Ivana IV. Dalmatinca do Ivana Pavla II. Bijeloga Hrvata

Odnosima između Hrvatske i Svete Stolice bavili su se već mnogi hrvatski povjesničari, poglavito oni koji se bave crkvenom poviješću. Budući da nisam povjesničar, ja u ovom prikazu ne namjeravam ulaziti u opširna izlaganja. Koristeći se samo djelima izvrsnih poznavatelja povijesti kršćanstva, prof. dr. Franje Šanjeka i prof. dr. Eduarda Peričića pa i nekih drugih, u uvodnom dijelu ovoga teksta iznosim neke zanimljive podatke koji rječito govore o tome koliko je naša nacionalna povijest od dolaska na ovo sveto mučeničko tlo pa do današnjih dana obilježena stalnim i čvrstim vezama s rimskim papama, Kristovim namjesnicima. Koristeći se upravo podacima tih kompetentnih stručnjaka, ja ću vrlo kratko iznijeti samo one datume i događaje koji su po mom skromnom sudu najznačajniji.

Za novije pak podatke koristio sam različite dokumente Državnoga tajništva Svete Stolice, posebno one koji govore o aktivnostima Vatikana u vremenu takozvane "jugoslavenske krize", poimence dokumenti: "La crisi jugoslava (1991-1992)" te "L'attivitá della Santa Sede 1992".

Kao hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici od svibnja 1992. do rujna 1998. - s ponosom ističem prvi u povijesti Hrvatske - i sâm sam bio svjedokom i sudionikom mnogih vrlo značajnih događaja pa ću u svom izlaganju iznijeti i svoja osobna sjećanja i razmišljanja.

I prije nego li smo bili tu gdje jesmo, preko naših je prostora, upravo preko Zadra, tvrde neki kroničari, prošao apostolski prvak sv. Petar, idući za grad Fano, a odatle u Rim. Istina, to nije posve povijesno dokazano, ali je svakako zanimljiva pretpostavka.

Sve što slijedi su pak nedvojbene (povijesne) činjenice.

Papa Ivan IV. -Dalmatinac, prema zadarskoj na kamenu zapisanoj predaji - Zadranin, 641. šalje opata Martina u Istru i Dalmaciju, a mi smo, kako tvrde neki povjesničari, već tamo. Opat je Martin došao skupljati kosti mučenika i otkupljivati zasužnjene kršćane.

Samo 40-ak godina kasnije, točno 680., za pape Agatona, Hrvati sklapaju s Rimskim prvosvećenikom pismeni ugovor kojim su se, kako to navodi Konstantin VII. Porfirogenet, bizantski car, "Svetom Petru apostolu, tvrdom stalnom vjerom zavjerili da ne će nikada u tuđe zemlje oružani provaljivati...", a papa im obećaje da će "u ratu biti uz Hrvate Bog i pomagati im, a pobjedu će im pribaviti učenik Kristov Petar". Nema dvojbe da smo dakle, odmah po dolasku u 7. stoljeću pa onda u 8. stoljeću pokršteni. Prvi među slavenskim narodima!

U pismu od 7. lipnja 879., na dan Spasova, papa Ivan VIII. blagoslivlje kneza Branimira i narod Hrvata. Papa piše da je na oltaru Svetoga Petra, 21. svibnja iste te godine, slavio svetu misu i "blagoslovio njega i njegov narod kao i cijelu zemlju da bi njome sretno i sigurno vladao". Rekao bih da je to prvi pisani dokument (slijedilo ih je još nekoliko) kojim je de facto Hrvatska bila međunarodno priznata. S pravom je taj nadnevak uzet za Dan hrvatske diplomacije!

I još jedan Ivan, ovaj puta papa Ivan X. piše kralju Tomislavu 925. i priznaje ga kraljem Hrvatske.

Godine 1062. papa Aleksandar II. dopušta ređenje svećenika glagoljaša, uz samo jedan uvjet - da poznaju i latinski jezik. Taj isti papa naziva i priznaje Petra Krešimira IV. kraljem "Hrvatske i Dalmacije".

Prvi hrvatski kralj kojemu papa udjeljuje vladarsko znamenje - krunu, žezlo, mač i zastavu 1075. je Dmitar Zvonimir, koji papi tada prisiže vjernost, a njegovim poslanicima ustupa gostinjac i posjed u Vrani kod Zadra.

Godine 1177., 13. ožujka, papa Aleksandar III. dočekan je od naroda predvođena klerom, u Zadru "cum canticis illiricis", in eorum sclavica lingua" - hrvatskim pjesmama na svom hrvatskom jeziku. Taj je podatak vrlo znakovit i jasno govori tko je živio u to vrijeme u Zadru, kojim se jezikom pjevalo.

Papa Inocent IV. 1248. dopušta senjskom biskupu Filipu, a time posredno i svim ostalim hrvatskim krajevima gdje se glagoljalo, nesmetanu uporabu hrvatskoga jezika u bogoslužju. Tu su, dakle, povlasticu Hrvati dobili 7 stoljeća prije ostalih naroda, koji su to pravo stekli tek na II. Vatikanskom saboru (1960-ih godina).

U ratu protiv Turaka pape nas zdušno pomažu. Leon X. godine 1517., također zauzet za oslobađanje od turskoga jarma, dodjeljuje nam časni naslov "Scudum saldissimum et antemurale cristianitatis" - najčvršći štit i predziđe kršćanstva.

Jedan nama, zbog posebnih razloga, blizak papa Siksto V., kažu daljim podrijetlom iz Hrvatske (Peretti - Kruškić) 1591. podiže u Rimu baziliku sv. Jeronima, kojom se i danas dičimo, i daje joj jedinstvenu povlasticu, a to je da njezini kanonici smiju biti samo Hrvati "rodom i jezikom".

Tu bih završio ovim kratkim ali vrlo važnim povijesnim podacima, iako ih ima još puno. No, zanima nas i ono što je ta kršćanska Hrvatska proživljavala u prošlom stoljeću, mislim poglavito na ono iznimno teško razdoblje hrvatske povijesti, ove novije, u vrijeme jugokomunističke diktature. Hrvatski narod, a posebice oni koji su hrabro i otvoreno očitovali svoju vjeru, nerijetko su od tadašnjih vlasti tretirani kao građani drugoga reda. Dapače, skupa s mnogim svećenicima, redovnicima i redovnicama bili su proganjani, zatvarani, mučeni. Možemo govoriti o istinskim mučenicima vjere. U onim prvim poratnim godinama zagrebački nadbiskup, kasnije kardinal Alojzije Stepinac, bio je pravim svjetionikom u tom mraku bezumlja i nasilja. Zatvoren 1946., osuđen kao ratni zločinac (!!!) na 16 godina robije, taj je hrvatski velikan duha i vjere, u stvari bio osuđen jer se nije htio pokoriti diktatoru Josipu Brozu i prekinuti odnose s rimskim papom, sa Svetom Stolicom. Da je učinio to što je komunistički režim od njega tražio, tj. prekid s Vatikanom i osnivanje zasebne "Hrvatske katoličke crkve", koja bi pokorno služila tadašnjem režimu (nešto slično što je u dijelu katoličke crkve u Kini postigla komunistička vlast), bio bi slavljen i obasipan svim počastima. Kardinal Stepinac je, ostavši dosljedan svojim vjerskim i nacionalnim načelima, radije izabrao put mučeništva koji ga je uzdigao na čast oltara.

Uza svu neizmjernu zahvalnost tim brojnim rimskim prvosvećenicima i njihovom zauzimanju za Hrvatsku kroz stoljeća, valja nam posebno izdvojiti divovsku figuru velikoga pape i prijatelja hrvatskoga naroda, Ivana Pavla II, čija je domovina Poljska naša pradomovina, preciznije Krakowsko vojvodstvo iz kojega dolazi, a koje se u stara vremena nazivalo "Bijela Hrvatska". On će nedvojbeno biti zapisan krupnim slovima u povijesti Katoličke Crkve, ali on je isto tako duboko ušao i u našu povijest.

Ivan Pavao II. prvi je papa koji je služio svetu misu na hrvatskom jeziku 1979. u bazilici sv. Petra prigodom proslave 1100. obljetnice obnovljene vjernosti Svetoj Stolici i svojevrsnoga priznanja državne samostalnosti od strane njegova dalekog predšasnika pape Ivana VIII.

Godinu dana kasnije, točno 12. studenoga 1980. svojom je rukom, na hrvatskom jeziku napisao sljedeće riječi: "Dragi moji Hrvati, uspomena na slavlje Branimirove godine neka vam bude poticaj na vjernost Isusu Kristu, Gospi i Crkvi. Sjećajući se prošlosti budite zauzeti graditelji vedre kršćanske budućnosti, kao pojedinac, tako obitelji i sav Božji narod. S apostolskim blagoslovom Papa Ivan Pavao II. - Vatikanski grad, 12. studenoga 1980."

Sveta je Stolica, posebno u pontifikatu pape Ivana Pavla II., vrlo angažirana na svjetskoj političkoj pozornici. I to u dvostrukoj ulozi - onoj duhovnoj, kao središnja uprava Katoličke Crkve - skoro 1 milijarda ljudi - koja je kao takva nazočna u čitavom svijetu, na svim kontinentima, njegujući dosta uspješnu suradnju s ostalim vjerskim zajednicama, no isto tako i u onoj drugoj, svjetovnoj ulozi, surađujući bilateralno s oko 170 država s kojima ima diplomatske odnose, kao i u međunarodnim organizacijama u kojima je cijenjena kao vrlo značajan moralni čimbenik. Sveta Stolica drži da se duhovna i svjetovna dimenzija vlasti isprepliću i upotpunjuju. U središtu svega je ljudska osoba, kao Božje stvorenje, te društvo kojemu svaki čovjek pripada. Temeljna su načela vatikanske politike, a u što sam se osobno mogao uvjeriti: poštivanje ljudskih prava, čovjekove slobode, a među te slobode na prvo mjesto postavlja kao osnovnu - slobodu vjere, a isto tako i poštivanje prava svakoga naroda i nacionalnih manjina. Sveta se Stolica energično suprotstavlja ratu kao načinu rješavanja različitih međudržavnih, međunacionalnih, plemenskih, ideoloških ili sličnih sukoba. U skladu pak s kršćanskim naukom obrana je čovjeka, njegove obitelji, domovine, vjere, dužnost svakoga čovjeka. Papa Ivan Pavao II. je u tom smislu, upravo u slučaju rata na našim prostorima, nedvosmisleno više puta izjavio da agresora treba pod svaku cijenu zaustaviti, pa ako nema nikakva druga rješenja, i vojnim sredstvima. To je stvar moralne dužnosti (ingerenza morale).

Kada je započela krvava agresija udruženih srpsko-crnogorskih snaga na Hrvatsku, Sveta je Stolica, u skladu sa svojim poslanjem, neprestano pozivala na mirno rješenje sukoba. Ivan Pavao II. se, bilo osobno, bilo preko svojih najbližih suradnika, obraćao svim relevantnim međunarodnim čimbenicima kako bi se zaustavilo krvoproliće i zaštitilo napadnute. Svetoj je Stolici bilo jasno da ona i onakva Jugoslavija više ne može potrajati te da su "pravne, ustavne reforme, s čvrstim jamstvom ljudskih prava, kulturnih, vjerskih, jezičnih osobitosti, potrebite i hitne" (L'Osservatore Romano, Acta Diurna, 28. VIII.1991). Papa je dva mjeseca prije toga (29. VI.1991.) okupljenim hodočasnicima na Trgu sv. Petra za molitve Angelusa rekao:"...još jednom ponavljam da se silom ne mogu gušiti prava i zakonite težnje naroda..." Istina, Vatikan još tada i vjeruje u nekakvo mirno dogovorno rješenje u Jugoslaviji. Tadašnji tajnik za odnose sa državama Sv. Stolice (ministar vanjskih poslova), Mons. Jean Louis Tauran, 29. srpnja iste godine saziva veleposlanike zemalja Europske ekonomske zajednice i kaže im da Sv. Stolica cijeni njihove napore u cilju rješavanja krize u Jugoslaviji i daje inicijativu da se žurno pošalju promatrači neutralnih zemalja kako bi se uspostavio i poštivao prekid vatre. Isti Mons. J.L. Tauran odlazi početkom kolovoza 1991. (5.-7.) u Zagreb i Beograd. Susreće se s hrvatskim biskupima, s patrijarhom SPC-e Pavlom i s tadašnjim ministrom vanjskih poslova Jugoslavije Budimirom Lončarom. Uvjerava vjerske poglavare u potrebu ekumenske akcije za mir, a Lončara moli da Savezna vlada u Beogradu stvori uvjete za konstruktivne pregovore među republikama. No, već je tada sve više postajalo jasno da nema ništa od ekumenizma i "jedinstva" te da tzv. federalna vlada više ne kontrolira situaciju. Dobro se prisjećam onoga što mi je Mons. Tauran, danas kardinal, u nekim kasnijim razgovorima o tom svom putu govorio. Informirajući papu o svojim susretima i o onome što je vidio i doživio, jasno i glasno mu je rekao otprilike sljedeće: Sveti Oče, Jugoslavija više ne postoji! Drugim riječima, ništa se tu više ne može postići na očuvanju bilo kakve zajedničke države....

U Vatikanu, barem u određenim krugovima, ipak je još tinjala nada za nekakvo mirno rješenje pregovorima. Papa 26. kolovoza 1991. šalje brzojav tadašnjem predsjedniku Predsjedništva Jugoslavije, Stipi Mesiću, i uvjerava ga kako Sveta Stolica i dalje podupire sve inicijative koje idu za pronalaženjem rješenja "teških postojećih problema". Državni pak tajnik, kardinal Angelo Sodano, tih dana u susretu s tadašnjim predsjednikom Savjeta ministara Europske zajednice, g. Hansom van Den Broekom, traži da se zaustavi sila i da se još jednom pokuša "političkim dijalogom među svim republikama Jugoslavije" i izražava povjerenje u akciju kojom bi se "ubrzao proces reorganizacije zemlje", poštujući načela završnoga Helsinškog akta o "jednakosti prava i samoodređenju naroda". Rekao bih da su to bili posljednji pokušaji i napori za stvaranje nekakve konfederacije.

Kada je u listopadu 1991. i onim najvatrenijim zagovaračima nekakvoga "jedinstva" postalo jasno da je raspad Jugoslavije neminovan i nepovratan proces, i u Vatikanu postaje sve jasnije da više nema govora o pregovorima među zaraćenim stranama u smislu očuvanja Jugoslavije. Papa u svojim javnim obraćanjima sve rjeđe govori o pregovorima, a sve su češći njegovi apeli za prekid rata, jer rat je već nemilice bjesnio. Tako npr. 6. listopada 1991., za molitve Angelusa, kaže: "Pozdravljam od sveg srca sve vas iz Hrvatske. U ovim tako tragičnim danima posebno sam blizak nemoćnome pučanstvu vaše domovine i svim žrtvama apsurdnoga rata".

Šalje pismo uzoritom kardinalu Franji Kuhariću i svim hrvatskim biskupima hrabreći ih da skupa s njime mole za mir. Hrvatskim hodočasnicima 23. listopada 1991. pa hrvatskim majkama 26. listopada pa opet hrvatskim hodočasnicima 13. studenoga, ranjenima i prognanima iz izmučenoga grada Vukovara 20. studenoga obraća se iskazujući svoju brigu, razumijevanje za "težnje za pravdom i slobodom" i još kaže tim istim Vukovarcima:"...poznato vam je da je papa uz vas svojom molitvom i ljubavlju; da je isto tako uza sve one koji pate zbog toga besmislena rata u vašoj ljubljenoj zemlji".

Posve je sigurno da posebno poglavlje u obostranim diplomatskim aktivnostima prije službenoga priznanja Hrvatske zavrjeđuju i dva posjeta hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana Svetome Ocu, u svibnju i listopadu 1991. te brojna pisma koja su u tom vremenu razmijenili. O svemu tome može se naći puno vrlo zanimljivih podataka u knjizi "Ivan Pavao II. i Hrvati" koju su priredili Božidar Petrač i Franjo Šanjek u Zagrebu 1995., s brojnim i vrlo važnim dokumentima, govorima, pismima, a koji posebno rasvjetljuju odnose Hrvatske i Svete Stolice od početka pontifikata Ivana Pavla II. pa do listopada 1994.

Što je ratno stanje bivalo sve nepodnošljivije i teže, sa sve više žrtava, tim je više sazrijevalo uvjerenje da međunarodno priznanje Hrvatske može biti bitno jamstvo mira. Zato 26. studenoga 1991. kardinal državni tajnik Angelo Sodano uručuje veleposlanicima pri Svetoj Stolici iz zemalja članica KESS-a (OESS) memorandum u kojem se poziva na načela međunarodnoga prava kao i na odredbe jugoslavenskoga Ustava iz 1974. po kojemu je evidentno pravo pojedinih republika da se odvoje od federacije, pa se preporuča da se ide na zajedničko "usuglašeno i uvjetovano" priznanje neovisnosti Hrvatske i Slovenije kao i ostalih republika koje bi postavile takav zahtjev. Ono "uvjetovano" značilo je da te nove države trebaju prihvatiti formalnu obvezu da će poštivati načela različitih dokumenata KESS-a, poglavito što se tiče ljudskih prava, demokracije i zaštite nacionalnih manjina.

Ne treba posebno naglašavati kakvu je težinu i značenje imao takav dokument Svete Stolice i koliko je utjecao na dobar dio europskih državnika i čitavoga demokratskog svijeta. Tu činjenicu, kada govorimo o povijesnom kontinuitetu odnosa sa Svetom Stolicom i njenom vrlo konkretnom doprinosu neovisnosti Hrvatske, nikada ne smijemo smetnuti s uma!

Nepunih mjesec dana kasnije, točno 20. prosinca 1991., priopćenjem Vatikanske Dvorane za tisak Sveta Stolica pojašnjava svoje stajalište i notama upućenim ministarstvima vanjskih poslova Hrvatske i Slovenije izvješćuje o svojoj nakani da prizna njihovu suverenost i neovisnost, a što će biti i javno objavljeno kao čin priznanja 13. siječnja 1922. Za vatikanske pojmove neuobičajeno brzo, već 8. veljače 1992., uspostavljaju se, što je drugi korak, diplomatski odnosi između Hrvatske i Svete Stolice.

Vrhunac pak u uspostavi diplomatskih odnosa slijedi 11. svibnja 1992. kada papin nuncij Mons. Giulio Einaudi predaje vjerodajnice Predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu (imenovan je 29. veljače iste godine), a ja kao hrvatski veleposlanik, imenovan 11. ožujka , predajem vjerodajnice Svetome Ocu Ivanu Pavlu II. 3. srpnja iste godine.

Nije uobičajeno prepričavati ono o čemu je veleposlanik u toj prigodi, u četiri oka, razgovarao s papom. No, jasno je da smo razgovarali o ratu, koji nam je nametnut, o okupaciji dijela Hrvatske, o žrtvama i razaranjima. Shvaćajući bol i patnje čitavoga hrvatskoga naroda što nisam mogao ni htio prikriti, papa je, upućujući riječi utjehe i razumijevanja, pozvao na opraštanje, jer, kako reče - jedino opraštanje može osloboditi srce puno gnjeva ili čak i mržnje.

U prigodi predaje vjerodajnica obavlja se i razmjena već napisanih govora. U svom sam govoru, obraćajući se Svetom Ocu, odmah na početku istaknuo da "dolazim iz tek rođene samostalnosti države Hrvatske, čemu ste Vi osobno i Sveta Stolica dali odlučan doprinos....." Istaknuo sam potom kako smo na tom "putu za samostalnost i neovisnost bili vođeni duhom demokracije i prava naroda na samoopredjeljenje", ali "u tom nam je procesu, nažalost nametnut rat, koji nije rat dvaju plemena kako su se kadikad neodgovorno znali izraziti i veoma odgovorni političari, niti je rat različitih vjera, kako ne poznavajući bit sukoba, znaju reći drugi. To je brutalni, agresivni rat, većega i jačega - Srbije i komunističke soldateske - protiv manjega i nemoćnijega - Hrvatske i Hrvata...."

A pri samom kraju pozvao sam papu da se odazove "pozivu našega predsjednika, dr. Franje Tuđmana te više puta izraženoj želji naših biskupa.... Bijeli Oče iz Bijele Hrvatske - Vaše drage Domovine - dođite nam u Hrvatsku...."

Sveti je Otac u svom odgovoru naglasio kako taj čin predaje vjerodajnica "predstavlja povijesnu odrednicu" i nastavio kako su "veze hrvatskoga naroda s Rimskom crkvom vrlo stare", a sada, nakon što je "Hrvatska opet dobila svoju nezavisnost, te veze postaju još tješnje". I onda nastavlja: "I htio bih odmah ocrtati duh te povezanosti, počevši od poštovanja što ga pobuđuju vaša povijest i vaša kultura, te osjećaja prijateljstva i poštovanja koje gajim prema Vašem narodu, do zajedništva u katoličkoj vjeri kojoj pripada većina vaših sunarodnjaka." Sveti je Otac također podsjetio kako su "teški događaji koji su pratili proglašenje i priznanje Hrvatske zadržali...svu pozornost Svete Stolice koja nije prestala dizati glas tražeći da umukne oružje i da se uspostavi dijalog". A glede poziva da posjeti Hrvatsku papa je odgovorio: "Pastiri, kao i predstavnici državne vlasti, pozvali su me da dođem u pastoralni pohod Crkvi u Hrvatskoj. Vi ste ponovili taj poziv koji dotiče dragu mi želju. Kada okolnosti to dopuste, nadam se da ću moći ostvariti to hodočašće i doći učvrstiti u vjeri moju braću i sestre hrvatske katolike i susresti se s cijelim Vašim narodom na njegovoj toliko dragoj zemlji." Bogu hvala, ne samo jednom, već tri puta nas je posjetio u Hrvatskoj! I još dva puta u Bosni i Hercegovini (1997. i 2003).

Namjerno sam se nešto malo duže zadržao na ovim posljednjim događanjima u odnosima između Hrvatske i Svete Stolice pa i na osobnom susretu i razgovoru sa Svetim Ocem, i neka mi to nitko ne zamjeri, jer to je bez ikakve dvojbe najznačajniji trenutak u mome životu, tim više što me Božja Providnost nagradila da nakon proganjanja te svih ponižavanja i šikaniranja budem prvim veleposlanikom Hrvatske pri Svetoj Stolici i to u jednom vrlo dramatičnom i burnom trenutku stvaranja hrvatske države. Pa i sam papa je taj trenutak nazvao "povijesnom odrednicom". Držao sam potrebitim iznijeti neke pojedinosti, jer se u medijima, poglavito onim "socijalističke internacionale" i sličnih orijentacija moglo naći puno optužbi na račun vatikanske politike u pogledu "preranoga" priznanja Hrvatske, o "kroatofilnosti" Svete Stolice, o pretjeranoj sklonosti pape Ivana Pavla II. prema Hrvatskoj, jer smo mi katolička zemlja, a Srbi su ortodoksni pa njima pak zato papa nije sklon!!

Istina je da je Sveta Stolica među prvima priznala Hrvatsku, a to je, usuđujem se reći, jedinstven slučaj u povijesti vatikanske diplomacije. Tko je pozorno pratio sve napore, izjave i dokumente Svete Stolice u svezi s "jugoslavenskom krizom", lako će uočiti da je do priznanja došlo:

prvo - jer je hrvatski narod i po najstrožim međunarodno-pravnim kriterijima pa čak i po Ustavu države u kojoj se, i protiv svoje volje, relativno dugo nalazio, imao pravo na samoodređenje, tj. na stvaranje vlastite neovisne i suverene države, a

drugo - da bi se zaustavio rat i njegove strahovite posljedice. Isticanje ovoga posljednjeg razloga puno sam puta čuo u razgovorima s najvišim dužnosnicima državnoga tajništva Svete Stolice. Tim priznanjem htjelo se oduzeti svaki legitimitet za argument o tzv. "pravednom ratu" za očuvanje Jugoslavije, zapravo postupno stvaranje "Velike Srbije", čime je svoju agresiju Srbija pokušavala opravdati pred svijetom. Međunarodnim priznanjem Hrvatska je postala ravnopravnom članicom Međunarodne zajednice i rat protiv nje je najčišći oblik agresije na suverenu državu, a ne više "unutarnja stvar" Jugoslavije. Priznavši neovisnost napadnutoga naroda Sveta je Stolica dala Hrvatskoj međunarodnu političko-diplomatsku zaštitu. Polazeći od te svoje odluke, a poznavajući dobro narav i uzroke toga rata, Vatikan ni jednoga trenutka nije dovodio u pitanje teritorijalnu cjelovitost Hrvatske i eo ipso oslobađanje tada okupiranoga područja.

Priče pak o posebnoj sklonosti pape Poljaka prema Hrvatima katolicima kojima su u tom ratu nasuprot pravoslavni Srbi, više su nego neozbiljne i potpuno su neutemeljene. Papa je, u skladu s poslanjem Crkve, u skladu s kršćanskim etičkim načelima, na strani napadnutoga, na strani žrtve. A tu nema zabune - i predobro se u Vatikanskoj kuriji, zahvaljujući upravo najviše Ivanu Pavlu II., značajno internacionaliziranoj i demokratiziranoj, znalo tko je agresor, a tko žrtva! I zato je papa bio uz nas.

Jugonostalgičari još nešto spočitavaju Svetoj Stolici. Tvrde, naime, čak da je ona razorila Jugoslaviju, zaboravljajući da je tu umjetnu, samo snagom diktature održavanu tvorevinu uništila upravo velikosrpska, ekspanzionistička politika Slobodana Miloševića i njegovih komunističko-četničkih generala i fanatičnih ratnih kriminalaca. Ni najmanje ne žalimo što je nestala, dapače, jer smo je uvijek doživljavali tamnicom hrvatskoga naroda. ®alimo samo što je do njena rušenja došlo tako kasno i što je bilo popraćeno tolikim ljudskim žrtvama i uništavanjem materijalnih i kulturnih dobara. Za žaljenje je što mnogi važni međunarodni čimbenici nisu shvatili, ili to nisu htjeli, a to je da se više nije moglo umjetno održavati federalnu državu kakva je bila SFRJ. Neshvatljivo je i neoprostivo što su relativno dugo promatrali nečuveni zločin genocida koji su eufemistički nazivali "etničkim čišćenjem", kao i masovna silovanja, nezapamćene masakre nad nedužnim civilima, razaranja čitavih sela i gradova, sustavno uništavanje crkava i spomenika kulture, kako bi u korijenima uništili nesrpske narode i stvorili etnički čistu "Veliku Srbiju".

Iz svega navedenoga puno je lakše shvatiti zašto se Sveta Stolica odlučila, posebno tako brzo, priznati Hrvatsku kao neovisnu, slobodnu i suverenu državu.

Kako su se dalje razvijali ti odnosi? Sa zadovoljstvom mogu reći da su se stalno intenzivirali i da su neprekidno bili obilježeni obostranim poštovanjem i prijateljstvom, a sa strane hrvatskoga naroda i velikom ljubavlju i privrženošću osobi pape Ivana Pavla II. u znak zahvalnosti za njegovo stalno zalaganje kako bi strahote rata prestale i kako bi na našim prostorima zavladao trajan i pravedan mir.

Vrhunac je tih prijateljskih odnosa bio toliko očekivani posjet pape Ivana Pavla II. našoj domovini Hrvatskoj 10. i 11. rujna 1994. Imajmo na umu: gotovo trećina Hrvatske je tada još okupirana. Tim je svojim dolaskom papa htio ohrabriti hrvatski narod da ustraje u svojoj pradjedovskoj vjeri i da ostane vjeran onim moralnim načelima koja su nas održala na našoj grudi punih 13 stoljeća.

Budući da sam osobno bio veoma angažiran oko toga posjeta, dopuštam sebi u ovoj prigodi spomenuti samo neke pojedinosti, koje obično ostanu prešućene, jer nisu dio protokola. U zrakoplovu kojim se papa vraćao u Rim prišao mi je tadašnji državni supstitut (zamjenik državnoga tajnika) Mons. Giovanni Battista Re, danas kardinal, prefekt kongregacije za biskupe, i sav razdragan pokazao mi je oproštajni papin govor koji je izgovorio upravo tada prije samoga polijetanja. I upozorio me posebno na sljedeće papine riječi:"....bilo veliki bilo mali narodi, svi su oni dio velike obitelji naroda - i svaki narod ima pravo na opstanak" , zatim i sljedeće riječi: "Narav je federacije da se pojedini narodi slobodno ujedinjuju u jednu državu. Ipak, svaki od njih, u određenim okolnostima i pod određenim uvjetima, može izaći i organizirati se kao samostalna država. To se dogodilo i 1991. u bivšoj Jugoslavenskoj federaciji. Svaka od Republika koje su nastale kao plod tog procesa, ima pravo na vlastitu suverenost, koja joj ne može biti zanijekana od međunarodnoga poretka." Imao sam iznimnu povlasticu i osobno na trenutak sjesti uz Svetoga Oca, zahvaliti mu još jednom i iskazati mu svoje uzbuđenje i ponos što pri Njegovoj Svetosti predstavljam hrvatski narod koji ga je primio s toliko ljubavi i iskazao mu svoju posvemašnju privrženost. Papa se preko razglasa kratko obratio pratnji, svim novinarima i tom prigodom između ostaloga rekao: "Ovaj je dan znamenit, é un giorno memorabile - dan za pamćenje. Moja je davna želja bila doći u Hrvatsku, a sada sam vidio kolika je to bila želja hrvatskoga naroda". A gospodinu Albertu Goroniju, novinaru radio Vatikana, koji je stalno pratio papu na svim njegovim putovanjima, u zrakoplovu je rekao još sljedeće: "Osjećao sam se kao kod kuće. Ovo mogu doživjeti samo u Poljskoj".

Slijedio je, samo 4 godine poslije, i drugi posjet Hrvatskoj: Zagreb, Marija Bistrica, Split: 2.-4. X.1998., kojom prigodom je Ivan Pavao II. u poznatom Marijanskom svetištu, u Mariji Bistrici, uzdigao na čast oltara kardinala Alojzija Stepinca, mučenika vjere, o čijoj je duhovnoj snazi i veličini rado i često govorio.

Prigodom trećega dolaska u Hrvatsku, a to je bilo 100. jubilarno papino putovanje izvan Italije, od 5. do 9. lipnja 2003., Ivan Pavao II. je, iako u veoma teškom zdravstvenom stanju, posjetio Rijeku, Osijek, Đakovo, Dubrovnik i Zadar i tom prigodom proglasio blaženom Mariju Propetoga Isusa Petković. Čini mi se kao da se prije preseljenja u vječnost, u nebeski Jeruzalem, htio oprostiti od, kako je često znao reći, ljubljenoga hrvatskog naroda. Veći dokaz ljubavi doista je teško i zamisliti! Zar to najizričitije ne pokazuju i papine posljednje riječi, posljednje koje nam je uputio na našem tlu, koje je uputio okupljenim Zadranima, a preko njih i čitavom hrvatskom narodu, na Rimskom forumu 9. lipnja 2003., kada je između ostaloga kazao:

"Posebna hvala tebi ljubljeni puče hrvatski, koji si me dočekivao raširene ruke i srca otvorena po ulicama Dalmacije, Slavonije i Kvarnera. Sjećam se tvojih patnji uzrokovanih ratom, što su još uvijek vidljive na tvojemu licu i što se odrazuju na tvome životu i blizu sam svima koji podnose tragične posljedice toga rata. Poznata mi je, međutim, tvoja snaga, tvoja hrabrost i tvoje ufanje i siguran sam da će ti ustrajno zalaganje omogućiti da jednom i ti ugledaš bolje dane.

Hvala i tebi, mladeži hrvatska. Neka te Bog blagoslovi!

Zemljo Hrvatska Bog te blagoslovio!"

Na općoj audijenciji, dva dana poslije, na Trgu Svetoga Petra, govoreći o svom putovanju u "plemenitu hrvatsku zemlju", papa je na kraju rekao: "Neka Bog nastavi blagoslivljati i štititi Hrvatsku! Ona će uvijek imati povlašteno mjesto u mojoj ljubavi i u mojoj molitvi".

Ruski je disident Solženjicin prigodom izbora kardinala Wojtyle za papu lijepo rekao:"Ovaj je papa dar Božji". On je doista bio i jest veliki dar Božji za čitavu Katoličku Crkvu, on je bio najveći svjetski moralni autoritet u vremenu svoga pontifikata, što su pak rekli mnogi drugi, a mi Hrvati možemo reći skupa s pok. kardinalom Kuharićem, da je taj papa "Božje iznenađenje puno ljubavi", a ja bih još dodao i da nam je Bog poslao papu Ivana Pavla II., Poljaka i bijeloga Hrvata, onda kada nam je najviše trebao. U znak neizmjerne zahvalnosti mi smo ga uvijek dočekivali dostojanstveno, ne krijući svoj zanos, s uzvraćenom ljubavlju. Dočekivali smo ga uvijek, što je i sam papa osjetio, "raširenih ruku i otvorena srca", kako to već biva kada se prima najdražega gosta.

Povijest naših vrlo uspješnih i prijateljskih odnosa u stanovitom je smislu sankcionirana potpisivanjem svih četiriju ugovora (konkordat) između Hrvatske i Svete Stolice: 1. o pravnim pitanjima, 2. o suradnji na području odgoja i kulture, 3. o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi RH i to dana 19. prosinca 1996. te posljednji, 4. ugovor o gospodarskim pitanjima 9.listopada 1998. Po ocjenama mnogih stručnjaka koji se bave tom problematikom ocijenjeni su kao uzor ugovori, poglavito za zemlje u tranziciji. Kardinal Vincenzo Fagiolo, tada predsjednik disciplinarne komisije Rimske kurije, inače priznati stručnjak crkvenoga prava, nakon mojega predavanja na Gregoriani, 12. ožujka 1997. na temu "Biti veleposlanikom pri Svetoj Stolici danas", (objavljeno u posebnoj knjizi, s predavanjima još nekih drugih kolega veleposlanika, pod naslovom: Biti veleposlanici pri Svetoj Stolici danas, Rim, travanj 1998.) u svom se izlaganju osvrnuo na spomenute sporazume. Nazvao ih je "pravim konkordatom " i istaknuo "dvije temeljne točke"- autonomiju i slobodu. Crkva i država su "suvereni i neovisni" i "ne mogu se pomiješati, jer je izvorište različito". A što se tiče slobode, papa Ivan Pavao II. je puno puta isticao kako je sloboda savjesti, vjere temeljna sloboda, jer iz nje proizlaze sve ostale. I nastavlja dalje kardinal Fagiolo kako je za izvršenje poslanja Katoličke crkve nužna "sloboda obreda, sloboda posjedovanja sredstava, ne toliko onih materijalnih koliko duhovnih..."

Završavajući ovo svoje izlaganje želim zahvaliti svim svojim suradnicima koji su također pomogli stalnom rastu uvijek korektne i uspješne suradnje između Hrvatske i Svete Stolice. Za sve je to bio potrebit nesebičan rad, ogromno zalaganje u vrlo skromnim uvjetima rada, ali nadasve puno ljubavi prema svojoj Domovini. Ne krijem ponos što sam kao prvi veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici doprinio ostvarenju svih spomenutih, ali i onih nespomenutih i manje poznatih rezultata. Valja svakako istaknuti da bi bez isto takvih napora i zalaganja Apostolske nuncijature u Zagrebu, koju je vrlo uspješno vodio Mons. Giulio Einaudi, rezultati bili znatno skromniji. Za ostvarenje određenih poduhvata našega Veleposlanstva bila je presudna upravo njegova osobna pomoć i potpora.

Prof. Ive Livljanić