„Heroj, a ne zločinac!"

U Haagu se odvijala završna faza suđenja generalu Gotovini, a sada se čeka odluka suda. Utihnuli su profesionalni korisnici tuđih nesreća za vlastiti probitak koji su prilagođavali svoj diskurs svojim oportunističkim interesima. Utihnuli su nažalost i oni koji istinski doživljavaju ovo suđenje kao veliku nepravdu i kao još jedno veliko poniženje Hrvatske. Čuje se samo glas javnih i tajnih domaćih i stranih mrzitelja Hrvatske koji neskriveno uživaju dok se Hrvatska valja po haaškom blatu i još uvijek se nadaju da će uz pomoć međunarodne zajednice (MZ) uspjeti još jedanput krivotvoriti povijest i izgraditi nekakvu „Jugosferu".

Svjestan da ga je Haaški sud (HS) izabrao i optužio ne zbog etničkog čišćenja i ratnih zločina protiv srpskog stanovništva ili zbog prekomjernog granatiranja Knina, nego kako bi kaznio Hrvatsku jer se drznula osamostaliti protiv volje MZ, general Gotovina se nije predao. Svjestan da će ga domaći „establishment" žrtvovati kako bi udovoljio međunarodnom „establishmentu" i sačuvao svoju europsku perspektivu, bio je primoran napustiti zemlju, što je i napravio. Samo se onaj tko je nevin, a zna da mu je namijenjena uloga žrtvenog janjeta, ne predaje. 

Nakon njegovog uhićenja u Španjolskoj mrzitelji Hrvatske nisu mogli prikriti svoje veselje, a neki od njih nisu niti pokušali. Pošteni Hrvati nisu mogli prikriti svoju konsternaciju. No, nije bila dovoljna konsternacija, trebalo ga je štititi, odnosno odbiti ga predati kao što je bio slučaj s pokojnim generalom Bobetkom. Napraviti ono što u sličnim situacijama rade svi narodi koji drže do sebe. Da se tako postupilo, sigurno bi MZ Hrvatskoj nametnula sankcije i zaustavila njenu europsku perspektivu. Ali bio bi sačuvan ponos hrvatskog naroda i uništena svaka pomisao o bilo kakvoj „Jugosferi" i stoga je to cijena koju je trebalo platiti.  

Naime, HS je utemeljila MZ i stoga provodi njezinu politiku. S obzirom da je MZ početkom 90-ih zagovarala "status quo", to jest očuvanje  Jugoslavije, HS je progonio i kažnjavao one koji su „mišlju, djelom ili propustom" poremetili taj „status quo". Kako je i nakon raspada Jugoslavije cilj MZ povezati glavninu prostora bivše države, HS je suđenja prilagodio tom cilju, a MZ podržavala one koji u tom prostoru surađuju u rekonstrukciji „Jugosfere". To su predsjednici, premijeri, prijatelji suda, svjedoci optužbe, demokrati, borci za ljudska prava, veliki humanisti, vrhunski stručnjaci, vizionari, itd., itd.

Takvom makijavelizmu pokušavaju se suprotstaviti hrvatski domoljubi koji od MZ i domaćih kolaboracionista, bili oni plaćenici ili dobrovoljci, dobivaju najpogrdnije epitete. No, za istinske patriote služiti vlastitom narodu bilo je i ostalo nešto prirodno i dobro, a služiti MZ na štetu hrvatske države i hrvatskog naroda bilo je i ostalo nešto gnjusno. Istinski domoljubi brinu za hrvatsku slobodu i nezavisnost i za hrvatske nacionalne interese, a MZ i domaći kolaboracionisti za globalne ili tuđe interese. Interesi MZ gotovo se nikada ne mogu ostvariti bez žrtvovanja nacionalnih interesa.

Vješto manevriranje pretvorilo se u popuštanje potpisivanjem Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Europu u Sarajevu 1999., kada je umjesto učvršćivanja hrvatske nezavisnosti glavni cilj službene politike postao ulazak u Europsku uniju (EU) i interesi MZ se počeli tumačiti kao hrvatski nacionalni interesi. Od tada je sve bilo podređeno ulasku u EU iako EU nikada nije jamčila Hrvatskoj neposredni ulazak, već je nudila samo pregovore za posredan ulazak preko različitih okvira koji će biti podređeni EU i koji se svode na nekakvu „Jugosferu".  

MZ, a posebice današnja EU, težila je očuvanju Jugoslavije do njenog raspada i njenoj rekonstrukciji u dvije faze nakon raspada: prva je bila gospodarsko povezivanje, a druga postupno stvaranje novog političkog okvira. Zato su u Hrvatskoj i u susjednim državama podržavale ljude i procese koji će poslužiti za ostvarenje tog cilja. U Hrvatskoj ih je našla u krugu onih koji su se aktivno i pasivno borili protiv hrvatske samostalnosti prije i nakon što je ostvarena te naravno u krugu oportunista.

Hrvatska se do sada nije učinkovito suprotstavila jer hrvatska politika nije jedinstvena. Dio domaće političke nomenklature dijeli u teoriji i u praksi ciljeve EU, drugi dio ih ne dijeli u teoriji, ali u praksi ne pokazuje da nije spreman odreći se samostalnosti kako bi Hrvatska bila primljena kao dio neke „Jugosfere", a treći dio ih ne dijeli ni u teoriji ni u praksi, kao i šutljiva većina, jer vidi da EU nije ono što su zamislili Adenauer, Schuman i De Gasperi koji su Europu zamišljali ne samo kao prostor mirnog suživota, nego kao širi prostor koji treba izgraditi na temeljima supsidijarnosti, solidarnosti, slobode i demokracije.  

„Jugosfera" nije moguća bez pune normalizacije odnosa između Hrvatske i Srbije, a koliko je vodstvo Srbije zainteresirano za punu normalizaciju odnosa, vidi se po izjavi srbijanskog predsjednika Borisa Tadića prigodom 15. obljetnice Oluje: "Oluja je zločin koji se ne smije zaboraviti". Iako je predsjednik Srbije, kao i dosada, izravno podupro teoriju o "udruženom zločinačkom pothvatu" na veselje Tužiteljstva HS, miljenici MZ u Hrvatskoj su glatko prešli preko toga jer je to u skladu s politikom MZ.

Miljenici MZ imaju svoju „doktrinu", prema kojoj je zahvaljujući njima Hrvatska iz Tuđmanove „diktature" prešla u Mesićevu „demokraciju" kojoj je Josipović dodao „novu pravdu"; Hrvatska više ne niječe svoju odgovornost za ratne zločine, nego u potpunosti surađuje s HS; Hrvatska je zamijenila nacionalnu i vjersku netrpeljivost tolerancijom; Hrvatska ne se sukobljava nego surađuje s MZ; Hrvatska doprinosi miru i stabilnosti u regiji, podržava ustavnu reformu u Bosni i Hercegovini (BiH) u okviru Daytonskih sporazuma i jačanje središnje države uz punu ravnopravnost triju konstitutivnih naroda; Hrvatska se suočava s punom istinom o svojoj daljoj i bližoj prošlosti i gradi čvrste temelje za nove odnose u regiji; Hrvatska suzbija euroskepticizam i izolacionizam, itd., itd.

Za nas koji nismo ničiji miljenici Hrvatska bi mogla puno više doprinijeti  miru i stabilnosti u regiji kada bi definitivno odustala od bilo kakve „Jugosfere" jer su i monarhistička i komunistička Jugoslavija bile trajni faktor nestabilnosti i nema razloga vjerovati da će „Jugosfera" to promijeniti. Hrvatska kao samostalna, demokratska i stabilna država automatski doprinosi stabilnosti regije, ali nikako kroz nekakvo povezivanje sa Srbijom koje ušutkana hrvatska većina ne želi.

Što se tiče BiH, obrisi ustavne reforme u okviru Daytonskih sporazuma koju promovira MZ su vidljivi. Nezavidni položaj naših sunarodnjaka u BiH dovoljno jasno opisuje o čemu se tu radi, o ravnopravnosti nema ni govora, a situacija se pogoršava. Muslimani su postali Bošnjaci kao i bivši Hrvomuslimani. S njima prijateljuju „katolički" Jugoslaveni hrvatskih korijena koji su militantni antihrvati ili u najboljem slučaju samo Bosanci. Hrvati iz Srednje Bosne su pod opsadom, a oni iz Posavine i Hercegovine su posvađani. Srbi su ostali Srbi. Takvu konstelaciju su priželjkivali mrzitelji Hrvatske i imaju je.

Promatrajući suradnju s HS razvidno je da mrzitelji Hrvatske intenzivno surađuju. Drugi koji ne spadaju u tu kategoriju prisiljeni su surađivati da ih ne bi taj isti sud prozvao, osobito oni koji su bili na visokim položajima u ratnim godinama i koji su naivno podržali osnivanje HS misleći da će pred njim odgovarati agresori i nisu shvatili da svatko tko je obnašao visoke dužnosti od priznanja Republike Hrvatske (RH) do Oluje može sjesti na optuženičku klupu HS ili to izbjeći u zamjenu za svjedočenje koje se uklapa u tezu o "združenom zločinačkom pothvatu".

O suzbijanju euroskepticizma potrebno je objasniti da je euroskepticizam posljedica ponašanja EU koja otežava Hrvatskoj ulazak u organizaciju i prisiljava je na povezivanje sa Srbijom. Nakon iskustava sa Srbima zbilja samo lud čovjek može razmišljati o nekakvoj zajednici sa Srbijom prije eventualnog ulaska u EU, a ako do ulaska ne dođe, još i manje. Ako su neki naivci i mislili da takva opcija nije tako strašna, već citirana Tadićeva izjava trebala bi im biti dovoljna za otrježnjenje.

U svezi izolacionističkih tendencija treba jasno reći da one postoje samo u onoj mjeri u kojoj se Hrvatsku želi uključiti u nekakvu „Jugosferu". Nije se Hrvatska nikada samoizolirala, nego ju je izolirala MZ svaki put kada nije prihvaćala njezine diktate koji su bili protivni hrvatskim interesima. U tom smislu državna samostalnost nije izolacija od drugih, već osnovni preduvjet kako bi hrvatski narod ravnopravno surađivao s drugim slobodnim narodima, ali također nije izolacija odbijanje „Jugosfere" jer ona poništava državnu samostalnost i stoga je neprihvatljiva.

Svi koji su davali i daju prednost nerazumnoj želji za što bržim formalnim ali ne stvarnim ulaskom u EU krivi su za strane pritiske koji nisu u skladu s dugoročnim nacionalnim, strateškim, političkim i gospodarskim interesima RH. Oni nam u stvari poručuju da napravimo sve što EU  kaže kako ne bismo dobili sankcije i bili izolirani. Dakle, stvarajmo „Jugosferu" jer to EU i MZ od nas očekuju. Svaka, pa i najmanja neposlušnost podrazumijeva trenutačni kraj europskih ambicija i prekid pregovora s EU, što zvuči strašno za mnoge nakon toliko godina lažnih obećanja. Ali, s druge strane, situacija će biti jasna: EU i nakon Jugoslavije želi Jugoslaviju i nikad nije iskreno priznala RH. U slučaju da se ipak odvažimo reći 'dosta', past će maske i jasno će se vidjeti tko je za Hrvatsku, a tko nije. Zna se to već sada, ali potrebno je da to vide obični ljudi.

Krajnje je vrijeme da Hrvatska sama sebe prizna i definitivno odluči sačuvati svoju državnost koja nije posljedica neiskrenog priznanja EU i MZ, već pobjede u Domovinskom ratu. Osim toga, jednom zauvijek bi nestali s hrvatske političke scene svi koji zagovaraju propala jugoslavenska rješenja, što je nužno da bismo kao društvo počeli graditi budućnost na temelju vlastitih sposobnosti i napora.

Zaključio bih ovaj kratki osvrt s nekoliko citata iz propovijedi koju je u Kninu održao biskup Ante Ivasa na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja 5. kolovoza 2010.:

„Ima ih koji pitaju: 'A što to vi slavite u Kninu?' Možda doista ima onih koji ne znaju što to ovdje danas slavimo i zašto Bogu zahvaljujemo! Ima onih koji su to zaboravili, jer mi nažalost brzo zaboravljamo važne i svete događaje naše povijesti i lako prepuštamo da nam ih drugi tumače, iskrivljuju i pišu drugačijim rukopisom. Neki tako pitaju i zato jer i danas uporno izvrću i prešućuju istine o uzrocima i posljedicama, o agresoru i žrtvi, pa čak uporno i zločesto tvrde da se ovdje dogodio još jedan hrvatski 'zločinački pothvat', protiv srpskog naroda. I ta se laž uporno i agresivno podmeće svima nama, i drugima, čak i međunarodnim sudovima i svjetskom javnom mnijenju. Oni misle da ni ovdje, ni igdje u Hrvatskoj ne bi trebali ovaj dan ni slaviti. Mi ovdje danas znamo što slavimo i zašto trebamo slaviti. I to ovdje još jednom, po 15-ti puta, petnaest godina, obznanjujemo svima, u domovini i u svijetu, bilo to kome pravo ili ne: Slavimo istinu koja se dogodila, ovdje među nama i u nama. Kojoj smo mi živi svjedoci. Za koju su mnogi dali svoje živote. Slavimo Istinu koju ne možemo i nikome je nećemo dati nijekati ni mijenjati, iskrivljavati i obezvrjeđivati, ni za kakvu cijenu ili ucjenu...

Mi danas zahvalno slavimo Boga za veličanstveni događaj "Oluje", tu briljantnu pobjedu naše Hrvatske vojske, njezinog vrhovnika i predsjednika Franje Tuđmana, njezinih generala, časnika i vojnika branitelja. Mi vjerujemo da je to pobjeda vjekovne i stamene vjere svega naroda hrvatskoga u domovini po svijetu raseljenoga, pobjeda vjere da je slobodna Domovina Božji dar čovjeku. I da svaki čovjek i narod, pa tako i hrvatski, ima neotuđivo pravo na dom i domovinu. I da to pravo smije braniti od 'agresora' i mora čuvati od lopova...

Mi danas Bogu zahvaljujemo za dar odvažnosti, kojom su naši branitelji išli pred tenkove i avione, pred rušilačku i ubojitu JNA vojnu tehniku i propagandu, i pred nenaklonjenu nam politiku mnogih svjetskih sila, moćnika i 'mešetara'. Treba jasno ponavljati istinu, da je veliki dio zemlje Hrvatske bio otet i okupiran, od onih koji su sustavno, kroz duge godine, od 'memoranduma do hrvatskog Kosova', stvarali i širili atmosferu 'ugroženosti' srpskog naroda u Hrvatskoj državi. Koji su ignorirali sve njezine legalno izabrane institucije. Blagopokojni moj prethodnik, biskup Srećko, neposredni svjedok onih mučnih dana i događaja, koji je neumorno molio i kumio i pregovarao, ovdje u Kninu i posvuda, i nastojao tražiti mirna i demokratska rješenja, govorio je tada s mukom u duši: 'Umjesto da se početni koraci demokracije razvijaju, da sazriju, izabran je drugi put koji je srljao u katastrofu, i to uz veliku pomoć i podršku upravo 'crvene zvijezde na zalazu'...

Treba ponavljati istinu da su nam od matice zemlje Hrvatske nasilno otrgnuli, kako su govorili (i još govore, i jučer smo to čuli): 'svoja vekovna ognjišta' i stvorili tzv. 'SAO Krajinu'. U njoj su (ne znamo tko su), ali smo se osobno uvjerili da su na najpoganskiji način porušeni i spaljeni, uništeni ili obeščašćeni svi hrvatski kulturni spomenici, naročito crkve i oltari, slike i kipovi, na tisuće. I da su etnički 'očišćeni' cijeli dijelovi hrvatske Like i Dalmacije, Banovine i Korduna, istočne i zapadne Slavonije. Sjećamo se tisuća naših prognanih i izbjeglica (danas, mnogima kao da svega toga nije ni bilo). A sve se to događalo pred očima europskih promatrača, pod poznatim sloganom "ovo je Srbija", koju su odlučili priključiti tzv. 'Velikoj Srbiji'. Hrvatskoj je tako nametnut strašan rat kojeg nije htjela. Jer 'rat je poguba ljudske naravi' govorili su stari Dubrovčani, a mi, na žalost gorko iskusili.

I kad su propali svi pokušaji mirnog rješenja, sve molitve i svi pregovori za domaćim i međunarodnim pregovaračkim stolovima; kad drugačije nije bilo moguće, 'Oluja' je morala krenuti. Istina je, koju treba ponavljati, jer se sustavno niječe i opasno krivotvori, da su sve to vrijeme vlasti tzv. SAO Krajine pripremale i organizirale narod da u slučaju dolaska hrvatske vojske masovno isele iz države 'koju nisu htjeli svojom'. Kad je krenula Oluja, pozvali su i organizirano poveli većinu naroda da iseli. Biskupu Srećku su europski promatrači i prije Oluje kazali kako im je episkop u Kninu rekao: 'Ako nas hrvatska napadne, pozvat ćemo narod da iseli'! Unatoč pozivima hrvatske vojske i predsjednika osobno da ostanu u Hrvatskoj, oni su izabrali odlazak. (Suprotno svim lažnim konstrukcijama Štrbčevih i inih tzv. 'veritasa').

Važno je da uspravno i dostojanstveno uđemo u zajedništvo europskih naroda, poručuju hrvatski biskupi. Treba razgovarati s načelnih polazišta, a nikad na koljenima, svjesni da smo europskoj kulturi i obrani dali svoj obol. Treba razvijati zdravu samosvijest u našem narodu, posebice kod mladeži, da upoznaju i budu ponosni na svoju kulturu. Ovdje nismo od jučer. U Europi nismo stranci. Nismo bez 'osobne iskaznice i prtljage'. Samo s vlastitim imenom i identitetom, kulturom i poviješću možemo i želimo s drugima, u međusobnom uvažavanju i poštivanju, izgrađivati zajednički europski dom, utemeljen na istini o čovjeku... Da možemo u ljubavi i miru zajedno živjeti i Bogu zahvaljivati i slaviti."

Mario Marcos Ostojić, predsjednik Hrvatske republikanske zajednice

Živi ostaci jugoslavenstva, velikosrpstva i komunizma

Bivši član kabineta Helmuta Kohla i nekadašnji visoki međunarodni predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Christian Schwarz-Schilling u komentaru koji je objavljen u dnevniku „Sueddeutsche Zeitung" pod naslovom „Opasan san o velikom carstvu", čije naglaske prenosi Hina 15. kolovoza 2010., kritizirao srbijansku politiku optužujući je za destabiliziranje Bosne i Hercegovine i Kosova i njegovanje ideje o „velikoj Srbiji".
Između ostalog Schwarz-Schilling u komentaru tvrdi da „Beograd se još nije oslobodio nacionalističke i velikosrpske ideologije koja je u devedesetima prouzročila najveći genocid u Europi nakon Drugog svjetskog rata te raspad Jugoslavije" i da „Srbijanska vlada s nevjerojatnom upornošću radi na tomu da se politička ideja 'velike Srbije' ne dovodi u pitanju". Po svemu sudeći Christian Schwarz-Schilling ima svojih razloga za svoje kritike, no bez obzira na njegove razloge sigurno ima jake argumente za svoje tvrdnje u svezi destabiliziranja Bosne i Hercegovine i Kosova i u svezi njegovanja ideje „velike Srbije".
Imamo i mi dokaza koji opravdavaju takvo razmišljanje. Za ilustraciju ću navesti samo neke izjave i događaje. U svezi Bosne i Hercegovine komentirajući izjavu islamskog poglavara u BiH Mustafe Cerića da „oni koji ne vole BiH mogu otići iz nje, ali ne mogu ništa ponijeti", šef srpskog entiteta u BiH Milorad Dodik je uzvratio da „ako budemo išli iz BiH, ponijeti ćemo Republiku Srpsku" („Glas Srpske", Banja Luka, 18. kolovoza 2010.). U svezi Kosova, iako službena Srbija uvjerava da ne stoji iza toga, pojavila se „deklaracija" o nezavisnosti općina na sjeveru Kosova ili njihovog pripajanja Republici Srbiji. U njoj piše da je donosi „Savez općina Autonomne pokrajine Kosova i Metohije (SAO KiM), u svojstvu najvišeg tijela lokalne samouprave građana Srbije na teritoriju AP KiM, a kao izraz suverenog prava građana Srbije" i da „SAO KiM, kako je najavljeno, teritorije svojih općina ne izdvaja iz Pokrajine KiM sve dok je ovaj teritorij u međunarodno pravnom smislu sastavni dio teritorija Republike Srbije" („Danas", Beograd, 19. kolovoza 2010.). U isto vrijeme Beograd vodi diplomatsku bitku za osvajanje što većeg broja glasova zemalja članica Ujedinjenih naroda kako bi bila usvojena rezolucija o Kosovu kojom bi se nastojala poništiti odluka Međunarodnog suda u Haagu o pravnoj legitimnosti proglašenja neovisnosti Kosova.
Osim na Bosnu i Hercegovinu i na Kosovu ova politika se može prepoznati i u Republici Hrvatskoj. U Hrvatskom saboru 16. lipnja 2010. zastupnici nacionalnih manjina odbili su glasovati za ustavne promjene sve dok se Vlada Republike Hrvatske nije predložila konačni prijedlog Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Prema vladinom prijedlogu dotadašnje koordinacije Vijeća nacionalnih manjina dobivaju pravnu osobnost i Srpsko narodno vijeće treba djelovati kao koordinacija vijeća Srpske nacionalne manjine za područje cijele države. Iako mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja je završena početkom 1998. godine zastupnik Milorad Pupovac je podržao vladin prijedlog ističući da srpska zajednica od 1997. pokušava pronaći najbolji način za riješiti status tih institucija. Dodao da time „se stavlja točka na jedan otvoreni tekst, na jednu otvorenu priču koju smo nastojali ispričati svih ovih godina i ta točka bi onda trebala omogućiti da ta priča bude efikasno i dobro ispričana u našem društvu, a isto tako da bude dobro primljena i da se dobro čuje izvan našeg društva, među susjednim zemljama, a isto tako i unutar Europske unije".
No stvar se zakomplicirala, vlada se „spasila" i Ustavni zakon nije prošao, pa se Pupovac prizemljio i naglo napustivši svoju uobičajenu uzvišenu političku retoriku ispalio da „nije bio problem priznati Kosovo ali je problem priznati ostatak onoga što u Hrvatskoj imamo kada su posrijedi Srbi u Hrvatskoj". Pupovac pokušava prikriti svoja razmišljanja koja su bila uvijek u duhu Plana Z-4 koji je predložila tzv. međunarodna zajednica neposredno prije Oluje. Tako u intervjuu za „Jutarnji list" 10. srpnja 2010. na pitanje novinarke „Vaš zahtjev da Srbi u Slavoniji i Baranji dobiju poseban pravni status izazvao je brojne kritike. Vesna Pusić je rekla da bi to promijenilo arhitekturu države, a profesorica Mirjana Kasapović da bi se destabiliziralo političko stanje u tom dijelu zemlje?" on odgovara da „to nije nikakav posebni pravni status za Srbe u istočnoj Slavoniji, niti bi to na bilo koji način promijenilo arhitekturu unutrašnjeg uređenja RH. Zajedničko vijeće općina je nastalo temeljem Erdutskog sporazuma koji je značajan za završetak rata i reintegraciju. Bilo je onih koji su još 1997. i 1998. smatrali da Vijeće općina treba imati teritorijalnu autonomiju, ali bilo je i onih koji su znali da to nije rješenje koje bi bilo Srbima, bilo Hrvatskoj donosilo neku perspektivu. Zajedničko vijeće općina je osnovano kao jedna vrsta regionalnog tijela kulturne autonomije Srba u Hrvatskoj, a ne nikakve političke ili teritorijalne autonomije. I njegove ovlasti bile su samo u sferi onoga što predstavlja set prava iz kulturne autonomije. Iz tog razloga nije bilo umjesno stajalište da se time nešto bitno mijenja. To je posljedica nedovoljnog poznavanja stvarnog stanja Zajednice vijeća općina. A stvarno stanje jeste da je prema odluci Vlade iz 1998. Zajednica vijeća općina trebala dobiti pravni status koji će joj jamčiti nesmetano financiranje. No, do danas se to nije dogodilo. Smatrali smo da je ustavni zakon najbolje mjesto da se to uredi posebno uzimajući u obzir historijski položaj Srba u Hrvatskoj i imajući u vidu činjenicu da je potrebno definirati novi status Srba u Hrvatskoj.!"
Valjalo bi podsjetiti i na to da dok je u Hrvatskom saboru još trajala rasprava o nacrtu promjena Ustava Republike Hrvatske Milorad Pupovac je tražio da se izbaci iz Ustava zabrana udruživanja Hrvatske u jugoslavenske i balkanske integracije kako bi Ustav "u potpunosti dobio europski karakter" i u svojoj poznatoj maniri upitao se „je li doista naša povijest takva da je udruživanje u jugoslavenske ili balkanske saveze bilo najgore u našoj povijesti što treba ostati zabranjeno?"
Bez dramatiziranja ili prizivanja teorije urota moramo biti svjesni da naši neprijatelji čekaju prigodu da nam naškode. Sjećam se da u „Der Spiegel" poznati kolumnist Ernst-Otto Czempiel neposredno nakon Oluje napisao da je Hrvatska protjerala iz „Krajine" 160.000 tisuća Srba iako sigurno zna da ih tamo nije bilo toliko i da su bijeg potaknuli lideri srpskih pobunjenika. No nije ostao na tu konstataciju nego je dodao da „ispravna reakcija Europljana i amerikanaca prema Tuđmanu će biti prijetnja: Srbima morate odmah omogućiti ostanak ili povratak i ponuditi im kulturnu i političku autonomiju - inače nećete moći računati na financijsku i ekonomsku pomoć. Neće biti ulaska u EU, ni kredita, ni trgovine".
U Dodikovom odlasku iz BiH s „RS" u džepu, u „deklaraciji" SAO KiM, u Pupovčevoj točki na priču o srpskom teritoriju u Hrvatskoj, u obnovi spomenika u Srbu (gdje je počela srpsko-jugoslavenska pobuna protiv Nezavisne Države Hrvatske 1941. i protiv Republike Hrvatske 1990.), u Tadićevoj izjavi „Oluja je zločin, ali gledajmo u budućnost", između ostalog, može se prepoznati njegovanje ideje o „velikoj Srbiji" na koju je upozorio Christian Schwarz-Schilling u svom komentaru, a što se tiče citata Ernsta-Otta Czempiela imali smo priliku se uvjeriti da u daljnjem izgrađivanju političke strategije dobro je uzeti u obzir i ovakve prijetnje.

Mario Marcos Ostojić, predsjednik Hrvatske republikanske zajednice