvata intelektualca, osamljenog i siromašnog, progonjenog od neprijatelja i ismijanog od prijatelja, izmorenog i konačno živčano iscrpljenog u vršenju svoje unutarnje svete misije: Hrvatska Hrvatom! (str. 343).

"Uistinu, Jean nije samo profesor matematike. Njegov "demon" u Sokratovom smislu tijekom tih desetak godina profesorovanja i odgajanja sjemeništaraca za nova vremena u Crkvi i u Hrvatskoj, formira u njegovoj nutrini njegovo pravo zvanje, koje nadilazi mnogo i previše razrede Nadbiskupske gimnazije: zvanje političara. To će ga zvanje, kao što rekosmo, izbaciti iz razreda ravno u Lepoglavu, pa u Hruščicu, u kojoj tek što nije izgubio glavu dan prije proglašenja Države Hrvatske." (str. 329)

Pravo mjesto Ivana Oršanića bit će publicistički rad u njegovoj "Hrvatskoj smotri" koju će s dr. Avelinom Čepulićem i dr. V. Rigerom preuzeti od dr. Kerubina Segvića 1936. i kao glavni urednik reorganizirati i uređivati do 1941. (str. 330)

Sav uronjen u kršćanstvo s urođenim zvanjem političkog tipa čovjeka, on se prirodno baca na probleme socijalne i političke naravi; traži široki i slobodniji horizont svoje misaone aktivnosti i ne želi kompromitirati specijalno definirani karakter Katoličke akcije u tajništvu u kojem je radio neko vrijeme, osobno pozvan od strane nadbiskupa Stepinca. Stoga ga nalazimo u „Hrvatskoj smotri" kao u svom pravom elementu. To će biti njegova prva prava katedra. Vjeran katoličkim filozofskim načelima do krajnjega radikalizma, koje mnogi zamagljuju, bilo diplomatskim bilo umjetničkim gledištima.
Za Oršanića Žanko kaže da zna, kao Descartes, da nema ni velikih akcija, ni velikih misli - bez strasti.

"I tako se Oršanić najednom našao usred vihora sa svih strana i kroz "Hrvatsku smotru" sprema tijekom šest godina jednu generaciju za shvaćanje i realizaciju slobode".
"Onaj narod koji ne čuva slobodu kao trajni princip, dat će slobodu marksistima, da je oni pokapaju i ruše ... Na slobodu života smije imati pravo onaj, koji živi na principima trajne slobode... "

"Nama mora biti cilj da cijeli hrvatski narod i onaj u zemlji i onaj u izbjeglištvu, živi u idejama slobode - jer nam je to najveća odgovornost. Jugoslavija će propasti, to joj je sudbina, ali s propašću Jugoslavije propast će diktature samo ako ih ne bude u nama, i nastat će sloboda ako je budemo nosili kao vrlo živu i živahnu viziju i odgovornost." (Vizija slobode, str. 315).

Prof. Ivan Oršanić govori o četiri temeljne ideje koje su prisutne u svakom pojedincu i u svakoj zajednici, kao što su obitelj i narod. Te četiri temeljne ideje su:

- Ideja o cjelini, koja se očituje u čovjeku kroz njegovu društvenost. Čovjek teži zajedništvu i zato osniva obitelj i pripada narodnoj zajednici.

- Ideja interesa, koja je također prisutna u svakom čovjeku i u svakoj zajednici, kao što su obitelj i narod.

- Ideja interesiranja, koja se očituje kroz naša osobna i zajednička zanimanja. Nekoga više zanima sport, a nekoga filozofija ili politika.

- Ideja smisla i odgovornosti, koja se u nama očituje kroz naš vjerski i moralni aspekt života.

U svakoj od ovih ideja razvija se različita varijanta:

1. Politička varijanta koja se razvija u ideji o cjelini
2. Socijalno-ekonomska varijanta koja se razvija u ideji interesa
3. Kulturna varijanta koja se razvija u ideji interesiranja, zanimanja
4. Vjersko-moralna varijanta koja se razvija u ideji smisla i odgovornosti

Prof. Oršanić smatra da što su ove životne varijante razvijenije u jednom narodu, to je u njemu i veća sloboda. Nema države s nerazvijenim varijantama u kojoj ne bi postojala diktatura, kao što nema ni države u kojoj su razvijene ove varijante, a da ne bi imala slobodu.

Koji su temeljni čimbenici u svakoj od ovih varijanata?
U političkoj varijanti to su predsjednik države, Vlada, Sabor, državna uprava i političke stranke.
Socijalno-ekonomsku varijantu promatramo kroz njezine čimbenike, a to su: ekonomske i zdravstvene ustanove, razna osiguranja itd.
Kulturnu varijantu gledamo kroz njezine čimbenike, a to su filozofija, umjetnost, znanost, sport itd.
Vjersko-moralnu varijantu gledamo kroz različite religije (vjere), vjerske i moralno društvene ustanove.