Dr. iur. Ivo Korsky

Nije ni slučaj, a ni čudo što autor i izdavači ove zbirke prosvjeda protiv uništavanja Bosanske Posavine posvećuju taj rad u prvom redu svetom ocu papi Ivanu Pavlu II. Radi se, naime, o suvremenoj epizodi u tisućljetnoj tragediji Rimske Crkve, čija je jurisdikcija do Raskola 1054. godine dopirala do Soluna i od tada, prvo polagano, a zatim nakon provale Osmanlija na Balkan, a osobito poslije pada bosanskog kraljevstva 1463. godine, ubrzanim tijekom gubila područja koja su joj tradicionalno pripadala.

Zapadno od Drine turske pomoćne čete, pravoslavni martolozi, ispraznili su velike dijelove do tada hrvatskih područja i naselili su ih na poticaj svojih turskih gospodara. U tom je procesu katolička hijerarhija izbjegla ili se ugasila, a njeni su se vjernici od većine pretvorili u manjinu, bilo što su izbjegli, bilo što su prešli na islam ili na pravoslavlje. Sve do Berlinskog kongresa 1878. godine kulturnu i djelomično narodnu istovjetnost preostalog katoličkog pučanstva pod osmanljiskom vlašću čuvali su franjevci kao jedini mjesni izdanak Rimske Crkve.

Tek kad je Austro-Ugarska, na temelju mandata Berlinskog kongresa, vojničkom silom okupirala Bosnu i Hercegovinu, Crkva je obnovila redovito hijerarhiju popunivši je dijelom svjetovnim svećenstvom a dijelom franjevcima-redovnicima. U isto vrijeme osnovali su isusovci u Travniku svoju gimnaziju, koja je uz odgoj novog dijecezanskog svećenstva odigrala povijesnu ulogu stvaranja svjetovne inteligencije u Bosni, uključivši i veći broj muslimanskih intelektualaca. Ali i u novim prilikama, franjevački u biti duboko narodni, misionarski red, uvelike je sačuvao svoju tradicionalnu pučku ulogu u preostalim katoličkim otocima Bosne i Hercegovine.

Ovi narodno-vjerski ili vjersko-narodni otoci danas predstavljaju zadnje ostatke nekoć jedinstvenog hrvatskog vjersko-narodnog prostora. U borbama između Osmanljiskog i habsburkog carstva ovi su otoci povremeno dožvljavali veće ljudske i prostorne gubitke koji su često dovodili do njihova potpunog nestajanja. Današnja sudbina Bosanske Posavine predstavlja reprizu u kojoj su, mutatis mutandis, Milošević i Karadžć odigrali ulogu pravoslavnih martologa kolonizatora, a zapadne sile u Daytonu ulogu Beča i Mletaka. Ako uskoro ne dođe do bitnih promjena u daytonskim dogovorima, okupirani otok koji još predstavlja Bosanska Posavina kao bijedni ostaci nekad za žvot sposobne banjalučke biskupije i još nedavno veoma žva hrvatska područja u srednjoj Bosni, dožvjet će svoje konačno fizičko, etničko, vjersko i kulturno uništenje kao što su to prije tri stoljeća dožvjela druga bosanska područja nakon povlačenja kršćanske vojske princa Eugena Savojskog.

Dok je Dayton legalizirao uništenje Bosanske Posavine kao za Život sposobnog užeg katoličko-muslimanskog zavičaja, koji je osim toga osiguravao normalan žvot pravoslavnoj, srpskoj manjini, sada, pod teškom rukom prokonzula Europske unije prisustvujemo u zapadnoj Hercegovini početku uništavanja toga zadnjeg i najjačeg ostatka Zapadne Crkve i njenog hrvatskog pučanstva kao vjernu reprizu sličnih procesa u zaposjednutom bosanskom kraljestvu u prvim stoljećima osmanljiske vlasti.

Svjedoćanstvo o sustavnom uništavanju hrvatskog pučanstva u Bosni i Hercegovini, uglavnom prešućeno u zapadnom svijetu, pružo je Msgr. Ratko Perić, biskup mostarski, dne. 25 srpnja 2001. u Washingtonu pred članovima Odbora za međunarodne odnose Kongresa. U zadnjem odsjeku svoga izlaganja oštro je osudio stvarni protektorat koji vlada u Bosni i Hercegovini i ocrtao je kako se ovaj odražava na žvotne mogućnosti Hrvata-katolika kao jednog od tri konstitutivna naroda te republike (što je izričito bilo priznato u Daytonu).

"Međunarodna uprava vodi više-manje providan protektorat u BiH - rekao je biskup Perić - s tom razlikom što je sebi uzela prava i slobode, a odgovornost i obaveze prebacila na domaće političare. Pitamo se, kako ona ne uviđa da se društveno zlo na taj način ne ukida, nego još više umnožava? Neće se hrvatski narod primiriti ako mu Međunarodna uprava neprestano dokida političke i gospodarske institucije i asimilira ih s drugima. S takvom politikom katolički Hrvati dožvljavaju socijalnu, političku i ekonomsku getoizaciju u vlastitoj zemlji. Ili će se i dalje iseljavati, ili će se na razne načine boriti. A tako radeći, bojim se da će se na njegove vođe i vjerojatno na cijelu skupinu prilijepiti etiketa: ekstremisti, nacionalisti, ustaše i slično ("Republika Hrvatska" br. 210, str. 64).

U tom procesu razbijanja posljednjih većih hrvatskih područja u Bosni i Hercegovini postoji i prilična doza naše, hrvatske krivnje. Tek nedavno sam napisao u jednom političkom prikazu (objavljenom u navedenom časopisu pod naslovom "Hrvatski nacionalizam i bosansko-hercegovački muslimani", br. 210, str. 21):

"Ne smijemo zatvoriti oči pred nerazumijevanjem dijelova hrvatskog javnog žvota poslije 1990. Budući da većina vodećeg sloja nije bila iz nacionalističkog smjera nego politički odgojena u komunizmu, nisu imali dubljeg osjećaja za probleme bosansko-hercegovačkih muslimana u onom prijelaznom razdoblju, kao što ni vodeći muslimanski slojevi u Bosni i Hercegovini iz sličnih razloga nisu pokazivali dublje razumijevanje za probleme novostvorene Republike Hrvatske, koja se aktivno borila za hrvatsku državnu nezavisnost."

Ne želim generalizirati, a još manje želim biti nepravedan, ali koliko je meni poznato, na današnjoj hrvatskoj ljevici jedini ozbiljan glas koji sam našao o toj temi bila je raščlamba dr. Zdravka Tomca pod izazovnim naslovom "Tko je ubio Bosnu?"

Za ovog recenzenta možda je glavni prigovor ovoj zbirci, što u tekstu nema muslimanskih glasova, jer bez sudjelovanja muslimana preostali hrvatski otoci neće se moći održati na dulji rok. Ovo je dobro uočila Titova Jugoslavija kad je sustavno razbijala katoličko-muslimansko prijateljstvo i nastojala uništiti pojavu Hrvata muslimanske vjere ili islamskih Hrvata kao prepreku posrbljivanju Bosne i Hercegovine.

Istu politiku sustavnog uništavanju svakog traga zbižavanja muslimana i katolika promiče danas Europska unija u svojem nastojanju da se obnovi jugoslavenska država, za sada pod imenom Zapadni Balkan.

U komentaru svoje zbirke dokumenata, dr. sc. Marko Babić poziva se doduše u nekoliko navrata na hrvatsko-muslimansku većinu u Bosanskoj Posavini i u općini Brčko navodeći kao temelj za tu tvrdnju podatke službene brojidbe pučanstva Bosne i Hercegovine 1991. No u tom pogledu cijeli tekst nije dovoljno osvijetljen ni obrazložen, što je očito posljedica pedesetogodišnje jugoslavenske komunističke politike koja je sustavno radila na rabijanju nekadašnjih prijateljskih odnosa između Bosne i Hrvatske, kao i radi nesretnog rata između Hrvata-katolika i b.-h muslimana koji je još više produbio stvoreni ponor između muslimana i katolika. A bez muslimana i prije 1991. godine Hrvati su bili samo prva manjina u Bosanskoj Posavini.

Normalno je da je u prikazu koji pišu Hrvati (ja bih rekao Hrvati katolici) veći dio posvećen njima kao ugroženim ostacima nekadašnje predosmanlijske katoličko-bogumilske Bosne. Ali nakon pet stoljeća osmanlijske vlasti i učvršćivanja vodeće i većinske muslimanske vjersko-kulturne zajednice u njoj, neophodno je potrebno da u svojim procjenama za budućnost Hrvati katoličke kulturne tradicije (jer nisu svi b.-h. Hrvati vjernici) uzmu u obzir postojeće činjenično stanje:

1. B.-h. muslimani su se za vrijeme austro-ugarske vladavine ponovno priklonili Europi, ali su u svom pretežnom dijelu sačuvali netaknut islam kao vjeru i dobar dio islamskih kulturnih tradicija.
2. Od posjeta mladih bosanskih begova dr. Anti Starčeviću u intelektualnim muslimanskim krugovima prevladavalo je hrvatsko nacionalno opredjeljivanje, što ih je dodatno približavalo europskim kulturnim gibanjima. Puk je imao samo vjersku i kulturnu islamsku svijest kao što su Hrvati, skoro do konca turske vladavine, uglavnom imali samo katoličku a ne nacionalnu svijest.

Mnogi katolički Hrvati nisu još uvijek svjesni što smo izgubili kao narod radi prekida stopedesetljetnog procesa hrvatskobosanskog približavanja, a još manje su toga svjesni muslimani koji su u tijeku toga razbijanja, koje se i danas nastavlja, uvelike izgubili svoj jedinstveni značaj autohtone europske, konzervativne islamske zajednice s određenim zavičajem u kojemu su bili većina. ©to smo izgubili i jedni i drugi, možemo procijeniti samo čitajući ono što su sami europski odgojeni Hrvati muslimani pisali u zadnjoj fazi svoje djelatnosti.

U jednom od svojih najboljih kulturno-političkih eseja, objavljenom u "Hrvatskoj reviji" (br. 4, 1970) pod naslovom "Hrvatski književnici muslimani (Četiri stoljeća od Mehmedove "Hrvatske pjesme do Selimovićeva "Derviša i smrti")" dr. Ferid Karihman odgovara neodlučnom (i neopredjeljenom) Meši Selimoviću na pitanje što su bosansko-hercegovački muslimani:

"©to smo onda mi? Ono što su nam bili djedovi, koljenom Hrvati!
Ne najzamršeniji ljudi na svijetu, nego oni, koji sudbini povijesti ravno gledamo u oči. Ono, što smo bili jučer, ne smijemo zaboraviti; to je naša povijest i iz toga moramo naučiti. Mi ne trebamo postati nešto drugo, nego tek naći sami sebe. Ne smijemo stati na pola puta, niti zabezeknuti čekati naše rješenje. Mi moramo biti s onima, koji kao prava braća čekaju. Nismo otrgnuti i bit ćemo uvijek prihvaćeni, ali moramo i prihvatiti. Ne kao odvojeni rukavac majke rijeke, nego kao snažni pritok, dovoljno velik da dopuni hrvatsko jezero, koje zemlja ne može upiti. S jasnim osjećajem hrvatskog podrijekla, bez stida i krivice bilo kakova otpadništva, gledajmo ponosno unatrag i smjelo unaprijed, ne zadržavajući vrijeme i bez ikakvog straha u prirodni, hrvatski ishod našeg nacionalnog rješenja. Braća nas ne preziru, a došljaci će nas prestati prezirati u našem muškom, odlučnom nastupu. Htjeli smo i moramo se sačuvati, ali samo znajući ono što jesmo. Vrijeme je, da prestane biti toliko nacionalnih bespolnika među nama."

Ovaj prkosni ponos treba nam biti vodiljom i kad govorimo i pišemo o današnjim reprizama povijesnih uništavanja pojedinih dijelova starog bosanskog kraljevstva. Mi na te reprize ne možemo gledati samo kao na povijest, a još manje kao na zanimljivu pojavu.

Ove današnje reprize na prostorno ograničenim, manjim područjima kao što su to Bosanska Posavina ili zapadna Hercegovina, mogu biti zanimljive povjesničarima. Za pučanstvo koje ih dožvljava, one su samo dokaz i opomena da su sve strane okupacije, bile one muslimanske, pravoslavne ili katoličke, turske ili pod vodstvom europske birokracije, uvijek tragične i nehumane, a u ekstremnim slučajevima i zločinačke.