Mnogi me pitaju za koga glasovati na predsjedničkim izborima. Pokušat ću sebi i njima odgovoriti iskrenom objektivnošću bez žrtvovanja istine i općeg dobra.

Na svečanosti Dana hrvatskih mučenika u Udbini 12. rujna 2009. hvarsko-bračko-viški biskup Slobodan Štambuk je sugerirao jednu mogućnost koju podržavam: „Pred nama su izbori za predsjednika države. Koliko ono imamo kandidata? Oprostite mi što im ne znam točni broj! Svi oni vole! Što vole i koga vole?! I ne bi li bilo normalno i poželjno, da u katoličkoj Hrvatskoj njezin predsjednik bude katolik?! Ali ne samo po svjedočanstvu krsnog lista, nego po svjedočanstvu života, po vjeri! Smiju li katolici ove Zemlje misliti tako, nastupati tako, postupati tako?!"
U intervjuu objavljenom u tjedniku „Nacional" od 14. travnja 2009. predsjednik Republike Stjepan Mesić je dao jedan odgovor koji se meni osobno ne sviđa: „Moj nasljednik mora biti antifašist...".
Biskup pita sebe i druge, predsjednik ne pita ni sebe ni druge, nego nameće: „mora". Već je tu prisutna jedna bitna razlika među njima koja otkriva dvije duboko suprotstavljene koncepcije koje će se po mom mišljenju suočiti na predsjedničkim izborima. Prva, koju bismo mogli definirati kao državotvornu, bila je i ostala hrvatska i katolička prije i nakon pada Berlinskog zida, da ne idemo dublje u povijest. Druga, koju bismo mogli definirati kao „antifašističku", bila je i ostala jugoslavenska i protucrkvena i dvadeset godina nakon pada Berlinskog zida, što demokratski svijet upravo sada slavi. Postoji i treća „koncepcija", koju bismo mogli definirati kao oportunističku, ona je cinična, vjeruje samo u moć novca i sve prilagođuje svojim prizemnim ciljevima.
Prva je prirodni nositelj hrvatske baštine, druga jugoslavenske, a treća nikakve. Prva gradi i brani, druga ruši i optužuje, a treća „jami". Može zvučati grubo, ali je tako. Odnos državotvorne i „antifašističke" koncepcije prema prošlosti i prema žrtvama, prema Crkvi i državi, prema Domovinskom ratu i haškom sudu, prema Bosni i Hercegovini i izvandomovinskim Hrvatima i prema onome što se naziva međunarodna zajednica, jasno pokazuje da je to tako. Oportunisti pak mogu biti na jutarnjoj misi, a nakon mise podržati pobačaj i homoseksualne brakove; ovisno o potrebi mogu biti antikomunisti ili antifašisti, konzervativci ili liberali, s koncerta Marka Perkovića Thompsona otići na koncert Gorana Bregovića, navijati za Dinamo i za Hajduk i propovijedati hrvatstvo mašući jugoslavenskom zastavom ili jugoslavenstvo mašući hrvatskom. Sve samo da bi se dočepali položaja koji znači novac i moć i, što nije manje važno, imunitet.
Na pitanje biskupa moj je odgovor da bi, naravno, bilo poželjno i normalno da predsjednik Hrvatske bude Hrvat i katolik po svojim riječima i djelima. Ja to želim, to sam uvijek mislio i za takvog bih glasovao ako bi se pojavio kao kandidat na predsjedničkim izborima. Imamo li takvog kandidata? Za sada, ugrubo, „antifašisti" imaju tri kandidata i medijsku podršku. Oportunisti imaju dva kandidata i puno novaca, a jedan i medijsku podršku. Državotvorci imaju četiri kandidata koji predstavljaju u manjoj ili većoj mjeri tu opciju, nijedan od njih nema podršku medija, dvojica imaju novaca a dvojica ne; moja je želja da pobijedi jedan od njih ili kandidat koji još nije najavio svoju kandidaturu, a zagovara one vrijednosti na koje je aludirao biskup Štambuk.
Državotvorni kandidat trebao bi biti svjestan da će, pobijedi li, biti na razini zadatka samo ako uvidi da njegov cilj nije puka promjena na predsjedničkom mjestu, nego istinska promjena sustava, odnosno da će raditi na rekonstrukciji republikanske i demokratske države u institucionalnoj pustinji koju će dobiti u nasljedstvo.
Državotvorni kandidati u ovom trenutku se bore protiv „antifašističke" i oportunističke opcije, ali i međusobno. Ako smatraju da glavni cilj nije samo zamijeniti jednog predsjednika drugim, nego i demontirati jedan poguban sustav koji se grčevito nastoji održati, onda bi bilo razborito da se ne bore pojedinačno, nego da budu svjesni da su dio jednog projekta kojemu je cilj da Hrvatska uistinu bude demokratska, republikanska i socijalna država.
Znak njihove političke zrelosti bi bio da postignu dogovor po kojemu će predsjednički kandidat državotvorne opcije biti onaj koji objektivno ima veće šanse da uspije i da ga ostali podrže, aktivno, a ne samo povlačenjem iz utrke. Prethodno bi trebali potpisati sporazum kojim se obvezuju promicati dugoročnu stabilnost zemlje na temelju nekoliko ključnih političkih ciljeva koji će jamčiti perspektivu naše demokracije na gospodarskom, socijalnom i institucionalnom planu. Da se ne bi dogodilo da zbog precijenjenosti vlastite snage budu eliminirani jedan po jedan pa dobijemo još jednog „antifašista" ili oportunista.
Samo zajedničkim snagama mogu vratiti Hrvatima budućnost koju su im oduzeli „antifašisti" i oportunisti. U suprotnom, njihov neprihvatljivi individualizam, njihova skromna namjera da odigraju, da se izrazim nogometnim jezikom, međusobnu polufinalnu utakmicu da vide tko će igrati u finalu, mogla bi nas odvesti u još jednu veliku frustraciju. Nije li za naše kandidate, pa i za nas, došlo vrijeme za pokazivanje inteligentne velikodušnosti?
Trebamo osobu koja zna staviti interese narodne zajednice iznad vlastitih, koja je svjesna da današnje poteškoće pogađaju hrvatsko narodno biće i koja će stoga upitati građane hoće li se prepustiti rasulu ili će zajedno s njom pokušati rekonstruirati zemlju. Osobu koja će jasno reći da je Hrvatska izgubljena u labirintu kojeg su isplele unutarnje i strane sile koje pokušavaju srušiti naše specifične nacionalne i društvene vrijednosti. Pravi kandidat ponudio bi konkretne promjene i odricanja kako bi otvorio put političke obnove preusmjerivši negativnu energiju na izgrađivanje društvenog mira. Ne bi ponudio sebe kao spasitelja, nego kao osobu koja će skromno pomagati svom narodu da nađe pravi put i da skupi dovoljno građanske hrabrosti i volje da sigurno korača zahtjevnim putem svladavanja najtežih i najopasnijih problema.
Pravi kandidat bi sigurno podsjetio da je promjena moguća i da je neophodno baciti pogled na naše početke kako bismo obnovili snage i počeli hodati putem oporavka, pokušavajući graditi i tražiti novi smjer. On zna da se oni koji su prihvatili veliku odgovornost ostvarivanja državnosti nisu oslanjali na silu oružja, jer vojska se tek stvarala, ni na snagu saveznika, koji nisu postojali, nego na velike ideale slobode i nezavisnosti. Dodao bi da je danas ideal pobijediti one koji nas žele pokoriti gospodarski, ali i da tek kad oživimo unutarnje i duhovne snage, možemo oživjeti i materijalne. Makar zvučalo staromodno, tražio bi uzorno ponašanje političara, dužnosnika, poduzetnika, sindikalista, novinara, vjerskih službenika i svakoga od nas kako bi se pobijedila malodušnost i tuga koja se uvukla u srca Hrvata.
Pravi kandidat mora znati da hrvatski narod ne želi još jednom biti prevaren i da više ne može podnositi jaram diktature, jer ga je osjetio na vlastitoj koži, ali niti laži pseudodemokracije; mora znati da hrvatski narod ne želi pobjedu ili obožavanje jedne stranke ili osobe, već želi konkretno opće dobro i napredak društva. Za vrijeme osamostaljenja i oslobađanja zajednički interes je prevladao i sve nedaće nas nisu uspjele ni zbuniti ni slomiti. Kasnije, kada su prevladali osobni ili grupni interesi, počele su podjele i sukobi koji su doveli do današnje situacije. Pravi kandidat zna da su Hrvati umorni od praznih govora i da su potrebni konkretni prijedlozi za ostvarivanje općeg dobra, a ono se ne ostvaruje postizanjem samo izvanjskog reda i dobrim funkcioniranjem institucija jer opće dobro je samo ono u čemu sudjeluje cijeli narod. Nije dovoljno da ima kruha, nego i da ga svi mogu dostojno zaraditi. Dao Bog da svi budemo na razini koju zahtijeva današnja situacija, i mi birači i naši kandidati, a nadam se da ću uskoro moći napisati „naš" kandidat.

Mario Marcos Ostojić, predsjednik Hrvatske republikanske zajednice.