MOTTO: Pitaš me za mišljenje o posljednjim izborima u Hrvatskoj. Shvaćam ih kao osudu dosadašnje lijeve vlade, ali bi se vremenom mogli pretvoriti i u osudu svih onih koji su mislili - i još uvijek misle - da je bezuvjetan ulazak u Europu jedini cilj naše politike. Osobno vjerujem i nadalje da jedini bezuvjetni cilj hrvatske političke djelatnosti jest i mora biti sačuvati samostalnu hrvatsku državu. (Iz moga pisma prijatelju iz osječke realne gimnazije od 19. prosinca 2003.)

U lipnju 2003. napisao sam prijatelju Anti Birinu: "Ostao sam kod kuće da sredim bilješke koje sam priredio u svezi sa zbirkom mojih članaka, koju ste ne samo zamislili nego i priredili. Učinili ste najteži dio posla: uspjeli ste ispustiti ono što nije potrebno te zato ovaj (drugi) nacrt dobro teče. Nije zbirka uspomena, a još manje "posmrtno" djelo, nego je živ politički spis, spona između djeda i unuka, koja je bliska a ne napeta kao što su obično odnosi između oca i sina.

Opseg je dobar, a zahvaljujući našoj odluci da ćete Vi, a ne ja, izvršiti izbor i raspored, izbjegnuli smo opasnost "uspomena", dok će moje sudjelovanje osigurati da prošlost bude vjerno prikazana (ukoliko je to ljudski moguće). Imam sreću da ste vi povjesničar a ne odvjetnik, te prema tome tražite istinu a ne uspješne efekte."

1) Nekoliko riječi o meni za nove, mlađe čitatelje za koje sam nepoznanica

Od moje osamnaeste godine, uoči Jeftićevih izbora 1935., bio sam neprekidno djelatan u hrvatskoj politici, u kojoj sam zauzimao različite položaje prema normalnom političkom dozrijevanju. Nikada nisam djelovao kao nezavisni pojedinac, nego sam javno djelovao u okviru organizacija, političkih, kulturnih i vjerskih.

Kao sveučilištarac između 1935. i 1941. bio sam u Marijinoj kongregaciji akademičara i u starčevićanskim skupinama, a napose u Sveučilišnom pododboru Matice hrvatske. Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bio sam prvo ustaški dužnosnik i dužnosnik Ustaške mladeži, a zatim u vojsci ustaški časnik. Nakon pada NDH i zarobljeništva iselio sam se u Argentinu, gdje sam se priključio Hrvatskoj republikanskoj stranci koju je 1951. u Buenos Airesu osnovao hrvatski politički mislilac i revolucionarni borac prof. Ivan Oršanić (umro 1968.), koga sam zamijenio nakon njegove smrti na predsjedničkoj dužnosti, na kojoj sam ostao sve dok u domovini, novoj Republici Hrvatskoj, nije osnovana pod predsjedništvom mr. Kazimira Katalinića nova stranka, Hrvatska republikanska zajednica, u kojoj sam još i danas djelatan.

Čitatelji, međutim imaju pravo upitati da li sam ovom zbirkom želio prirediti nastup za djelatnu političku funkciju u hrvatskom javnom životu, dakle da li želim putem izbora postići neku funkciju.

Stoga ističem da sam navršio 86 godina života i da sam svjestan da u tim godinama osobne političke ambicije nemaju mjesta. Pa ipak izričito ističem da želim izbjeći opasnosti "uspomena".

Moje današnje javno djelovanje najbolje je definirao prof. dr. Valentin Pozaić (koji predaje na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove) u "Fokusu" od 21. studenog 2003. pod naslovom "Politička pozornica puna je umišljenih veličina". Iz tog prikaza citiram sljedeći odlomak:

"Kad je riječ o kandidatima za političke funkcije, pozornica je puna i zdravih i bolesnih, umišljenih veličina. Bio bi to izazovan materijal za neke studije. Inače, dvostruki motiv može poticati na tako zahtjevan i riskantan pothvat. Jedan je prema izjavi "Ja sam živio za politiku, a ne od politike" (Ivo Korsky). Tu je motiv želja za radom na općem, zajedničkom dobru; biti na dobro zajednice, u skladu sa samim izrazom (latinskim) minister (sluga), onaj koji služi i radi za dobro drugoga, zajednice; ono što je bila norma u Dubrovačkoj republici."

Ovoj definiciji nemam što dodati osim primjedbe da sam izjavu "Ja sam živio za politiku, a ne od politike" čuo od prof. Ivana Oršanića, osnivača Hrvatske republikanske stranke.

***

Nemam namjere ponavljati ono što sam napisao u ovoj zbirci mojih članaka. O njoj neka pišu drugi, povoljno ili nepovoljno, ili neka je prešute ako ih ne zanima.

U ovom pogovoru želim obraditi neka politička pitanja koje smatram važnima za mlade čitatelje koji su odrasli pod pritiskom sredine u kojoj još uvijek prevladavaju prvaci koji, neki svjesno a neki nesvjesno, upravo automatski, prenose u današnjicu misli i predrasude koje su usisali u razdoblju prije uspostave Republike Hrvatske. Prvo od tih poglavlja posvećeno je mladosti kao budućnosti i u njemu opisujem što sam osjećao kad sam se djelatno kretao na političkom polju, a drugo od tih poglavlja veoma specifično raščlanjuje pitanje da li je opravdano prešućivanje Nezavisne Države Hrvatske kao hrvatskog fenomena, dijela stvarne hrvatske prošlosti, a ne neprijateljskog fenomena koji treba preskočiti kao što ga nastoji preskočiti Ustav Republike Hrvatske u svom potpuno nepotrebnom uvodu.

Treći i zadnji dio, pod naslovom "Plod jedne hrvatske obitelji" razjašnjava poticaj moga javnog djelovanja.

***

"Mladi su budućnost svijeta, zato njima treba posvetiti najveću pažnju. Mladost je navještaj budućnosti. Njoj se treba posvetiti cijelo društvo. I Crkva i sve ustanove, svi ljudi. Da bi se s njima radilo, potrebno je skoro biti raspoložen "proročki", otvoren prema budućnosti."

Prof. dr. Marijan Jurčević, dominikanac, u razgovoru s Andrijom Vučemilom, članom uredništva časopisa "Politički zatvorenik", br. 132, ožujak 2003., str. 5.

Što sam osjećao kad sam se kretao na političkom polju?

U prvom redu nastojao sam se osloboditi sentimentalnosti, jer ova pretvara sav rad u nešto neozbiljno i neodređeno.

Osjećaji, pa i ljubav prema domovini i prema svom narodu, spadaju u vrijedan dio našeg života, ali nikada ne smijemo zaboraviti da djelovanje za domovinu postaje politikom tek onda kad razum preuzme prvenstvo. To je pučki definirao Stjepan Radić riječima: djevojka se voli srcem, a politika, dakle djelovanje za narodno dobro, vodi se razumom.

Javni život u kojemu prevladavaju osjećaji, bilo ljubavi bilo mržnje, tužbe i optužbe, nisu politika.

Kad se zamislimo o ovakvim osjećajnim, domoljubnim izljevima, obično odviše rječitima, otkrit ćemo da nemaju nikakve dublje veze s pravom politikom utemeljenom na razumu.

Kao konkretan primjer uzmimo odnos Hrvatske, današnje Republike Hrvatske, prema Europi, napose hrvatskih političkih skupina - vidjet ćemo kako obiluju osjećajima, dok im često nedostaju razum, raščlambe i pogledi na našu stvarnost.

Razum pak u nekoliko riječi otkriva stvarnost.

Tako sam prije nekog vremena u ovdašnjim engleskim novinama "Buenos Aires Herald" u rubrici "Svijet ukratko" našao kratko razjašnjenje našeg stvarnog odnosa prema Europskoj uniji. U ciglih sedam redaka piše:

"Jučer je Hrvatska zatražila da bude primljena u Europsku uniju i izrazila je svoju nadu da će joj pristupiti godine 2007., no dužnosnici Unije upozorili su hrvatske predstavnike da bi nedostatak prisnije suradnje s Jugoslavenskim sudom za ratne zločine mogao dovesti do neuspjeha toga nastojanja."

U ovih sedam redaka problem je postavljen bez praznih fraza: ako Hrvatska ne prihvati sve zahtjeve haaškog suda, njena molba za članstvo u Europskoj uniji neće biti prihvaćena. Naš se zahtjev, utemeljen na osjećajima, sukobio sa stvarnošću. Na nama je sada da se odlučimo nije li ta cijena previsoka, jer stvarno znači odreći se državne nezavisnosti, idejnog stožera suvremene Hrvatske za koji su pale tolike žrtve.

Unatoč tome, kako piše N. Jelić u "Jutarnjem listu" od 24. 05. 2003., str. 2., Vlada je odlučila da je kandidatura za Europsku uniju jedini prioritet, što je u suprotnosti sa svim dosadašnjim izjavama od dana proglašenja hrvatske nezavisnosti.

Postoje, dakle, dvije političke struje u Hrvatskoj: jedna kojoj je bitna hrvatska nezavisnost i druga spremna na bezuvjetno prihvaćanje zahtjeva Europske unije, što uključuje i pristup u Zapadni Balkan.

***

Dok je u Republici Hrvatskoj pod vodstvom predsjednika Tuđmana bilo nekoliko više desnih i nekoliko više lijevih razdoblja, koja su se izmjenjivala prema potrebama ili procjenama HDZ-a, koalicijska vlada nakon predsjedničkih izbora godine 2000., kad je došla na vlast snažnom političkom i novčanom intervencijom tadašnje državne tajnice Sjedinjenih Država, gospođe Madeleine Albright, javnim ustoličenjem binomija Mesić - Račan, ne skriva svoj politički korijen, Titovu jugoslavensku komunističku vladavinu. Neki dijelovi te koalicije ističu više komunistički, a drugi više jugoslavenski korijen, što treba uzeti u obzir kad se prosuđuju pojedini potezi Račan - Mesićeve vlasti. Stoga je za razumijevanje nekih načelnih političkih odluka korisno prizvati načelnu Titovu izjavu.

U raspravi "Akademičari komunističkog državotvorstva" ("Politički zatvorenik", br. 124/125, srpanj-kolovoz 2002.), Egon Kraljević donosi dva citata koji su posebno aktualni danas, kad Hrvatska stoji pod jakim stranim pritiskom da bi se uključila u novu Jugoslaviju, koju neki "da bi opsjenili prostotu" nazivaju Zapadni Balkan.

"Što je uistinu mislio o bilo kakvoj hrvatskoj samostalnosti, Tito je pokazao u odnosu spram Hebranga kao personifikacije komunističkog hrvatstva. Ovoga je prvo "unaprijedio" u Beograd, zatim ga tamo utamničio, te na koncu i umorio" (str. 3).

A da to nije bilo ni osobno ni slučajno neprijateljstvo, nego izraz dubokog ideološkog opredjeljenja, vidi se iz sljedeće Titove izjave koju prenosim u njenom kontekstu iz navedene Kraljevićeve rasprave: "Socijalizam je trebao stvarati drukčiju stvarnost", piše Kraljević, "stvarnost jugoslavenskog klasnog jedinstva, a ne stvarnost narodne raznolikosti. To je nedvojbeno potvrdio i Tito koji je na novinskoj konferenciji uoči dočeka 1953. godine, na pitanje kakvu bi Jugoslaviju volio vidjeti za svoga života, izjavio: "Ja bih htio doživjeti da Jugoslavija bude zajednica u kojoj će biti jedna jugoslavenska nacija, u kojoj će od pet naroda postati jedna nacija, najveća moja težnja je baš ta." (D. Bilandžić: Hrvatska moderna povijest, str. 353.). No nacije su imale puno više vitalnosti nego su komunisti mogli pretpostaviti (str. 4.).

Aktualnost ovih davno izrečenih misli očituje se i sada u politici stranih vlasti na balkanskom ili zapadnobalkanskom prostoru. Izvještavajući o sastanku predsjednika Jugoslavije (koja se tek nakon toga sastanka formalno raspustila i pretvorila u saveznu državu Srbiju i Crnu Goru), Bosne i Hrvatske u Sarajevu u mjesecu srpnju 2002., strane novinske agencije su upravo jednodušne u svojim procjenama kao i pristranostima. Vanjskopolitički glavar Europske unije, Javier Solana, isticao je da su ove tri zemlje prevladale svoju gorku prošlost i da očekuju zajedničku budućnost u bogatom bloku u koji se one žele uključiti. Međutim, kako su se stvari odvijale u kratkom razdoblju nakon toga sastanka, jedino je Račanova koalicijska vlada Republike Hrvatske izrazila spremnost odreći se bitnih vidova državne nezavisnosti.

Kao nužnu protutežu ovoj relativizaciji hrvatske državnosti, predsjednik Hrvatske republikanske zajednice Mario Ostojić pojasnio je u uvodniku "Povijest se ne zaustavlja" (RH, br. 211, str. 8.):

"Organiziranje demokratskog nacionalizma ili građanske desnice ostaje prioritetni cilj, što bi svakako dovelo do stabiliziranja hrvatske političke scene i definitivno smanjilo prostor svim opcijama koje ne računaju s hrvatskom državom i s pravom hrvatskog naroda da odlučuje o njezinom uređenju."

***

Pritisak izvana na Republiku Hrvatsku, da bi se stvarno odrekla svoje nezavisnosti i prihvatila političku zavisnost od Europske unije, nije nov.

U namjeri da izbjegnem nepromišljene sudove i reakcije, navest ću naš stav formuliran prije deset godina, za vlade predsjednika Franje Tuđmana.

Tada su me naši članovi u Australiji ponovno pozvali da ih posjetim, no australsko veleposlanstvo u Buenos Airesu, po uputama iz Canberre, odbilo je izdati mi zatraženu turističku vizu. Bilo je to treći put što su mi odbili izdati vizu (prvi puta su je odbili 1979. godine), te sam zato 10. lipnja 1993. snimio i poslao poštom nagovor, koji ovdje prenosim u cijelosti.

"Upravo zato što stojimo izvan struktura vladajuće stranke, želim istaknuti da nećemo ponoviti pogrešku hrvatske ljevice koja je u svojoj borbi protiv Nezavisne Države Hrvatske u ratu od 1941. do 1945. uz ustašku vladavinu rušila, i uspjela srušiti, hrvatsku državu.

U razgovoru s vama, u osobnom dodiru i odgovarajući na vaša pitanja, želio sam razjasniti: Mi se možemo ne slagati s nekim mjerama i potezima vlade Republike Hrvatske, no čvrsto smo zacrtali granice naše oporbe. Kad je u pitanju opstanak i nezavisnost Republike Hrvatske, mi ćemo stajati uz slobodno izabrani Hrvatski sabor i uz zakonitu hrvatsku vladu. Svjesni smo da je državni okvir koji smo postigli, uza sve nesavršenosti, jedino jamstvo koje ima hrvatski narod da će moći izgraditi svoj narodni dom prema svojim željama i potrebama. Ne želimo ostati po strani dok se Hrvatska izgrađuje, niti ćemo šutjeti kad vidimo da nešto ne valja, a još manje ćemo smetati kad u trenucima krize treba poduzeti nepopularne mjere da se obrani taj okvir. Hrvatsku državu treba danas braniti od oružanih napadaja pobunjenih Srba i Srbije - napisao sam 1993. -, ali isto tako i od međunarodnih birokrata i tehnokrata, europskih i američkih, koji žele iskoristiti srpske napade da bi nas ponovno strpali u Jugoslaviju u ime njihovih nadnacionalnih iluzija i protuhrvatskih predrasuda.

Velika je odgovornost Europske ekonomske zajednice što je 1991. pozivala sve neslobodne narode Jugoslavije da održe tu državu i taj režim, nudeći im novaca i pristup u Europsku ekonomsku zajednicu ako se održi Jugoslavija. Još je veća odgovornost tadašnjeg državnog tajnika Sjedinjenih Američkih Država, g. Jamesa Bakera, kad je u lipnju 1991. u Beogradu, dok su predstavnici vlade Republike Hrvatske tražili da se Jugoslavija pretvori u konfederaciju, svečano izjavio da je prvotni interes Amerike da sačuva integritet Jugoslavije. Ovu su izjavu beogradski vladajući krugovi shvatili kao dopuštenje da Hrvatskoj nametnu "čvrstu federaciju", tj. hegemoniju Srbije i komunističke jugoslavenske armije. (Ą) Kad je nakon tih posjeta uslijedio oružani napad na Republiku Hrvatsku, vlada dr. Tuđmana je uvidjela da Hrvatska više ne može ostati ni u kakvoj Jugoslaviji i 25. lipnja 1991. proglasila je hrvatsku nezavisnost."

Ovaj presedan je podsjetnik da pokušaji nametanja "jugoslavenskih" rješenja nisu slučajni i da su naši prosvjedi nužni minimum ako doista želimo sačuvati hrvatsku državu.

***

Zbog međunarodnog pritiska i naše nedovoljne odlučnosti u obrani naše države, ni nakon više od deset godina njezinog postojanja nismo uspjeli uspostaviti u njoj normalnu političku djelatnost.

Samo kad je državna samostalnost neupitna, narod može razviti viši stupanj slobodarskog života, u kojemu gubitnik nakon rasprave ili glasovanja čestita pobjedniku, kao što je prije nekoliko godina glavar britanske konzervativne stranke William Hague poslije parlamentarnih izbora čestitao pobjedniku, novom laburističkom premijeru Tonyu Blairu. Ni tri uzastopne izborne pobjede gospođe Margaret Thatcher nisu bile vječne ni konačne, kao što se takvom ne smatra ni druga uzastopna pobjeda premijera Tonya Blaira. U pravoj demokraciji, naime, izborne pobjede nisu ni vječne ni konačne, jer postoji svijest da život donosi uvijek nešto novo i da će isti ljudi ili novi ljudi smisliti nova, po mogućnosti bolja rješenja.

Obično takva nova rješenja dovode do veoma umjerenih promjena. Samo u izuzetnim okolnostima promjene znaju biti toliko korjenite da jedino što ostaje nepromijenjeno jest državni okvir kao vanjski znak kontinuiteta vlasti slobodnog naroda. Tako bi moglo biti i u Hrvatskoj, ako se budemo uspjeli obraniti od stranih uplitanja i od vlastitih loših navika koje smo baštinili od svoje jugokomunističke prošlosti. Za ovo posljednje, osim napora svjesnih građana, pobrinut će se međutim tijek godina, kad će na mjesto izravnih učenika Titove Jugoslavije na vodeća mjesta početi dolaziti novi naraštaji izgrađeni u današnjim mučnim godinama naše još nesavršene demokracije, ukoliko ova ne podlegne stranom pritisku i slabostima današnjih vodećih krugova, kako onih na vlasti, tako i onih u oporbi.

2) Prešućivanje Nezavisne Države Hrvatske, dekadencija mitova i put u budućnost

"Hrvatski javni život postat će slobodan samo ako hrvatske političke snage prerastu sukobe iz građanskog rata i tako omoguće hrvatskom narodu da ustroji svoju državu na punoj jednakopravnosti i međusobnom poštivanju svih Hrvata i svih državljana Hrvatske, bez obzira na kojoj su se strani borili u ratnom sukobu od 1941. do 1945." Ivo Korsky, Desetotravanjska razmatranja, Buenos Aires, 1991., Uvod, str. 8.

Četrdeset i petogodišnja komunistička vlast duboko je obilježila duh i navike ljudi, ne samo duljinom svoga trajanja, nego i sustavnim djelovanjem totalitarne vlasti, i to ne samo kod osoba koje su dobrovoljno ili pod pritiskom prihvatile komunističku vladavinu, nego i kod njihovih protivnika u obliku negacije, u domovini kao i u slobodnom svijetu. Stoga su se poslije 1990. u novoj državi pojavili samo osjećajni ustaški izražaji bez stvarnog oživljavanja neke posebne ustaške političke djelatnosti.

Ustaštvo je danas uglavnom politički argument onih koji žele onemogućiti svaki pokušaj izlaska iz dekadencije hrvatskog javnog života. Kod nekih je pak osjećajni, nostalgični surogat da se pozivom na borbenost u prošlosti prikrije nedostatak slične ili jednako vrijedne borbenosti u novim okolnostima. Drugima služi kao sredstvo za onemogućavanje svakog pokušaja izlaska iz dekadencije hrvatskog javnog života i sredstvo da se prikrije ili opravda drugorazredni položaj Hrvatske koji nameću stvarna središta moći, a prihvaćaju ona domaća središta koja su se pomirila s gubitkom stvarne hrvatske samostalnosti te pozivom na navodno ustaštvo, ili opasnosti pojave novog ustaštva, žele prikriti ili opravdati svoju kapitulaciju.

Stvarno se pak u današnjoj Republici Hrvatskoj stari i novi problemi rješavaju, ili se odgađaju, u najužem krugu koji je tijekom godine 1990. preuzeo vlast i koji se za sada još ne obnavlja. Dok je službena ljevica okupljena oko SDP-a, umjerena desnica, koja isto potječe iz bivšeg Saveza komunista Hrvatske, razlikuje se od ljevice više u nekim vanjskim vidovima nego u biti. Njezina glavna značajka je da se poziva na baštinu pokojnog predsjednika Franje Tuđmana sa svim odlikama i ograničenjima koja izviru iz toga temelja. U njeno ime danas govori dr. Ivo Sanader koji, međutim, sigurno nije baštinio autoritet pokojnog predsjednika.

U svom opširnom razgovoru s Nevenom Šantićem, koji citiram po "Karlovačkom listu" od 25. svibnja 2001., Sanader definira duh današnjeg HDZ-a, isto kao što Ivica Račan za službenu ljevicu definira duh današnjeg SDP-a.

"HDZ je ponosan na ono što smo zajedno s cijelim hrvatskim narodom i hrvatskim građanima ostvarili", izjavio je Sanader. "Utemeljili smo državu, obranili je i stvorili sve državne institucije, međunarodno je afirmirali. Mi nismo hrvatsku državu gradili na ustaštvu, nego na nacionalnoj pomirbi," posve nepotrebno dokazuje dr. Sanader, jer božićni Ustav, koji je HDZ izglasao, u "Izvorišnim osnovama" potpuno otpisuje "podobnost" proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. i nasuprot njoj ističe kao isključivi izvor hrvatske suverenosti u doba drugog svjetskog rata odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom Ustav Narodne Republike Hrvatske (1947.) i zatim ustave Socijalističke Republike Hrvatske (1963., 1990.). Dakle, HDZ službeno smatra da je glavni temelj današnje Republike Hrvatske političko djelovanje maršala Josipa Broza Tita, Saveza komunista Jugoslavije i politička baština SFRJ.

Do pomirbe nekada sučeljenih strana hrvatskog naroda nije nikada došlo, jer dok je bio na vlasti, HDZ nije dopuštao promjenu "Izvorišnih osnova" u koje je ugrađena osuda dijela hrvatske prošlosti i, dok su još bili živi, preživjelih boraca za nezavisnost Hrvatske, dok su grobovi, znani i neznani, poginulih i ubijenih boraca NDH još i danas službeno nepostojeći.

Pomirba novih naraštaja došla je tijekom prvih deset godina voljom samih boraca u Domovinskom ratu, bez izričitog sudjelovanja tadašnje vlasti.

Sanaderov zaključak suprotan je njegovoj početnoj skromnosti, jer tvrdi: "HDZ definitivno ostaje jedina relevantna politička stranka, u kojoj će, kad je riječ o hrvatskoj državi, politika predsjednika Tuđmana ostati u programu. U tome, dakle, nema konkurencije."

Dr. Ivo Sanader nije pobliže pojasnio da li govori o HDZ-ovoj politici iz godine 1990., ili godine 1995., ili godine 1997. Ove politike, naime, nisu jednake ni u teoriji ni u praksi, niti su jednoznačne. A još je manje jednaka njegova konačna politika izražena u Sarajevu 31. srpnja 1999., što se danas jasno očituje.

***

Ova nedorečenost najveće hrvatske stranke došla je u veoma opasan čas, što ističe Jeffrey T. Kuhner, novinar američkog dnevnika "The Washington Times", u raspravi "Nova balkanska unija" objavljenoj 2. srpnja 2003.:

"Europska unija nastoji obnoviti veću Jugoslaviju. Nakon krvavog raspadanja te države tijekom devedesetih godina (prošlog stoljeća) moglo se očekivati da će međunarodna zajednica shvatiti da Hrvati, Slovenci, Srbi, bosanski Muslimani, Makedonci i Kosovari ne žele živjeti u istoj državi", piše Kuhner.

"Ipak, na nedavnom zapadnobalkanskom summitu u grčkom gradu Porto Carras Europljani, pod pokroviteljstvom Europske unije, prisiljavaju narode bivše Jugoslavije da prihvate novu balkansku zajednicu.

Prosječni građani tih područja odlučno odbijaju zamisao balkanske zajednice zbog jednostavnog razloga što se ova ne može održati. Jedna od važnih spoznaja 20. stoljeća jest da se na dulji rok ne mogu održati umjetne, višenarodne države koje obuhvaćaju narode koji ne žele zajedno živjeti. Višenarodni imperiji kao Jugoslavija, Sovjetski Savez, Austro-Ugarska i Britanski Imperij konačno su se raspali, jer su bili u sukobu s demokratskim težnjama svojih potlačenih naroda.

Stvaranje veće Jugoslavije povezane s Europskom unijom nije ni napredna ni liberalna zamisao, nego je stvarno rasistička politika koja mora dovesti do neuspjeha. U biti, Bruxelles kaže narodima te regije da su nesposobni upravljati svojom zemljom i da zato mogu ući u EU samo kao regionalni blok, a ne pojedinačno kao što su ušle ostale europske zemlje. Ovo je postupak smišljen za drugorazredne Europljane", zaključuje Jeffrey Kuhner.

U istom prikazu, Kuhner ističe:

"Sastavljen uglavnom od bivših komunista koji još uvijek žude za obnavljanjem Jugoslavije, režim predsjednika Vlade Ivice Račana i predsjednika (Republike) Stipe Mesića potajno je nastavio sa svojim planom o pretvaranju Hrvatske u integralni dio Zapadnog Balkana."

"Oporba bi trebala inzistirati", zaključuje Kuhner, "da se Hrvatska ugleda u Sloveniju, te da Zagreb uđe u EU kao samostalna, suverena država koja u pregovorima s Bruxellesom nepokolebljivo brani svoje nacionalne interese i svoj kulturni identitet."

***

Za izgrađivanje slobodarske budućnosti hrvatske države nije dovoljno ukazivati na štetnost onih koji nastoje brisati uspomene na stvarnost Nezavisne Države Hrvatske i na četverogodišnju borbu ustaša da bi se ona obranila, kako od vanjskog tako i od unutarnjeg pritiska, a pogotovo od mnogogodišnjeg nastojanja jugoslavenske vlasti, koja je uspomenu na nju nastojala brisati s antifašističkih polazišta negdašnjeg ustaško-partizanskog građanskog rata, koji se vodio istovremeno s nacionalnim ratom između Hrvata i Srba i koji je često bio isprepleten s njime.

Potrebno je isto tako odbiti nostalgične osjećaje koje bude uspomene na borbu, ali koji ne nastoje da ta uspomena postane poticaj na borbu za hrvatsku nezavisnost ili, još gore, nastojanje onih koji se pozivaju na Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali koji toj državi pokušavaju dati fašističko ili nacističko obilježje. Dizanje desne ruke na pozdrav nije nikakav hrvatski pozdrav, nego su ga sile Osovine nametnule tek stvorenoj hrvatskoj državi da bi na vanjski način izrazile njenu podređenost njihovom političko-vojnom bloku. U tome su se posebno isticali Talijani koji su to dizanje ruke nazivali rimskim pozdravom. Koliko je taj pozdrav bio nametnut, vidjelo se nakon pada talijanskog fašizma, kad je već idućeg dana jedan ustaški časnik, poručnik Zdenko Boras, ulazeći u blagovaonicu Ustaške vojnice na Trgu Kulina bana u Zagrebu, pozdravio prisutne vojničkim pozdravom umjesto dizanjem ruke. Među ustaškim časnicima primjer se proširio munjevitom brzinom i zapovjedništvo je na zahtjev Nijemaca moralo izdati dnevnu zapovijed u kojoj je istaknulo obvezatnost tzv. ustaškog pozdrava.

Slovo "U", kao znak tada jedinog javnog političkog pokreta u Hrvatskoj, bilo je uvedeno kao obrana od nametanja fašističkog ili nacističkog znakovlja. Međutim, ni taj znak ne treba prenijeti u sadašnjost, a još manje u budućnost. Zbog građanskog rata, koji se vodio u Hrvatskoj istodobno s hrvatsko-srpskim nacionalnim ratom, taj znak nije postao općim hrvatskim znakom nego je, isto kao petokraka crvena zvijezda druge sučeljene strane, postao znakom unutarhrvatskog oružanog i političkog sukoba.

***

Kad je u hrvatskom političkom životu bila najpotrebnija jasnoća i energičan, načelni stav, u svim se većim organizacijama, a posebno u najvećoj stranci, osjećao nedostatak jasnoće, nedorečenost i suprotnosti.

U opširnom razgovoru koji je u "Večernjem listu" od 6. srpnja 2003. objavio Darko Đuretek pod naslovom "Ivo Sanader, predsjednik HDZ-a, kad se vratimo na vlast, revanšizma neće biti", na novinarovu primjedbu da postoji strah da bi povratak HDZ-a na vlast mogao dovesti do revanšizma, dr. Sanader energično odbija tu mogućnost tvrdnjom da neće biti ni revanšizma ni čistke. Dopušta samo da će se ispraviti neke nepravde počinjene početkom godine 2000., jer su se tada u nekim ustanovama, većinom u unutrašnjosti zemlje, provele personalne promjene od najnižih pa do najviših. Sada je došlo vrijeme, izjavio je Sanader, da u Hrvatskoj bude više tolerancije, jer će buduća vlada doživjeti neuspjeh ako bude trošila vrijeme na osobne obračune i revanšizam.

Valja, međutim, istaknuti da se najavljena tolerancija prema navedenim službenicima neće protezati na sve slojeve hrvatskog javnog života.

Tako nisam mogao otkriti u izjavama HDZ-a da bi ona namjeravala ispraviti u "Izvorišnim osnovama" utemeljenu tešku diskriminaciju protiv onih Hrvata koji su se u drugom svjetskom ratu borili za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ustavom je naime "izbrisana" i sama prošlost, a ne samo ljudi-pojedinci, te se službenom poviješću Hrvatske smatraju samo djelatnosti utemeljene "nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske", dakle jedne od dviju strana sučeljenih u građanskom ratu koji se vodio istovremeno s nacionalnim ratom između Hrvata i Srba, te s ratnim operacijama sila Osovine kao i suprotne Savezničke strane koje su se u svojim međusobnim borbama doticale i hrvatskih zemalja.

I dok su se u svijetu postupno rješavale suprotnosti preostale iz ratnog razdoblja, u Hrvatskoj su te suprotnosti, uključene u božićni Ustav, još i danas djelatne u političkom životu. Puninu političkih prava uživaju samo političke skupine koje su djelovale u okviru Ustava Narodne Republike Hrvatske (1947) i poslije u okviru Ustava Socijalističke Republike Hrvatske (1963-1990), što se službeno ističe u javnom životu, kako u razdoblju predsjednika Franje Tuđmana, tako i kasnije, kad je koalicija 03. siječnja 2000. preuzela vlast u Republici Hrvatskoj.

Povlašteni strogo čuvaju svoje povlastice bez obzira na današnje stranačke razlike.

***

Revizija prošlosti nije odlika hrvatskih stranaka. U svojoj polemici s predsjednicom Hrvatske narodne stranke, gospođom dr. Vesnom Pusić, dr. Zdravko Tomac, poznati politički intelektualac i polemičar, piše u pismu predsjedniku Hrvatskog sabora dr. Zlatku Tomčiću: "Vi, gospođo Pusić, svojim javnim istupima o Domovinskom ratu, o stvaranju hrvatske države, o Haaškom sudu i o hrvatskoj politici prema Bosni i Hercegovini, odstupate od politike koju je utvrdio Hrvatski sabor."

Prvo, piše Tomac u pismu objavljenom u "Vjesniku" od 14. siječnja 2003., "Vi suprotstavljate naciju i demokraciju. Vi suprotstavljate nacionalnu državu i građansku državu. Ja, suprotno od Vas, smatram da je Hrvatska kao nacionalna država povijesno ostvarenje prava hrvatskog naroda na svoju državu te da nacionalna država nije smetnja demokraciji. Za razliku od Vas i Vaših istomišljenika, ja smatram da je stvaranje samostalne i suverene Hrvatske najvažniji i najsvjetliji događaj u povijesti hrvatskog narodaĄ"

Ali ni u oštrom sukobu s gospođom Pusić, dr. Tomac ne izlazi iz okvira "podobnosti" koju je za hrvatsku prošlost ustanovio božićni Ustav u svojim "Izvorišnim osnovama", te u pogledu na temelje državne suverenosti u razdoblju drugog svjetskog rata slijedi božićni Ustav koji ne priznaje proglašenje nezavisnosti Hrvatske na dan 10. travnja 1941., nego prihvaća odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske od 1943., dakle odluke jugoslavenske komunističke strane u građanskom ratu između nacionalista i komunista, za što nije potrebna posebna politička hrabrost.

***

U posljednjoj fazi vladavine predsjednika Tuđmana glavni cilj nije više bilo učvršćivanje hrvatske nezavisnosti, nego ulazak u Europsku uniju, što se očitovalo u Sarajevu 31. srpnja 1999.

Iako nedorečeno, kao sve Tuđmanove odluke nakon neočekivanog uspjeha Bljeska i Oluje, Sarajevo je zbližilo HDZ i tadašnju oporbu te je uskladilo glavne političke čimbenike u Zagrebu u pitanju ulaska u Europsku uniju pod svaku cijenu.

Ali ni to popuštanje nije olakšalo ulazak. Europska unija nije nikada obećala Republici Hrvatskoj neposredan ulazak u Uniju, nego samo pregovore za posredan ulazak preko Zapadnog Balkana kao okvira podređenog Bruxellesu.

Kao izvrstan primjer kako bi se takva dobrovoljna i željena zavisnost mogla razviti, imamo danas balkansku pokrajinu Kosovo, koju su Sjedinjene Američke Države vojničkom silom oslobodile od srpske vojske i stavile pod zaštitu i upravu Ujedinjenih Naroda. Opis trogodišnje međunarodne vladavine na Kosovu dao je Yaroslav Trofimov u veoma utjecajnom američkom dnevniku "The Wall Street Journal" od 3. siječnja 2003. pod naslovom "Duga prisutnost i vlada U.N. na Kosovu pobudila je nezadovoljstvo". Prenosim dio toga prikaza:

"Ovdje, u balkanskoj pokrajini Kosovo, Michael Steiner (glavni dužnosnik Ujedinjenih Naroda) može zatvoriti svakog mještanina "upravnom odredbom", piše Trofimov. "Može promijeniti privremeni pokrajinski ustav i uložiti veto protiv svake odluke izabranih vlasti. Njegova je riječ konačna u pitanjima proračuna, vanjskih poslova, sigurnosti i u rasprostranjenoj mreži državnih poduzeća. Kosovari šalju poštu frankiranu markama Ujedinjenih Naroda, voze kola s dozvolom koju izdaju Ujedinjeni Narodi, a kad putuju u inozemstvo, moraju pokazati putne isprave izdane od Ujedinjenih Naroda.

Prošlo je više od tri godine otkad je vojnički pokret pod vodstvom Sjedinjenih Država izbacio srpske vojničke postrojbe iz Kosova i više od jedne godine otkad su Kosovari izabrali svoju vlastitu, novu vladu. Međutim, skoro sva stvarna vlast u toj balkanskoj pokrajini i nadalje je u rukama tisuća upravnih činovnika Ujedinjenih Naroda, koji su došli 1999. da uspostave red i razviju samoupravu."

Unatoč tehnički dobroj upravi, na Kosovu se pojavilo nezadovoljstvo već poslije tri godine. Kako dugo će Hrvati biti zadovoljni s blagodatima mirnog stražnjeg dvorišta Europe, za koje su se borile s jedne strane Mesić-Račanova koalicija, a s druge strane Sanaderov HDZ?

***

Kao zaključak ovoga prikaza neka bude moj odgovor gospođi Dijani Ferić u interviewu na radiju RITAM u Šibeniku dne 27. svibnja 1999. godine.

"Svaki mit je neistinit. Svaki mit je izgovor za onog tko nema argumenta za hrvatske probleme. Prema tome, mit antifašizma i mit ustaštva danas su potpuno neaktualni. U Hrvatskoj danas nije pitanje fašizma ili antifašizma, nego kako ćemo tu našu novu državu, koja normalno ne može biti savršena, što bolje urediti da stvarno bude dom svih Hrvata, i to ne samo onih Hrvata koji misle kao ja, nego svih Hrvata, pa i ljudi druge narodnosti koji s nama dijele hrvatsku domovinu."

3) Plod jedne skladne hrvatske obitelji

Dužan sam razjasniti odakle dolazi poticaj za moje političko djelovanje i moja postojanost u temeljnim stavovima. Iz dosadašnjega, čitatelji su mogli razabrati da to nije bilo iz materijalnih razloga niti zbog karijere. Radio sam u struci da zaradim za život, te sam u okviru svojih mogućnosti novčano pomagao naše političke djelatnosti.

Moja majka vodila mi je kućanstvo od 1949., kada sam se iz unutrašnjosti Argentine vratio u Buenos Aires, gdje sam 1962. kupio kuću. Ovo je omogućilo da nas posjete Hrvati s kojima sam surađivao u našem javnom životu. Neki su s njom i politizirali, jer je bila prilično dobro upućena u hrvatsku politiku, a u načinu razgovaranja bila je veoma tolerantna. Polovicom 1975. skršila ju je zadnja bolest od koje je umrla 18. listopada 1975.

Upravo u to vrijeme moja sestra Vera ponovno se politički aktivirala, jer joj je sin Ivan Alfredo Poli završio sveučilišne nauke i počeo raditi kao odvjetnik. Postala je djelatna u uređivanju našeg časopisa "Republika Hrvatska", u stranačkom dopisivanju i prevođenju kao i na drugim političkim zadacima, što je bilo lako, jer smo imali ured do ureda. Za sebe je znala reći da je pomoćnica a ne političar, ali da i taj posao netko mora obaviti. Politički je bila veoma izgrađena, što se može procijeniti iz Nagovora koji je priredila za predstavljanje svoje knjige pjesama u Zagrebu, no koji nije održala, jer je umrla uoči namjeravanog putovanja (5. srpnja 1993.), a da nije doživjela izlazak knjige koju smo posmrtno predstavili sljedeće godine u Zagrebu, Osijeku i Splitu.

U navedenom Nagovoru ona je izvrsno definirala sebe, a time i svoju generaciju koja se izgradila na Sveučilištu između 1935. i 1941.

"Ja sam se, vođena svojim političkim i vjerskim simpatijama, automatski uključila u frankovačke redove, to jest u redove hrvatskih nacionalista - katolika. Niti smo se nazivali ustašama, niti nas je itko tako nazivao. Ustaška je organizacija bila tajna, strogo proskribirana i za nas su dr. Ante Pavelić i ustaše postojali kao neki mit, tajanstvene osobe koje se bore za uspostavu hrvatske države, ali s kojima mi nismo imali dodira. Nacionalno sam se izgrađivala u Sveučilišnom pododboru Matice hrvatske, u prvom redu pod utjecajem profesora Ivana Oršanića, a vjerski u Akademskom križarskom sestrinstvu gdje su nas vodili kasniji kardinal Šeper i isusovci Grimm, Poglajen i Kozelj. Ja sam, dakle, spadala u desetotravanjsku generaciju, onu koja je shvatila da hrvatski narod mora živjeti u svojoj vlastitoj, suverenoj državi. Naš je nacionalizam bio isključivo obrambene, nipošto agresivne naravi, a naš je katolicizam izvirao iz vjere, bez klerikalnih natruha."

***

Hrvatska sredina u Argentini, i posebno u Buenos Airesu, koja se oblikovala dolaskom izbjeglica uglavnom između 1947. i 1950., bila je dovoljno raznolika da se u njoj mogao razviti živ politički i kulturni život, i u toj je sredini nastala i proživjela svoj prvi razvitak Hrvatska republikanska stranka kojoj pripadam.

U ovoj zbirci, velika većina prikaza vuče svoj korijen iz rasprava i studija u toj sredini.

Osjećam, međutim, da neke kasnije usavršene ideje i formulacije, a koje su upravo tipične za naše misli začete u onim prvim godinama, nisu dovoljno predstavljene u ovom Pogovoru.

Jedna je o hrvatskom nacionalizmu, a druga o odnosima između Bosne i Hrvatske kao ravnopravnih grana hrvatskog naroda. Ovim bitnim temama, koje se kao "lajtmotiv" provlače kroz naše (i prema tome i moje) političko djelovanje, posvećujem sljedeća dva kratka prikaza.

Nezavisnost i razumni hrvatski nacionalizam

Prilikom petnaeste godišnjice smrti profesora Ivana Oršanića održao sam u Buenos Airesu 2. srpnja 1983. spomen-slovo iz kojega citiram samo završetak:

"Prof. Ivan Oršanić ostavio je novim hrvatskim pokoljenjima, hrvatskoj mladeži koju je toliko ljubio da se uvijek posvećivao u prvom redu njoj, ovu iskrenu i duboku vjeru u hrvatsku budućnost, ovaj proživjeli osjećaj borca za svoj narod. No on je taj osjećaj učvrstio dubokim argumentima i usred tolikih napadaja na misao hrvatske državne samostalnosti u ime nekih navodno općeljudskih ili naprednih ideja, dao je hrvatskom nacionalizmu i razumsko opravdanje.

Danas samo lud čovjek može misliti, - napisao je Ivan Oršanić, - da samostalnost i nezavisnost znače neko odjeljivanje i izlučivanje od života s drugim narodima na svijetu.

Nezavisnost znači samo sigurnost i potrebu sigurnosti da jedan narod može slobodno i nezavisno od drugih naroda stavljati svoju političku, kulturnu, vjersku i ekonomsku zrelost u međunarodnu suradnju kako hoće i s kim hoće, a ne po bratskom nasilju.

I ovaj razumni hrvatski nacionalizam, povezan s iskrenom ljubavlju prema hrvatskom narodu i hrvatskoj zemlji, to je dragocjena ostavština hrvatskog mislioca Ivana Oršanića." ("Republika Hrvatska", br. 144., str. 70.)

Ovaj hrvatski nacionalizam, umjeren i razuman, usvojio sam kad me je urednik HKZ "Mi", u Zagrebu 1997. intervjuirao prigodom 20-godišnjice lista:

"Hrvatski nacionalizam je obrana hrvatske zajednice i hrvatskih predaja od svih unutarnjih ili vanjskih snaga koje žele tu zajednicu oslabiti ili joj oduzeti njezin poviješću oblikovani značaj. Taj nacionalizam jača kao obrambena kategorija kada postoji veća ugroženost, a slabi kada nema ugroženosti. To je sve. Sve što je izvan toga nije pravi nacionalizam, nego različite nacionalističke doktrine o kojima se može raspravljati, ali ja ih ne smatram pravim nacionalizmom, jer su često zaodijevanje raznih interesa ili predrasuda u nacionalne oblike." ("Za Boga i Hrvatsku dragu", str. 111.).

Opća tragedija Bosne i Hercegovine

Zahvaljujući našoj (republikanskoj) nezavisnosti od vlasti koja je nekada prinuđena, ali često i spremna na kompromise iz "viših političkih interesa", mogli smo u pitanju Bosne i Hercegovine i njenog odnosa prema Republici Hrvatskoj slijediti svoju savjest i stalnu političku liniju.

Zato sam bez poteškoća mogao prihvatiti poziv dr. sc. Marka Babića da budem recenzent njegove zbirke "Argumenti za reviziju Daytona" ("Arguments in Favour of a Revision of the Dayton Accord"). Recenzija je pod naslovom "Uništavanje Bosanske Posavine - dio opće tragedije Bosne i Hercegovine" napisana 19. studenoga 2001. godine.

U njoj sam napisao: "Dok je Dayton legalizirao uništenje Bosanske Posavine kao za život sposobnog užeg katoličko-muslimanskog zavičaja, koji je osim toga osiguravao normalan život pravoslavnoj, srpskoj manjini, sada, pod teškom rukom prokonzula Europske unije, prisustvujemo u zapadnoj Hercegovini početku uništavanja zadnjeg i najjačeg ostatka Zapadne Crkve i njenog hrvatskog pučanstva kao vjernoj reprizi sličnih procesa u zaposjednutom bosanskom kraljevstvu u prvim stoljećima osmanlijske vlasti."

U navedenoj recenziji prigovorio sam: "Normalno je da je u prikazu koji pišu Hrvati (bolje rečeno Hrvati katolici) veći dio posvećen njima kao ugroženim ostacima nekadašnje predosmanlijske katoličko-bogumilske Bosne. Ali nakon pet stoljeća osmanlijske vlasti i učvršćivanja vodeće i većinske muslimanske vjersko-kulturne zajednice u njoj, neophodno je potrebno da u svojim procjenama za budućnost Hrvati katoličke kulturne tradicije (jer nisu svi b.-h. Hrvati vjernici) uzmu u obzir postojeće činjenično stanje: 1. B.-h. muslimani su se za vrijeme austrougarske vladavine ponovno priklonili Europi, ali su u svom pretežnom dijelu sačuvali netaknut islam kao vjeru i dobar dio islamskih kulturnih tradicija, i 2. Od posjeta mladih bosanskih begova dr. Anti Starčeviću u intelektualnim muslimanskim krugovima prevladavalo je hrvatsko nacionalno opredjeljivanje, što ih je dodatno približavalo suvremenim europskim kulturnim gibanjima. Puk je imao samo vjersku i kulturnu islamsku svijest kao što su Hrvati, skoro do konca turske vladavine, uglavnom imali samo katoličku, a ne nacionalnu svijest.

Mnogi katolički Hrvati nisu još uvijek svjesni što smo izgubili kao narod zbog prekida stopedesetljetnog procesa hrvatsko-bosanskog približavanja, a još manje su toga svjesni muslimani koji su u tijeku toga razbijanja, koje se i danas nastavlja, uvelike izgubili svoj jedinstveni značaj autohtone europske, konzervativne islamske zajednice s određenim zavičajem u kojemu su bili većina."

Ovo stanje, međutim, nisu nametala samo strana politička središta moći. U prikazu objavljenom pod naslovom "Hrvatski nacionalizam i bosansko-hercegovački muslimani" ("Republika Hrvatska", br. 210, str. 21.) istaknuo sam naš dio krivnje za to stanje:

"Ne smijemo zatvoriti oči pred nerazumijevanjem dijelova hrvatskog javnog života poslije 1990. Budući da većina vodećeg sloja nije bila iz nacionalističkog smjera nego politički odgojena u komunizmu, nisu imali dubljeg osjećaja za probleme bosansko-hercegovačkih muslimana u onom prijelaznom razdoblju, kao što ni vodeći muslimanski slojevi u Bosni i Hercegovini iz sličnih razloga nisu pokazivali dublje razumijevanje za probleme novostvorene Republike Hrvatske, koja se aktivno borila za hrvatsku državnu nezavisnost."

U istom sam prikazu upozorio na opasnost koja nam prijeti: "Ako uskoro ne dođe do bitnih promjena u daytonskim dogovorima, okupirani otok koji još predstavlja Bosanska Posavina kao i bijedni ostaci nekad za život sposobne banjalučke biskupije i još nedavno veoma živa hrvatska područja u srednjoj Bosni, doživjet će svoje konačno fizičko, etničko, vjersko i kulturno uništenje kao što su to prije tri stoljeća doživjela druga bosanska područja nakon povlačenja kršćanske vojske princa Eugena Savojskog."

Svjedočanstvo msgr. Ratka Perića, biskupa mostarskog, dne. 25. srpnja 2001. u Washingtonu pred članovima Odbora za međunarodne odnose Kongresa, koje je uglavnom prešućeno u zapadnom svijetu, ne ostavlja nam mnogo nade. "Međunarodna uprava vodi više-manje providan protektorat u BiH - rekao je biskup Perić - s tom razlikom što je sebi uzela prava i slobode, a odgovornost i obaveze prebacila na domaće političare. Pitamo se, kako ona ne uviđa da se društveno zlo na taj način ne ukida, nego još više umnožava?" ("Republika Hrvatska", br. 210, str. 64.).

***

U posljednjem razdoblju našeg javnog djelovanja prije obnove hrvatske države 1990., uz mr. Kazimira Katalinića, tada glavnog tajnika naše stranke, u radu mi je bila najbliža moja sestra Vera, koju zato posebno citiram, jer ljudski element uvjetuje političko ozračje u kojem djelujemo.

Njezin stav i prema tome njezin utjecaj na mene, isto kao i moj utjecaj na nju i na njeno političko djelovanje u tom posljednjem razdoblju našeg života, razjašnjava zašto sam mogao ostati politički djelatan toliko godina bez materijalnih interesa i bez neumjerenih političkih ambicija.

Još u srednjoj školi i Vera i ja bili smo hrvatski nacionalisti, ili točnije rečeno nacionalno svjesni i određeni. Kao primjer te nacionalne svijesti osječkih srednjoškolaca neka posluži sljedeća zgoda, koju je Vera zabilježila u svojem Nagovoru. "Sedam dana nakon smrti kralja Aleksandra umro je naš djed. Brat i ja stali smo pred našeg oca i brat ga je u svoje i moje ime zamolio da nas liši dužnosti nošenja crne trake, jer ne želimo da nas naši školski drugovi uvrste u Jugoslavene koji su tada u znak žalosti za kraljem nosili crne trake na rukavu. Naš je otac pristao i crne su trake nestale s naših kaputa."

Iako je ona (isto kao i ja) politički počela djelovati i razvijati se na Sveučilištu u razdoblju od 1935. do 1941., naš razvitak nije stao 1941., ali ni 1975., te je bio otvoren prema novim poticajima. Upravo je moja sestra, radeći u uredništvu našeg časopisa, promicala i branila nekonvencionalnu i revolucionarnu prozu profesora Bože Dugeča, koji je bio istaknuti produkt hrvatskog proljeća i kao takav morao 1972. pobjeći u inozemstvo, gdje se uključio u hrvatski javni život. Vera je posebno cijenila i priređivala za tisak njegove članke koji zbog svoje posebnosti nisu bili simpatični dijelu emigrantske ultrakonzervativne sredine. Kad je 1980. prvi puta bila u Europi nakon 33 godine izbivanja, posjetila je dom Malkice i Bože Dugeč u Stuttgartu, te je između duhovitog i nekonvencionalnog Bože i uvijek intelektualno napredne Vere učvršćena njegova necenzurirana suradnja u našem časopisu.

Čitajući Verine uspomene u njenom Nagovoru, naišao sam na njezin opis izbora od 5. svibnja 1935., koji su bili prekretnica u hrvatskom javnom životu, jer je tada u osjećajima hrvatskog naroda kao cjeline umrlo svako pučko jugoslavenstvo. Bez zvučnih fraza, ona opisuje kako se taj događaj odvijao u jednom pokrajinskom gradu, Osijeku, među normalnim, svakodnevnim građanima.

"1935. godine održani su takozvani Jeftićevi izbori", piše Vera u svom Nagovoru. "Tada sam već bila gimnazijalka i doživjela sam ih zrelije. Sjećam se da je naš otac negdje oko podneva pošao na glasovanje, ako se ne varam u sokolanu, i poveo je mojeg brata i mene sa sobom. Putem se pridružio stric Robert Kada smo već bili pred sokolanom, naš otac se zaustavio i upitao svoga brata: "Za koga ćeš glasovati? Ja glasujem za opoziciju. Ako ti glasuješ za vladu, nije zgodno da uđemo zajedno." Stric je odgovorio da on također glasuje za opoziciju. Kasnije smo čuli očev komentar: kada su ušli u glasačku dvoranu, za stolom je sjedio njegov nekadašnji školski drug, tada profesor Orlović koji ga je pozdravio riječima "Servus, Alfred, ti svakako glasuješ za vladu." Moj je otac odgovorio "Servus, Janko, ja svakako glasujem za opoziciju." Jer ne smijemo zaboraviti da su se na tim izborima glasovi davali javno, a ne tajno. Hrvatski je narod i tom prilikom dao dokaz svoje građanske svijesti i hrabrosti, često plaćajući za taj svoj čin lojalnosti visoku cijenu. Moj dobri profesor hrvatskog i njemačkog jezika "partviš" Pelz platio je gubitkom službe. Takvih je slučajeva bilo mnogo."

***

Ni nakon smrti moje sestre, moja se djelatnost u hrvatskom javnom životu nije pretvorila u iživljavanje prošlosti. U društvu suradnika i istomišljenika, članova i pripadnika Hrvatske republikanske zajednice, nastojao sam održati duh koji me je poticao u radu i održao me na ispravnom putu u dobru i zlu, u domovini i u stranom svijetu.

Više nego ikada shvatio sam da za moje javno djelovanje, pogotovo u posljednjih dvadeset i pet godina moga života, kad sam potpuno dozrio kao osoba i javni radnik, moram biti zahvalan jednoj određenoj hrvatskoj obitelji, koja je kao obitelj skladno nosila i postojano doživljavala svoje djelatno hrvatstvo. Dobio sam njezine plodove, da ih prenesem i po mogućnosti obogatim u društvu mojih suradnika i prijatelja.

Stoga se ni sada, kad me godine prisiljavaju da smanjim svoju javnu djelatnost, ne osjećam osamljen.

Ideje koje sam zastupao, postojanost u radu i životu za hrvatsku slobodu i nezavisnost i način djelovanja, što su plod života i javnog djelovanja te hrvatske obitelji i njenog skladnog i čvrstog hrvatstva, ostavljam mojim dragim suradnicima i svim budućim čitateljima, da ih primijene u svojem djelovanju za hrvatsku nezavisnost i slobodu.