Dr. sc. Dražen Živić

Uvod

Jedno od najvažnijih obilježja demografskog razvoja na određenom prostoru su strukture stanovništva. One su i odraz i čimbenik razvoja stanovništva. Strukture stanovništva izravno determiniraju ukupno, prirodno i prostorno (migracijsko) kretanje stanovništva. Istodobno, tendencije u prirodnoj dinamici i migracijama ključne su pri definiranju osnovnih trendova u demo-strukturnom razvoju neke populacije. Na dinamiku i smjer razvoja struktura stanovništva (biološke, socio-ekonomske i obrazovne) dominantan utjecaj ostvaruju tri osnovne skupine odrednica - demografske, društveno-gospodarske i političke. Političke odrednice demografskog razvoja ubrajamo u skupinu tzv. vanjskih čimbenika razvoja stanovništva, koji uglavnom remete stabilan razvoj. Politički sukobi, ratovi i teritorijalne promjene izazvane političkim procesima i/ili vojnim sukobima, naročito ako su one nasilne prirode, induciraju odgovarajuće dinamičke i strukturalne promjene u populacijskom razvoju. Pritom osobito valja apostrofirati utjecaj prisilnih migracija na demografski razvoj. U kontekstu navedenog, jedan od najvažnijih aspekata i pokazatelja međusobne uzročno-posljedične ovisnosti i prožetosti demografskih kretanja i povijesno-političkih i teritorijalnih procesa i promjena na određenom prostoru jesu upravo promjene etničke strukture stanovništva. U tom smislu, etnička struktura predstavlja ključno obilježje stanovništva, jer se kroz nju - znakovito više nego kod nekih drugih strukturno-demografskih karakteristika određene populacije - zrcale utjecaji prošlih i sadašnjih povijesnih, društvenih i političkih zbivanja. Drugim riječima, smjer i dinamika etničkih promjena na određenom prostoru pretežito ovise o trendu općih povijesnih, političkih, društvenih i demografskih zbivanja i procesa na tom prostoru. Pritom odlučujuću ulogu u dinamici i smjeru etničkih promjena imaju migracije, tj. prisilne ili dragovoljne, dominantno etničke definirane, useljeničko-iseljeničke migracijske struje stanovništva.

Pokušat ćemo ovim prilogom pokazati da je promjena broja i udjela hrvatske etničke skupine u užem smislu riječi [1] i hrvatske zajednice, shvaćene u širem smislu riječi [2] , u Vojvodini između 1953. i 2002. godine, manje posljedica naslijeđenih nepovoljnih procesa u demografskom razvoju hrvatskog stanovništva (iseljavanje prema matičnoj državi, slaba vitalnost, ekonomska emigracija) u tom području, nego bitno više posljedica prisilnih i drugih migracijskih kretanja i asimilacijskih procesa povezanih s političkim gibanjima i promjenama u Srbiji, koji naročito 1980-ih i 1990-ih godina nisu bili naklonjeni Hrvatima u toj državi.

Politički korijeni demografskog regresa Hrvata u Vojvodini

U zaleđu srbijanske agresije na Republiku Hrvatsku (od 1991.) i Bosnu i Hercegovinu (od 1992.), na teritoriju Srbije, koja se tada nalazila u okviru nove političko-teritorijalne tvorbe - Savezne Republike Jugoslavije, odvijao se specijalni psihološko-promidžbeni i stvarni rat protiv dijela nesrpskog stanovništva, među kojima su se nalazili i pripadnici hrvatske manjine u toj državi. Tadašnja srbijanska vlast, predvođena Slobodanom Miloševićem (danas "najuglednijim" zatvorenikom u Den Haagu i optuženikom pred Međunarodnim kaznenim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije), sustavnim je i organiziranim mjerama i postupcima, dovela hrvatski narod u Vojvodini u izrazito nepovoljan politički, društveni, kulturni i nacionalni položaj. Provodeći psihološki teror, promidžbeni rat, prisilnu mobilizaciju, zatvaranja, progone, silovanja, pa i likvidacije, srbijanska je upravljačka struktura potaknula iseljavanje više tisuća Hrvata iz Vojvodine, ali i iz drugih dijelova Srbije (naročito sa Kosova), čime je nastojala značajno izmijeniti (dodatno srbizirati) etničku sliku vojvođanskog prostora. To je dovelo do znakovitog demografskog regresa Hrvata u Vojvodini, sa dalekosežnim i teško otklonjivim posljedicama po daljnji demografski razvoj hrvatske etničke skupine i hrvatske zajednice u toj zemlji. Međutim, depopulacija Hrvata u Vojvodini nije samo novijega datuma i ne možemo je vezati samo uz srbijansko-miloševićevsko razdoblje (1986.-2000.). Naime, demografski regres vojvođanskih Hrvata i hrvatske zajednice u cjelini, započeo je još 1961. godine i u kontinuitetu traje do danas. Znamo li, međutim, da je i posljednji prijeratni popis stanovništva u Srbiji (1991.) održan u vrlo nestabilnim političkim, društvenim i nacionalnim prilikama u toj zemlji, nismo daleko od potvrde početne hipoteze da glavni uzrok suvremenog demografskog pada hrvatskog stanovništva u Vojvodini nisu isključivo naslijeđeni dugoročni destabilizacijski demografski čimbenici depopulacije, nego upravo recentni politički procesi i pritisci kojima je bila izložena hrvatska zajednica u najširem smislu te riječi u tom području. [3] Uvodno tek kao svojevrsnu ilustraciju navedenog možemo naznačiti da je između 1961. i 1981. službeni broj Hrvata u Vojvodini smanjen za 24,9%, dok je između 1981. i 2002. godine depopulacija Hrvata iznosila čak 48,2%.

Izvorište suvremene srbijanske političke misli i strategije, kako u odnosu prema drugim državama nastalim raspadom socijalističke Jugoslavije (osobito prema Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini), tako i u odnosu prema unutarnjim srpskim političkim pitanjima i problemima (naročito prema kosovskim Albancima i Hrvatima u Vojvodini), jest velikosrpska ideologija čije se ishodište nalazi u srpskoj znanstvenoj, kulturnoj, vjerskoj i političkoj "eliti" s kraja XVIII. i prve polovice XIX. stoljeća. Temeljni dokument velikosrpske ideološke misli jesu "Načertanije", srpskog ministra vanjskih poslova Ilije Garašanina iz 1844. godine. (Valentić, 1993.) Uz Garašanina, rodonačelnicima velikosrpstva s punim pravom možemo smatrati i Vuka Stefanovića Karadžića, Jovana Cvijića, Nikolu Pašića, Vasu Čubrilovića, Milana Stojadinovića, Stevana Moljevića, Milana Nedića.... (Živić i Esih, 2003.) Iz niza je povijesnih dokumenata, arhivske građe, literature i izvora podataka neprijeporno da su nasilje i militarizam postali glavnim provedbenim sredstvima velikosrpske ideološke i političke misli i djelovanja. (Bičanić, 1994.) U tom kontekstu se osobito ističe osmišljavanje, organizacija te sustavna i cjelovita provedba projekta etničkoga čišćenja, odnosno, nasilnog preseljavanja nesrpskog stanovništva, kako bi se - suprotno etničkim, povijesnim i državnim pravima i činjenicama - dobili prostori naseljeni isključivo Srbima, čime bi se osigurala njihova dominacija i teritorijalno širenje matične srpske države. Ideološkim začetnikom te politike može se smatrati Vasa Čubrilović, srpski akademik (!), jedan od atentatora na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine. Čubrilović je u svojim radovima, predlažući mjere za raseljavanje Albanaca s Kosova, stvorio "teorijski" okvir politike etničkoga čišćenja. On smatra da sve ono što nije srpsko nije ni sastavni dio države; to je strano, neprijateljsko tijelo koje treba lišiti svake zaštite i prava, te ukloniti (protjerati, raseliti ili likvidirati) iz srpske države. (Bičanić, 1994.) Politika etničkoga čišćenja najvažnije je sredstvo za ostvarenje temeljnih ciljeva suvremene srbijanske političke i nacionalne strategije. Tu su politiku Srbi provodili u ratu protiv Hrvatske, te još više u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Međutim, kako će u nastavku prikazani podatci pokazati, politika etničkoga čišćenja bila je i značajnom odrednicom u demografskom regresu hrvatskoga naroda iz Vojvodine tijekom 1990-ih godina.

Uz ideološke postavke velikosrpstva, koje su sredinom 1980-ih godina obnovili srpski akademici ("Memorandum SANU" iz 1986. godine) i srbijanske upravljačke političke strukture predvođene Slobodanom Miloševićem, nositelji velikosrpske politike oslonili su se velikom mjerom upravo na promidžbeno-psihološki rat, koji je uvelike utjecao na srpsku nacionalnu euforiju, koja je od početka 1990-ih godina sve više poprimala obrise masovnog nacionalno-socijalističkog pokreta. Posebno se sustavno i temeljito stvarao i izgrađivao negativan emocionalni naboj prema Hrvatima, naročito u Vojvodini, a u njoj osobito prema Hrvatima u Srijemu. Državna represija, proganjanja, zatvaranja, nasilne mobilizacije i slanja na bojišta u Hrvatskoj i likvidacije vojvođanskih Hrvata, bili su izravno u službi programiranog i - shodno tome - nasilnog protjerivanja Hrvata, osobito iz srijemskih i bačkih naselja. [4] Valja, doduše, priznati da se sa svojevrsnom stigmatizacijom vojvođanskih Hrvata započelo i prije same ekspanzije srpskog nacionalističkog pokreta koncem 1980-ih i početkom 1990-ih godina. Naime, već u popisima stanovništva 1981. i 1991. godine bio je više nego primjetan pokušaj svojevrsnog popisnog podvajanja hrvatskog etničkog bića u Srbiji, radi njihove lakše asimilacije. Državna vlast u Srbiji je otvoreno osporavala pripadnost Bunjevaca i Šokaca hrvatskom nacionalnom korpusu, tako da su se i u navedenim popisima iskazivali odvojeno od Hrvata. [5] "Srbi, naime, u svojoj službenoj statistici uz Hrvate u Vojvodini još uvijek posebno iskazuju Bunjevce i Šokce, iako je znanstveno dokazano da su i oni Hrvati", piše I. Crkvenčić i nastavlja: "Takva praksa sastavni je dio pritiska Srba na Hrvate u Srbiji, a sa željom da Hrvata u toj republici bude što manje. Da je riječ o pritisku, vidi se iz činjenice što se upravo u vrijeme najvećeg pritiska veliki dio Hrvata izjašnjava kao Bunjevci ili Šokci. To je došlo do izražaja prilikom popisa stanovništva 1991. god., kad je u odnosu na 1981. god., zabilježen velik pad broja Hrvata, uz istodobno velik porast broja Bunjevaca i Šokaca." (Crkvenčić, 1993., 111.) Štoviše, negiran je kulturni, povijesni i etnički identitet Hrvata. Bunjevcima se sredinom 1990-ih dao čak status posebnog naroda, uz istodobno izbjegavanje priznavanje Hrvatima status nacionalne manjine.

U siječnju 2003. godine, Tužiteljstvo Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (u Den Haagu) podignuta je optužnica protiv Vojislava Šešelja, predsjednika Srpske radikalne stranke, nekadašnjeg zastupnika u srbijanskom parlamentu, pa čak i svojedobnog potpredsjednika srbijanske vlade. Optužnica tereti Vojislava Šešelja za zločine u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, ali za organiziranje i sudjelovanje u nasilnom protjerivanju Hrvata iz Vojvodine. U optužnici, između ostalog, stoji: "Šešelj je 6. svibnja 1992. održao govor u Hrtkovcima, selu u Vojvodini, pozvao na iseljenje Hrvata iz tog regiona i pročitao popis ljudi koji bi trebali napustiti Srbiju i otići u Hrvatsku. Poslije tog govora u Hrtkovcima je počela kampanja etničkog čišćenja usmjerena protiv Hrvata i tijekom sljedeća tri mjeseca, nesrpsko stanovništvo je zlostavljano i zastrašivano, što ih je prisililo da napuste regiju. Domovi Hrvata su bili opljačkani i u njih su se uselili Srbi". [6] Nakon podizanja i objavljivanja optužnice Vojislav Šešelj je - kako prenosi "Hrvatska riječ" - izjavio: "U Hrtkovcima smo prvo imali miting 6. svibnja 1992. godine i na tom mitingu sam pročitao popis imena ljudi iz Hrtkovaca koji su dobrovoljno otišli u ustaški zbor nacionalne garde. Ja sam te ljude javno prozvao, oni su iz Hrtkovaca, državljani Srbije, a otišli su da se bore za ustašku državu i da ugnjetavaju srpski narod. E sad, je li to potaknulo njihove obitelji da i one gledaju što prije da odu, ja ne znam. Bio bih radostan da ih je upravo to potaknulo, ali to je njihova stvar a ne moja". [7]

Koliko je Hrvata bilo prisiljeno napustiti Vojvodinu nije do kraja poznato. Određeni broj Hrvata napustio je Vojvodinu i u Hrvatskoj zatražilo izbjeglički status. Njihovu evidenciju je vodio hrvatski Ured za prognanike i izbjeglice i ti su podatci relativno pouzdani. No, kao što ćemo kasnije vidjeti, radi se o vrlo malom broju pripadnika hrvatske etničke skupine iz Vojvodine. Drugim riječima, najveći broj vojvođanskih Hrvata napustio je Srbiju i u Hrvatsku se naselio putem razmjene imovine s hrvatskim Srbima. [8] Kada je u pitanju taj broj treba naglasiti da točne i sustavne evidencije nisu vođene, pa se može govoriti tek o procjenama. Unatoč navedenom pokušat ćemo barem približno kvantificirati hrvatski iseljenički/izbjeglički kontingent iz Vojvodine u Hrvatskoj, pri čemu valja napomenuti da je još uvijek nepoznati broj Hrvata vjerojatno napustio Vojvodinu i otišao izravno u treće zemlje, zapadno-europske i preko-oceanske, zaobišavši pritom Hrvatsku. Međutim, iz dosadašnjih istraživanja je razvidno da je najveći broj nasilno iseljenih Hrvata iz Vojvodine došao upravo na područje Hrvatske, te se stalno ili privremeno naselio u njoj.

Prema podatcima Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske iz lipnja 1997. godine, u Hrvatskoj se nalazilo 995 izbjeglica s područja Vojvodine, od kojih 914 ili 91,9% Hrvata. U isto je vrijeme u Hrvatskoj bilo naseljeno i 423 izbjeglica-useljenika iz Vojvodine, od kojih 406 ili 96,0% Hrvata. [9] Drugim riječima, u izbjegličkom i izbjegličko-useljeničkom statusu se u Hrvatskoj 1997. godine nalazilo 1.418 izbjeglica iz Srijema, Bačke i Banata, od kojih 1.320 ili 93,1% pripadnika hrvatske etničke skupine. U to su vrijeme izbjeglice iz Vojvodine činile tek 1,0% ukupne izbjegličke populacije u Republici Hrvatskoj. Veličinu useljeničkog kontingenta Hrvata koji su se u Hrvatsku naselili putem razmjene imovine ili eventualno spajanja obitelji mnogo je teže egzaktno utvrditi. Tako, primjerice, u jednom od dokumenata Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske stoji da je Hrvatska primila oko 30.000 izbjeglica iz tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, od kojih su tek neki bili s izbjegličkim statusom, dok su mnogi u Hrvatskoj boravili ili još uvijek borave bez izbjegličkog statusa. [10] Prema evidenciji Fonda za humanitarno pravo, samo tijekom masovnih protjerivanja i preseljavanja u lipnju, srpnju i kolovozu 1992. godine, više od 10.000 vojvođanskih Hrvata je razmijenilo svoju imovinu za imovinu Srba iz Hrvatske, dok je u cjelokupnom razdoblju (1992.-1995.) Vojvodinu napustilo između 20.000 i 30.000 Hrvata. [11] J. Čapo-Žmegač (2002.) navodi da se procjene o broju doseljenih Hrvata iz Vojvodine u Hrvatsku kreću od 30.000 do 45.000, ali - također - ističe da je vrlo teško govoriti o preciznim podatcima. Slične podatke (procjene) iznosi i D. Mirić (2000.). Tek objavom rezultata popisa stanovništva u Srbiji iz 2002. godine može se donekle korigirati veličina iseljeničkog/izbjegličkog kontingenta hrvatskog stanovništva iz Vojvodine. Međutim, niti rezultati popisa 2002. godine neće pomoći u ustanovljenju (izračunavanju) točnog broja iseljenih/izbjeglih, jer se zbog promijenjene metodologije popisa [12] , kao i različitog izjašnjavanja Hrvata u popisima 1991. i 2002. godine, ne može posve precizno utvrditi stvarna veličina hrvatske etničke skupine i hrvatske zajednice u Vojvodini. Naime, dio Hrvata u Vojvodini se u popisu 1991. godine izjasnio "Jugoslavenima", Bunjevcima, Šokcima ili pripadnicima ostalih etničkih skupina, odnosno, nije se želio izjasniti u smislu etničke pripadnosti. Koliko je takvih osoba - pripadnika hrvatske zajednice - napustilo Vojvodinu gotovo je nemoguće egzaktno utvrditi. Nepouzdanost službene, pa i popisne statistike, nedostatak registra stanovništva te nepoznat ukupan broj izbjeglih, uvelike određuju nemogućnost utvrđivanja stvarnih demografsko-statističkih pokazatelja o promjeni broja Hrvata u Vojvodini tijekom druge polovice XX. stoljeća. Stoga, u nastavku izneseni pokazatelji promjene broja vojvođanskih Hrvata i hrvatske zajednice u cjelini, naročito tijekom posljednjeg međupopisnog razdoblja (1991.-2002.) predstavljaju najvjerojatnije donju granicu njihova demografskog regresa. Drugim riječima, smanjenje obujma hrvatske etničke skupine i zajednice u Vojvodini je veće nego što se to može ustanoviti (izračunati) na temelju službenih podataka srbijanske statistike.

Promjena broja Hrvata u razdoblju 1953.-1991. godine

Na područje današnje Vojvodine prve značajnije skupine hrvatskoga stanovništva naseljavaju se u osmanlijskom i post-osmanlijskom razdoblju, između XV. i XVII. stoljeća, u sklopu migracijskih struja kojima se dio hrvatskog stanovništva "povlačio" iz svoje postojbine prema sjeveru, preko rijeka Dunava i Drave. (Crkvenčić, 1991.) Dio toga stanovništva naselio se na područje između rijeka Dunava, Save i Tise, dakle, u Srijem i Bačku, koji su u to vrijeme bili žarišni imigracijski prostori ovoga dijela Europe. Naseljavanje Hrvata (ali i Nijemaca, Mađara, Slovaka, Čeha, Srba....) osobito je bilo snažno od konca XVII. stoljeća. U posljednjih tristotinjak godina Vojvodina je bila vrlo dinamično migracijsko područje. Migracije su imale vodeće značenje u kretanju stanovništva, napose u razvoju demografskih struktura, naročito u oblikovanju specifične etničke slike naseljenosti. (Raduški, 2002.) U tom kontekstu posebno treba apostrofirati utjecaj masovnih doseljavanja i iseljavanja, koji su u relativno kratkom dovodili do gotovo korjenitih etničkih izmjena stanovništva. Ilustrativan je u tom smislu egzodus Nijemaca i brojno naseljavanje Srba u Vojvodini u poraću drugog svjetskog rata. [13] Ratom i političkim pritiscima inducirane migracije umnogome su utjecale i na demografska kretanja u Vojvodini i tijekom posljednjega međupopisnoga razdoblja (1991.-2002.). Štoviše, "doseljavanje velikog broja osoba u Vojvodinu devedesetih godina (prvenstveno izbjeglica i ratom ugroženih osoba, kao i interno raseljenih) izravno je utjecalo na povećanje ukupnog broja stanovnika, ali je to donekle kompenzirano iseljavanje autohtonog vojvođanskog stanovništva u inozemstvo (pogotovo mladih i visokoobrazovanih - tzv. odljev mozgova), kao i emigracijama pripadnika pojedinih nacionalnosti u matične zemlje iz političkih i ekonomskih razloga." (Raduški, 2002., 344.)

Kretanje službenoga broja Hrvata u Vojvodini [14] u razdoblju nakon drugog svjetskog rata pa do 1991. godine pokazuje u cjelini obilježja značajnog demografskog regresa. Naime, između 1953. i 1991. godine broj stanovnika Vojvodine koji su se u navedenim popisima stanovništva izjasnili Hrvatima smanjen je sa 128.054 na 72.394 ili za 43,5%. U svim je međupopisnim razdobljima službeni broj Hrvata smanjen, s izuzetkom međupopisja 1953.-1961., tijekom kojega je zabilježen odgovarajući demografski rast hrvatske populacije (13,5%). Tako je između 1961. i 1971. godine službeni broj Hrvata smanjen za 3,7%, između 1971. i 1981. godine za 21,2%, te između 1981. i 1991. godine za čak 33,7%. Za međupopisni pad broja pripadnika hrvatske etničke skupine između 1961. i 1971. godine odgovarajuće objašnjenje možemo tražiti u procesima deagrarizacije i deruralizacije kojima su naročito bili izloženi Hrvati u seoskim naseljima Bačke i Srijema, kao i u "redovitim" migracijskim strujama kojima su se kretali narodi na području bivše Jugoslavije prema svojim matičnim republikama/državama (Hrvati prema Hrvatskoj, Srbi prema Srbiji, Mađari prema Mađarskoj i slično) ili prema inozemstvu, tj. tzv. trećim zemljama (ekonomska emigracija). Međutim, vrlo veliki demografski regres službeno iskazanog broja Hrvata između 1971. i 1981., odnosno 1981. i 1991. godine, traži ponešto složenije objašnjenje. Primjerice, između 1981. i 1991. broj Hrvata u Vojvodini je smanjen - kao što je već izneseno - za 33,7% (apsolutno za 36.809 osoba). U isto vrijeme, kontingent stanovnika koji se u oba popisa izjasnio Bunjevcima povećan je za čak 117,5% (apsolutno za 11.466 osoba). Razvidno je da se dio ukupne depopulacije Hrvata u Vojvodini u tom međupopisju može "zahvaliti" demografskom rastu bunjevačke populacije. Osim toga, u navedena su dva međupopisna razdoblja prilično snažni bili procesi popisne "jugoslavenizacije", odnosno, izjašanjavanja stanovništva "Jugoslavenima". Primjerice, izdvojimo li iz analize Srbe, Hrvate i Mađare, kontingent ostalog (i nepoznatog) stanovništva Vojvodine (među kojima su osobito brojni bili upravo "Jugoslaveni"), između 1961. i 1971. godine povećan je za 20,6%, između 1971. i 1981. godine za čak 43,9% te između 1981. i 1991. godine za 1,1%. Realno je pretpostaviti da se u kontingentu "Jugoslavena" krije i određeni dio hrvatske etničke skupine. Procijenimo li samo da je 1991. godine udjel Hrvata u popisnoj skupini "Jugoslavena" odgovarao udjelu hrvatskog, bunjevačkog i šokačkog stanovništva u ukupnom stanovništvu Vojvodine (4,85%), dobivamo podatak o približno 8.700 Hrvata "skrivenih" u popisnoj kategoriji "Jugoslavena". Zbrojimo li službeno iskazani broj Hrvata (72.394), Bunjevaca (21.221), Šokaca (1.783) te procijenjeni broj "Jugoslavena" hrvatskog etničkog podrijetla (8.715), dolazimo do podatka o 104.113 stanovnika Vojvodine iz redova hrvatske zajednice. Koliko je to točna prosudba teško je utvrditi. No, ona nam je poslužila kao mogući dokaz osnovnih uzroka tako snažnog demografskog regresa hrvatskog stanovništva Vojvodine između 1961. i 1991. godine (u tom je razdoblju službeni broj Hrvata prepolovljen)!

Prema posljednjem prijeratnom popisu stanovništva (1991.), najviše vojvođanskih Hrvata je živjelo u Srijemskom okrugu (21.847 osoba ili 30,2% svih Hrvata u Vojvodini). Ti su Hrvati 1991. godine činili 7,0% ukupnog stanovništva Srijemskog okruga. Najviši udjel u stanovništvu pojedinog okruga 1991. godine su Hrvati imali u Sjeverno-bačkom okrugu, u kojemu je 19.965 Hrvata (27,6% svih Hrvata u Vojvodini) činilo 9,7% stanovništva okruga. Međutim, u Sjeverno-bačkom okrugu se 1991. godine 17.735 osoba (8,6% stanovništva okruga ili 83,6% svih Bunjevaca u Vojvodini) izjasnilo i Bunjevcima. Drugim riječima, u Sjeverno-bačkom okrugu je živjelo 37.700 osoba hrvatskoga podrijetla i činili su čak 18,3% ukupnog stanovništva okruga. Značajniji broj Hrvata živio je 1991. godine i u Južno-bačkom te Zapadno-bačkom okrugu. U prvome se okrugu Hrvatima u popisu izjasnilo 16.532 osobe ili 22,8% svih Hrvata u Vojvodini, a u drugome okrugu 14.414 osoba ili 19,9% svih Hrvata u Vojvodini. U Južno-bačkom okrugu su Hrvati činili 3,0%, a u Zapadno-bačkom okrugu 6,7% ukupnog stanovništva okruga.

Pridružimo li službeno iskazanom broju Hrvata i stanovništvo koje se u popisima izjasnilo Bunjevcima, onda vidimo da je demografski regres ovako definirane hrvatske zajednice u Vojvodini između 1971. i 1981. godine iznosio 14,1%, između 1981. i 1991. godine 21,3%, a između 1991. i 2002. godine 18,5%. Istodobno, njihov je udjel u ukupnom stanovništvu Vojvodine smanjen sa 5,8% (1981.), na 4,8% (1991.) te na 3,8% (2002.).

Popis stanovništva 2002. godine ustanovio je novi demografski rast srpske, a daljnji demografski regres hrvatske i mađarske etničke skupine u Vojvodini. Navedene tendencije nisu zapravo ništa novo. Naime, vojvođanski je prostor - unatoč globalnoj multietničnosti - ipak nakon svakog ratnog sukoba tijekom XX. stoljeća doživljavao određenu etničku homogenizaciju u korist sve značajnijeg porasta broja i udjela srpske etničke skupine. Prema popisu stanovništva 1910. godine, Srbi su u Vojvodini činili tek trećinu stanovništva. Godine 1931. udjel Srba je porastao na 38,0%, a 1948. godine prvi je puta premašio polovicu ukupnog vojvođanskog stanovništva. [15] Premda ima relativno heterogenu etničku strukturu stanovništva, u Vojvodini ipak izrazito prevladavaju dvije etničke skupine - srpska sa 65,1% i mađarska sa 14,3% ukupnog stanovništva., pa možemo govoriti o svojevrsnom bimodalnom tipu etničkog sastava stanovništva. (Raduški, 2003.)

U kontekstu uzročno-posljedičnog okvira značajnog demografskog regresa vojvođanskih Hrvata valja promisliti i daljnji pad broja Mađara (između 1991. i 2002. godine demografski regres mađarskog stanovništva je iznosio 12,8%), uz istodobno znakovito povećanje broja Srba (porast kontingenta srpskog stanovništva iznosio je u istom razdoblju čak 17,7%). To je dovelo do pada udjela mađarskog (sa 16,9% na 14,3%) te porasta udjela srpskog u ukupnom stanovništvu Vojvodine (sa 57,1% na čak 65,%). Do značajnog povećanja srpskog kontingenta u Vojvodini došlo je prije svega zbog ratom induciranih migracijskih struja srpskog stanovništva iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koji su intenzivirane jačanjem srbijanske oružane agresije na te dvije zemlje. Procjenjuje se da se u Vojvodini privremeno ili trajno naselilo između 250.000 i 300.000 izbjeglih Srba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Prema popisu izbjeglica i ratom ugroženih osoba iz 1996. godine u Vojvodini je bilo registrirano oko 260.000 izbjeglica. Popis izbjeglica iz 2001. godine ustanovio je pad izbjegličkog kontingenta u Vojvodini na približno 180.000 osoba, od kojih 70,0% iz Hrvatske. Najveći broj izbjeglica (oko 60,0%) ne namjerava se vratiti u zemlju svojega prijeratnog prebivališta nego se želji socio-ekonomski integrirati u Vojvodini (Srbiji). (Raduški, 2002.) Znamo li, međutim, da je između 1991. i 2002. godine apsolutni rast srpskog kontingenta iznosio "svega" 200.000 osoba, očito je da je iz Vojvodine u promatranom razdoblju određeni broj Srba iselio u okviru ekonomskih migracijskih tokova ili zbog straha od mobilizacije. Depopulacija mađarskog stanovništva posljedica je njihovog niskog prirodnog prirasta, ekonomske emigracije, ali i asimilacije koju je nasilničkom politikom poticala tadašnja državna vlast u Srbiji. Dok su Srbi 1953. godine svojim udjelom tek nešto malo prešli polovicu ukupnog stanovništva Vojvodine, popis 2002. godine pokazao je već dvotrećinski udjel Srba u ovome području. Ukupan je demografski rast srpskog stanovništva Vojvodine između 1953. i 2002. godine iznosio 51,1%, dok su Mađari i Hrvati ostvarili demografski pad od 33,3%, odnosno, 55,8%.

Nema nikakve sumnje da je smanjenje veličine kontingenta hrvatskog stanovništva determinirao i promjene udjela Hrvata u ukupnom stanovništvu pojedinog okruga. Tako je, naime, u Sjeverno-bačkom okrugu udjel hrvatskog stanovništva smanjen sa 9,7% na 8,6%, u Srednje-banatskom okrugu sa 0,6% na 0,5%, u Južno-banatskom okrugu sa 0,9% na 0,7%, u zapadno-bačkom okrugu sa 6,7% na 6,1% te u Srijemskom okrugu sa 7,0% na 3,1%. Jedino je u Srednje-banatskom okrugu udjel Hrvata ostao nepromijenjen (0,4%). Razvidno je - na temelju prikazanih podataka - da su Hrvati nešto značajniji udjel u ukupnom stanovništvu zadržali samo u Sjeverno-bačkom okrugu, u kojemu zajedno sa stanovništvom koje se u popisima izjasnilo Bunjevcima, čine gotovo petinu populacije (18,3%).

Procjena ukupne depopulacije hrvatske zajednice u Vojvodini 1991.-2002.

Temeljem dostupnih podataka izvršili smo i procjenu ukupne depopulacije hrvatske etničke skupine i zajednice u Vojvodini između 1991. i 2002. godine. Uvodno treba ponoviti da pod pojmom hrvatske zajednice ne podrazumijevamo samo osobe koje su se u popisima izjasnile Hrvatima, nego smo u navedeni kontingent, uz službeni broj Hrvata, uključili i stanovništvo u popisima izjašnjeno kao Bunjevci (za 1991. i 2002.) i Šokci (za 1991.), te procijenjeni broj osoba hrvatskoga etničkoga podrijetla iz kategorije "Jugoslavena" (za 1991. i 2002.). Potonju smo skupinu procijenili adekvatno udjelu Hrvata, Bunjevaca i Šokaca u ukupnom stanovništvu Vojvodine (1991. taj je udjel iznosio 4,85%, a 2001. 3,76%). Drugim riječima, pošli smo od pretpostavke da je u kontingentu "Jugoslavena" 1991. godine najmanje 5,0% osoba (ili 8.715 stanovnika) bilo hrvatskog etničkog podrijetla. Istim metodološkim postupkom smo za 2002. godinu procijenili da se u kontingentu "Jugoslavena" na određeni način "krije" 4,0% (ili 1.995 stanovnika) Hrvata. Riječ je najvjerojatnije o podcijenjenim izračunima, ali smo njihovim korištenjem izbjegli mogućnost neobjektivnog precjenjivanja ukupne depopulacije hrvatske zajednice u Vojvodini.

Imajući sve prethodno na umu, možemo procijeniti da je u Vojvodini 1991. godine živjelo približno 104.113 osoba hrvatskog etničkog podrijetla, što je 43,8% više nego što je u popisu iskazan službeni broj izjašnjenih Hrvata. Na isti način smo za 2002. godinu procijenili da je u Vojvodini živjelo približno 78.307 osoba hrvatskog podrijetla, ili 38,5% više od službeno objavljenog broja Hrvata. U tom bi slučaju apsolutni demografski regres hrvatske zajednice iznosio 25.806 osoba, a relativni 24,8%. Time smo se na određeni način približili procjenama koje kažu da je iz tadašnje Savezne Republike Jugoslavije između 1991. i 2002. godine prisilno iselilo/izbjeglo oko 30.000 Hrvata, među kojima najveći broj iz Vojvodine, a u njoj, pak, iz Srijema. Dakako, u navedeni demografski regres uključen je i negativan prirodni prirast hrvatskog stanovništva. Kako u proteklih desetak godina nije bilo useljavanja Hrvata u Vojvodinu niti povratka izbjeglih Hrvata iz Hrvatske, onda možemo argumentirano tvrditi da je depopulacija Hrvata u Vojvodini određena njihovom niskom demo-reprodukcijom i osobito visokom negativnom migracijskom bilancom (iseljavanjem/izbjeglištvom). U dugoročnom smislu, tihi egzodus Hrvata iz Vojvodine imat će duboke posljedice, ne samo opstojnost hrvatskog etničkog i nacionalnog bića u tom području, nego i po višestoljetni - često puta javno isticani - multietnički karakter vojvođanskog prostora.

Popis literature:
Bičanić, M. (1994.): Srijem krvavo krilo Hrvatske, Dokumenti i svjedočenja, Mladost, Biblioteka Raskrižja, Knjiga 1, Zagreb.

Crkvenčić, I. (1991.): Kretanje broja Hrvata u SR Srbiji i Srba u R Hrvatskoj (prema službenim podacima statistike), u: Političko-geografska i demografska pitanja Hrvatske, SGD Hrvatske, Zagreb, 107-117.

Crkvenčić, I. (1993.): Srpsko svojatanje dijela teritorija Republike Hrvatske u svjetlu nekih demografskih podataka (s posebnim osvrtom na istočnu Hrvatsku); u: Zbornik Slavonija, Srijem, Baranja, Bačka, Matica hrvatska, Zagreb, 107-119.

Čapo-Žmegač, J. (2002.): Srijemski Hrvati, etnološka studija migracije, identifikacije i interakcije, Durieux, Zagreb.

Izvješće o preregistraciji prognanika, povratnika i izbjeglica u Republici Hrvatskoj (ožujak i travanj 1997.), Vlada Republike Hrvatske, Ured za prognanike i izbjeglice, Zagreb, lipanj 1997.

Laušić, A. (1993.): Uzroci i posljedice agrarne reforme i kolonizacije 1945.-1948., u: Zbornik Slavonija, Srijem, Baranja, Bačka, Matica hrvatska, Zagreb, 91-97.

Mirić, D. (2000.): Ukupno kretanje broja Hrvata u Srbiji i Crnoj Gori od 1948. do 2000. godine, u: Društvena istraživanja, God. 9, Br. 4-5 (48-49), 743-766.

Raduški, N. (2002.): Etničke migracije na prostoru Vojvodine u drugoj polovini 20. stoljeća, u: Migracijske i etničke teme, God. 18, Br. 4, 339-348.

Raduški, N. (2003.): Etnička slika Srbije - popis 2002. godine, u: Migracijske i etničke teme, god. 19, Br. 2-3, 253-267.

Sekulić, A. (1994.): Hrvatski bački mjestopisi, Povijest hrvatskih imena mjesta u bačko-bodroškoj županiji, Školska knjiga, Zagreb

Valentić, M. (1993.): Garašanin i vizija Velike Srbije - prvi scenarij oblikovanja Velike Srbije, u: Zbornik Slavonija, Srijem, Baranja, Bačka, Matica hrvatska, Zagreb, 51-57.

Zajednička radionica Ureda i UNHCR-a, Program povratka, Skrb o starim i nemoćnima, Vlada Republike Hrvatske, Ured za prognanike i izbjeglice, UNHCR, Duga Uvala, Pula, 1998.

Živić, D. i Esih, B. (2003.): Idejno-politički, vojni, međunarodno-pravni i demografski aspekti srbijanske agresije na Republiku Hrvatsku, u: Republika Hrvatska, God. L, Br. 214-215, 29-53.

[1] Pod pojmom hrvatska etnička skupina podrazumijevamo ono stanovništvo Vojvodine koje se u analiziranim popisima stanovništva izjašnjavalo Hrvatima.

[2] Pojam hrvatska zajednica, uz stanovništvo Vojvodine koje se u popisima izjašnjavalo Hrvatima, uključuje i osobe koje su se izjasnile Bunjevcima i Šokcima te procijenjeni broj popisom iskazanih "Jugoslavena" hrvatskog etničkog podrijetla.

Naime, "premda nisu izravno protjerani ratom i vojnom silom jer se rat nije vodio na njihovu teritoriju, kontekst u kojemu se odvijala migracija srijemskih Hrvata čini je još jednom instancom prisilnih migracija. Ljudi koji su je donijeli nisu imali alternative u odluci o preseljenju." (Čapo-Žmegač, 2002., 28.)

[4] "Hrvatska riječ" u svojemu broju od 28. veljače 2003. godine prenijela je izvatke iz jedne televizijske emisije tijekom koje je, između ostalog, rečeno: "Najprije su mi napisali slovo U na kuću, zatim su mi na ulici - onako u prolazu - prijetili, da bi na kraju stigla otvorena ponuda da se iselim, i da mi je nađen kuća u Hrvatskoj (....) Odbio sam, a kasnije su mi podmetnuli eksploziv, od kojeg su srećom samo prozori popucali. Bilo je zapaljenih salaša, ali ne bih ni želio znati tko je to uradio, ovo je malo selo i svakog dana ih susrećem. Bolje je da ne znam." ("Hrvatska riječ", Informativno-politički tjednik, Subotica, 28. veljače 2003.)

[5] Zastupnici teorije prema kojoj Bunjevci i Šokci nisu sastavnicom hrvatske zajednice u Vojvodini, pozivaju se na činjenicu da o podrijetlu bunjevačkih Hrvata ima određeni broj kontroverznih rasprava, ali pritom zanemaruju istraživanja prema kojima je neprijeporno "da jezgru Bunjevaca čine poslavljeni stari romanski stanovnici, pastiri od Velebita do kršnih hercegovačkih planina Čvrsnice, Čabulje i Veleža, oko bazena Neretve. S njima su se tijekom velikih seoba nakon turskih prodora izmiješali i srodili mnogi Hrvati ikavskoga govora i katoličke vjere." (Sekulić, 1994., 22.)

[6] Prema: "Hrvatska riječ", Informativno-politički tjednik, Subotica, 21. veljače 2003.

[7] Prema: "Hrvatska riječ", Informativno-politički tjednik, Subotica, 21. veljače 2003.

[8] U svojoj studiji o srijemskim Hrvatima J. Čapo-Žmegač - između ostalog - navodi: "Budući da prije dolaska u Hrvatsku srijemski Hrvati mijenjaju svoje nekretnine sa Srbima koji istodobno napuštaju Hrvatsku i naseljavaju se u istočnome Srijemu, oni se razlikuju od svih drugih vrsta migranata (izbjeglica i prognanika) u Hrvatskoj početkom devedesetih godina. Oni, naime, za razliku od drugih, imaju osiguran smještaj, a budući da su većinom poljodjelci, zahvaljujući zamjenama imanja oni osiguravaju i gospodarsku egzistenciju u Hrvatskoj. Samo je manji dio srijemskih Hrvata bio prisiljen preseliti a da nije uspio ugovoriti zamjenu. Njima je hrvatska država ponudila privremeni smještaj u prognaničkim naseljima, a nakon oslobođenja Knina u tom području." (Čapo-Žmegač, 2002., 30.)

[9] Izvor: Izvješće o preregistraciji prognanika, povratnika i izbjeglice u Republici Hrvatskoj (ožujak i travanj 1997.), Vlada Republike Hrvatske, Ured za prognanike i izbjeglice, Zagreb, lipanj 1997.

[10] Prema: Zajednička radionica Ureda i UNHCR-a, Program povratka, Skrb o starim i nemoćnima, Vlada Republike Hrvatske, Ured za prognanike i izbjeglice, UNHCR, Duga Uvala, Pula, 1998.

[11] Prema: "Hrvatska riječ", Informativno-politički tjednik, Subotica, 21. veljače 2003.

[12] U "Metodološkim objašnjenjima" popisa stanovništva u Srbiji 2002. godine, između ostalog, stoji: "Pri korišćenju popisnih rezultata, treba voditi računa o tome da ne postoji potpuna uporedivost definicija stalnog, odnosno, ukupnog stanovništva u popisu 2002. i ranijim popisima. U popisima 1971., 1981. i 1991. godine, pored stanovništva u zemlji, u stalno stanovništvo su ubrajani i jugoslavenski građani na privremenom radu u inostranstvu, kao i članovi porodice koji su s njima boravili u inostranstvu. U skladu s međunarodnim preporukama, u popisu 2002. godine osim stanovništva u zemlji, u sastav stalnog stanovništva ulaze jugoslavenski građani čiji je rad, odnosno boravak u inostranstvu kraći od godinu dana, kao i strani državljani koji u našoj zemlji rade ili borave u svojstvu članova porodice duže od godinu dana." (prema: www.rzs---------)

[13] "Tako je doseljavanju kolonističnog stanovništva prethodilo masovno iseljavanje stanovništva njemačke nacionalnosti (preko 300.000), što je bitno utjecalo na promjenu etničke slike u smislu imanentnog smanjenja udjela Nijemaca te relativnog povećanja udjela Srba u etničkoj strukturi Vojvodine. Primjerice, prije Prvoga svjetskog rata Vojvodina je bila mješavina triju dominantnih naroda: Srba (33,8%), Mađara (28,1%) i Nijemaca (21,4%), da bi prema popisu nakon Drugoga svjetskog rata (1948.) postala u etničkom smislu naglašeno dvovrsna (Srbi 50,6%, Mađari 25,8%) zbog značajno smanjenja udjela Nijemaca (1,9%)." (Raduški, 2002., 341.)

[14] U upravno-teritorijalnom smislu Vojvodina je podijeljena na sedam okruga (Sjeverno-bački, Srednje-banatski, Sjeverno-banatski, Južno-banatski, Zapadno-bački, Južno-bački i Srijemski), a oni su pak podijeljeni na ukupno 45 općina (Novi Sad - grad, Ada, Alibunar, Apatin, Bač, Bačka Palanka, Bačka Topola, Bački Petrovac, Bečej, Bela Crkva, Beočin, Čoka, Inžija, Irig, Kanjiža, Kikinda, Kovačica, Kovin, Kula, Mali Iđoš, Nova Crnja, Novi Bečej, Novi Kneževac, Odžaci, Opovo, Pančevo, Pećinci, Plandište, Ruma, Sečanj, Senta, Sombor, Srbobran, Sremska Mitrovica, Srijemski Karlovci, Stara Pazova, Subotica, Šid, Temerin, Titel, Vrbas, Vršac, Zrenjanin, Žabalj, Žitište).

[15] Uz već spomenuti egzodus Nijemaca krajem i neposredno po svršetku drugog svjetskog rata, na porast broja i naročito udjela Srba u Vojvodini, bitno su utjecali kolonizacijski procesi, putem kojih je, nakon provedene druge velike agrarne reforme u tadašnjoj Jugoslaviji, između 1945. i 1948. godine, na vojvođanski prostor doseljene brojne skupine srpskog stanovništva iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Procijenjeno je da su od ukupnog broja kolonista 71,9% činili Srbi (oko 162.000 osoba), 17,8% Crnogorci (oko 40.000 osoba), 5,3% Makedonci, 3,2% Hrvati, 0,9% Slovenci i 0,8% Muslimani. ( Laušić, 1993.)

[16] Riječ je o korigiranom broju Hrvata, koji se odnosi samo na stanovništvo u "zemlji" prema popisu 1991. godine. Korekcija je izvršena "zbog približnog metodološkog usaglašavanja" s rezultatima popisa 2002. godine. (Raduški, 2003.) U Vojvodini je prema kriteriju "de iure" (stanovništvo u "zemlji" i stanovništvo u inozemstvu) 1991. godine živjelo ukupno 74.227 stanovnika koji su se u popisu izjasnili Hrvatima.